Piše: Milo Lompar
Prvi dio možete pročitati ovdje
Ali, emigrant od 1976. godine, Viktor Korčnoj je bio nešto drugo: živi dokaz propagandne tvrdnje da se od gorih svetova i ideologija, sovjetskih, ide ka boljim svetovima i ideologijama, američkim. Za razliku od Fišera, bio je upotrebljiv. Tu činjenicu knjiga Emigrant i Igra nastoji da potisne: ona u sudbinu Korčnoja upisuje pojedinačnost ljudskog izbora, koja je krasila velike šahiste proteklih vremena, dok u njegovim protivnicima ne vidi pojedince nego ideološke sisteme, što je plod potonjih vremena. Tako nastaje neusklađen pripovedni sklop, jer se politika istovremeno potiskuje, kada se naglašava usamljenost emigranta, i naglašava, kada se u protivnicima vidi državna ideologija. Korčnoj je doneo znanje sovjetskog šaha u ideološki svet zapadne moći: prihvatio je da bude konstruktivni igrač jedne ideologije. Da li zato što nije imao izbora ili zato što je hteo da dokaže svoju šahovsku vrednost: po svaku cenu? Otud je njegov meč sa Karpovom – u Bagiju 1978. godine – stavio u dejstvo sve sadržaje ideološke borbe, uključiv i položaj njegove porodice u Sovjetskom Savezu.
To se događa u času kada počinje, posle potpisivanja Helsinškog dokumenta, dugi marš ideologije ljudskih prava, čiji je cilj uništavanje komunističkog sveta. Amerikanizam je proglasio kao obavezujuću preporuku da je sve dozvoljeno ukoliko je protiv sovjetizma: ratovi, knjige, pisci, intelektualci, muzičari, propaganda. U taj pogon uključen je i šah. Knjiga Emigrant i Igra počivala je na dubinskoj podudarnosti titoizma i amerikanizma. Svoje ideološko jezgro prikrivala je slojevima različitih sadržaja. I kad je sve prošlo, ono što je bilo glavna namera knjige postalo je manje važno, jer je sovjetizam otišao u ropotarnicu istorije. No, ono što je bilo prikrivanje političkog nauma položenog u temelje knjige postalo je njena najveća vrednost. U tome je paradoks feljtonističkog pripovedanja: ono neočekivano postaje blisko sa neproračunljivim dejstvima književnosti.
Politička dimenzija događaja daje aktuelnost pripovednoj reči: „Šah je, kao Igra, više nego druge igre poprište borbe ideologija” (19).[1] Otud je „svaki novi prvak sveta u šahu podsećao… Zapad na moć i egzistenciju komunizma” (35). Upravo ideologizacija šaha predstavlja najširu pozornicu za pripovedno obeležavanje junaka: „Tvorac tolikih neprilika sovjetske škole i diplomatije igre emigrirao je, pomišljam, samo iz onih političkih razloga koje je u njegov život unela diplomatija Igre.” (13) Ako je Korčnoj smatrao da je – u meču iz 1974. godine – Karpov bio favorizovan, koji bi to politički razlozi diktirali ovakvu odluku? Jer, ako je procena bila da je Karpov neugodniji protivnik za Fišera, jer ga ćudljivi prvak sveta nikada nije upoznao, pa bi njegov osetljivi duh mogao biti uzburkan nepoznanicom, onda to nisu politički nego šahovski razlozi. Sam Korčnoj je bio politički standardizovan predstavnik sovjetskog sistema. Kao da je naš feljtonista upisao naknadne političke razloga, ne bi li udovoljio hladnoratovskim obrisima sveta u kojem treba da se odigra meč u Bagiju 1978. godine. Nije li se tako i sam upisao u šahovsku obrazinu jedne grandiozne borbe ideologija?
Milo Lompar: Savremeni čovek ne želi društvene ili političke rizike
U toj borbi, kao ulog se pojavljuje odluka „sina Igora, koji je nedvosmisleno rešio da ne ide u vojsku, koji je izabrao zatvor” (21). Upisivanje političkih razloga pripovedno se širi unutar sadržaja hladnoratovske politike. Tako se prikazivanjem dve ličnosti, Petre Leverik i Viktora Baturinskog, članova suprotstavljenih štabova, obrazuje pripovedni odnos između jedne žene koja je bila sibirski logoraš i jednog čoveka koji je bio državni tužilac. U korenu ovakvog prikazivanja je predstava o Sovjetskom Savezu kao logoru. Ona je bitan deo hladnoratovske propagande, ali u Bagiju, na Filipinima, 1978. godine, ona ne igra nikakvu ulogu, osim u hladnoratovskom smislu. A ako je taj smisao obavezujući za našeg feljtonistu, onda je politička dimenzija šahovskog sukoba u jezgru njegovog pripovednog prikazivanja.
To jezgro nosi i vidne kulturalističke sadržaje. Opštost borbe ideologija kao da podvlašćuje celokupno postojanje učesnika meča za šahovskog prvaka. Otud nastaje shematska predstava da „možda logoraš može i posle toliko godina da nanjuši tužioca” (154). Upravo takva predstava obeležava šefove suprotstavljenih tabora, Leverikovu i Baturinskog, kao apstraktna značenja sukobljenih svetova: Logorašica i Tužilac. Feljtonista, naime, prati tok misli Korčnojeve sekretarice bez ikakve distance u odnosu na njen način poimanja stvari. Jer, on svodi egzistenciju učesnika na jedno obeležje njihovih života.
Kada – na završetku svoje knjige – bude opisivao nelojalno ponašanje Rejmonda Kina, kao šefa štaba šahovskog izazivača (215, 254, 260), feljtonista poseže za razrešnicom u kojoj dominira Korčnojevo razmišljanje: „̕ Tražio sam špijune u svojoj okolini̕ , rekao je s gorkim osmehom, proveravao sam Ruse, Jevreje, Nemce, a sasvim sam zaboravio da je špijuniranje engleski hobi, da Englezi to ponekad jednostavno smatraju zabavom, ili poslom̕ .” (214) I premda se domišlja o ličnim razlozima koji su mogli usloviti nelojalnost Rejmonda Kina (215−216), feljtonista stavlja naglasak, kao neki najopštiji pečat, na kulturološku predstavu o engleskom svetu. Uopštavanje odnosi prevagu nad individualnošću. To pripovednu perspektivu postavlja u blizinu stereotipa.
Jer, on na polemički način nastoji da osnaži privilegovanu optiku svog junaka. Tako naglašava da su „svi feljtonisti Igre pristali da ne vide lov na jedinku, koji, menjajući samo pravila, prelazi iz veka u vek” (242). To bi bila osnovna i večna pozornica njegove priče i, istovremeno, opravdanje njegovog bezuslovnog svrstavanja na junakovu stranu: on se, dakle, opredeljuje za jedinku. U ovakvom uopštavanju, on sledi misli svog junaka, koji kaže kako su on i sekretarica „par usamljenih ljudi koji vode bitku protiv najmoćnije države na svetu” (95). Tako se jedna situacija pripovedno pretvara u paradigmu: privileguje se optika junaka i, istovremeno, simbolizuje šahovska situacija. Ta dva procesa teku naporedo.
Oni obezbeđuju književno značenje koje nagoveštava podnaslov: „o Korčnoju i njegovoj sudbini”. U takvoj perspektivi dolazi do pomeranja pripovedne žiže. Jer, nije cilj opisati svaku pojedinost događaja kome feljtonista prisustvuje, već – kada smisaoni naglasak padne na sudbinu aktera – opisati podudarnost događaja sa entelehijom života kome događaj pripada. Aristotel bi kazao: opisati čoveka kome je događaj pripao po nužnosti i verovatnosti koje se očituju u životu. Pojedinosti nečijeg života mogu se shvatiti kao analogne šahovskoj partiji koja otpočinje, pa su podudarne u mnogim potezima, kao što su detinjstva naizgled slična, jer ima nečeg tipskog u njima. No, u okviru šahovskog otvaranja, neophodno je prepoznati potez kojim se uspostavlja unutrašnja teleologija kretanja figura. Ona, naime, obezbeđuje posebnost životnog i šahovskog kretanja: kao njihov logos koji se postepeno uspostavlja. Tako postaje vidljiv književni naum da se prodre u logos jednog života.
No, odredivši junaka svog pripovedanja, feljtonista je istovremeno odredio i sebe kao „paralelnog junaka ovih zapisa” (6). Tako je pripovedanje postavio kao naporednu samorefleksiju: to je eminentno književni postupak. Junak je određen kao fanatik šahovske igre, jer „ništa nije bilo ravno njegovoj želji da svoje ime pripoji najslavnijim imenima Igre” (12). Naglašavanje prekomernosti junakovog opredeljenja stavlja u senku drukčije životne sadržaje. Ali, pažnja feljtoniste je upravljena baš na njih, pa on naglašava da su junakova pisma „pojačavala njegove izglede za politički azil koji je u Holandiji bez posebnih komplikacija dobio” (13). Na tom kontrastu počiva pripovedanje: šahovska opsednutost junaka, koju potvrđuje njegova autobiografija, dobija pripovedni korelat u političkoj pažnji koja vodi feljtonistu. Tako se obrazuje tenzija između kazivanja o junaku i metafore o igri. Šahovska igra postaje deo životne igre, jer književno posmatranje prenosi sadržaj šaha u područje života.
U odnosu junaka i igre prepoznaje se strast kao veza između šaha i života. Upravo strast stvara bliskost između junaka i feljtoniste: „Viktora Korčnoja mogu da vidim kao spisatelja, muzičara ili glumca… a Fišera mogu da zamislim samo kao sveštenika Igre.” (34) U pogledu feljtoniste, dakle, Korčnoj je šahista kao umetnik, dok su drugi veliki igrači samo – posvećenici šaha. Ovakvo razlikovanje, koje ima za cilj da izdvoji junaka knjige, tokom meča u Bagiju, narasta u sve naglašeniju svest o junakovoj posebnosti. Jer, njegovo umetničko svojstvo produbljuje se u egzistencijalnom pravcu: dobija magičnu i privlačnu auru poraza.
Umetnik kao poražen čovek u životu, što je klasična predstava o skrovitom biću umetnika koje se krije ispod konvencionalnog odela stvarnosti, pronalazi se u biću junaka koji je izazivač prvaka sveta u šahu: „ ̕ Ovaj tvoj će izgubiti̕ , zadirkuje me Filip, ̕ hoćeš li napisati knjigu i ako bude poražen̕ , raspituje se.” (104) Sámo pitanje pomoćnika glavnog sudije, češkog velemajstora Miroslava Filipa, svakako je opravdano, jer šah – kao sport – privileguje pobednika: kao i duh vremena koji je spleten sa nalozima tržišta. Koga može zanimati priča o poraženom, kada se prodaje samo saga o pobedniku, jer samo ona nudi izlaz tolikim čitaocima: kao poraženima koji ne žele da priznaju samo sopstveni i sveobuhvatni poraz.
Milo Lompar: Savremeni čovek ne želi društvene ili političke rizike
Ali, šah – kao umetnost – osvetljava ultraljubičastom i nezaboravnom svetlošću upravo gubitnika: „Kažem da hoću, kažem da o poraženima ima veoma malo knjiga, i da je svaka knjiga o poraženima dragocena.” (105) Zar se u ovakvom odgovoru ne naslućuje dah iščezavajućeg vremena u kojem su i šah i umetnost imali posebnog značaja: tempi passati? Kao gubitnik, bilo u igri bilo u životu, šahista neodoljivo privlači umetnikovu pažnju, dotiče umetničku osećajnost: u meri da razvija čudnu empatiju, koja prerasta u simpatiju, pa se zna razbokoriti u opsesiju. Pripovedno ulančavanje, od umetničkog do gubitničkog svojstva u Korčnoju, podrazumeva šahistu koji je egzistencijalno obeležen, jer je umetnik, koji je skrajnut, jer je poražen, da bi dobilo dodatno određenje u stvarnosti: „Sudbina Viktora LJvoviča Korčnoja privukla me je iz jasnih razloga: on je anatemisan!” (7) Čovek obeležen u životu i u veštini postaje žigosan: „Uzbuđuju me, zato, ljudi, posebno oni od imena, koji su, s ovog ili onog razloga, pod protestom i zauvek napustili svoju zemlju.” (7) U sudbini žigosanog spajaju se dva značenja: anatemisan, jer je izbačen iz sistema, on je – što je sasvim posebno – izabrao emigraciju. On je emigrant: to je trenutak kada je svoju slobodu pridružio sopstvenom egzistencijalnom žigu.
Upravo su ta svojstva pronašla svoje dejstvo u izboru kojim sudbina šahiste postaje predmet pripovedne usredsređenosti: „Razmišljam o sebi i o svojoj nameri da od Viktora LJvoviča napravim junaka svojih zapisa o Igri. Šta me zapravo privlači da to učinim? Uvek, i ponovo, moja želja da makar jednom, makar u Igri, jedinka bude u pravu u odnosu na crkvu koju je odbacila.” (18) Ovakva samostilizacija ima dva sloja. Ona eksplicitno univerzalizuje šahovsku stilizaciju, pa sukob pojedinca i sistema postavlja kao sukob slobode i poretka. No, smišljeno je nestalo osnovno saznanje o jedinki. Da bi bila jedinka, ona ne može da se prikloni drugoj crkvi: jedinka ostaje u samoći koju donosi čistina vidika čiju prašinu podižu vetrovi sa svake strane.
Postoji, pak, i implicitni sloj ove samostilizacije u kojem aluzija ima direktno političko značenje. U njemu emigrant predstavlja jedinku, dok crkvu predstavlja Sovjetski Savez. Aluzivni registar knjige je premrežen ovakvim sadržajima, jer se političko značenje nalazi u jezgru pripovedanja, ono je plod feljtonske aktuelnosti, dok su periferna područja pripovedanja obeležena stilizovanim metaforizacijama, koje predstavljaju ulog na tas književnog prikazivanja. Bez metaforizacije nije, naime, moguće obezbediti prelazak šahiste u književnog junaka, niti biografije u sudbinu, niti feljtona u književnost.
Za taj prelazak neophodan je egzistencijalni korelat: to je pojedinčeva usamljenost. Svest o njoj pripada junaku: „ ̕ Pojedinac protiv države, izgleda li vam to moguće ̕ , pita smešeći se ironično.” (95) Odlučujuće je opaziti kako junakovo samorazumevanje postaje središnji motiv feljtoniste. Odgovarajući na pitanje o tome kako mu se dogodilo „da Viktora LJvoviča toliko prigrli, a Anatolija toliko odbaci”, feljtonista iznosi presudni razlog: „Viktor LJvovič je bio sam.” (222) Junakovo samorazumevanje postalo je pripovedačevo razumevanje, kao da se distanca između njih smanjila gotovo do neprepoznatljivosti, dok se blizina između njih uspostavila usled dosluha u sudbini, a ne u biografiji. U autobiografiji postoji blizina između junaka i pripovedača, jer je reč o istom licu, kao blizina do koje dolazi tako što se junak postepeno – kroz pripovedanje – pretvara u pripovedača. U biografiji, pak, postoji naizgled neprelazna distanca: činjenice junakovog života nikada nisu činjenice biografove realnosti.
Milo Lompar – Vučića moramo skloniti iz pregovora da bismo sačuvali Kosovo!
Tako stoje stvari u horizontu biografije. Ali, univerzalnost priče o jednom čoveku, kao priče koju donosi biografija, nastaje u onom času kada se kao cilj prepozna – sudbina: ona daje obuhvatnost jednom licu. U sudbini kao svesti o osećanju života moguće je pronaći podudarnosti koje dovode do blizine junaka i biografa: junak, kao singularnost, dopire do univerzalnosti u kojoj se prožima sa pripovedačevim osećanjem sveta. Jer, „pisac, ništa više nego bilo ko drugi, ne može da izmakne uključenju u svijet i njegovi spisi su vrsta posebne univerzalnosti: ma kakvi bili, oni uvijek imaju dva komplementarna lica: istorijsku pojedinačnost svog bića, univerzalnost svojih namjera – ili obratno (univerzalnost bića i pojedinačnost namjera)… Pisac koristi jezik da bi proizveo jedan objekt sa dvostrukim ključem koji u svom biću i u svom cilju svjedoči o pojedinačnoj univerzalnosti i o univerzalnoj pojedinačnosti.”[2] Tako nastaje umetnost biografije kao njena najviša tačka: kao singularna univerzalnost.
Ona junakovu usamljenost pretvara u nešto izuzetno i, štaviše, snažno: „nikada nisam osećao sažaljenje prema Emigrantu. Čovek može biti usamljen na mnogo načina iz različitih razloga; osećao sam divljenje prema tom čoveku koji, uz sve što ga je snašlo, ustaje iz svog zagranjičnog groba i tako žestoko igra šah sa Anatolijem i otadžbinom.” (223) U čudesnoj sebičnosti pojedinca (162−163), koju biograf proslavlja u duhu otpora prema totalizujućoj opštosti države, ova snaga potpuno menja pripovednu perspektivu kada određuje predstavu o šahu: „Prijatelji koji smatraju da sam se preko mere zamerio Rusima uveravaju me da je šah samo šah. A ja im kazujem da ništa nije samo ono što jeste! U slovenskom ginjolu u Bagiju šah nije samo šah, šah je tek deo radnje i scenografija, pravi sadržaj drame je otadžbina, izdaja, krv, smrt i slava, i pokušaj Viktora LJvoviča da se rodi drugačiji.” (190) I tako se biografija, kao priča o pojedincu, o konkretnosti koja je neuporediva, pretvorila u književnu predstavu o sudbini.
Nastaviće se…
Tekst nije dozvoljeno prenositi bez dozvole autora.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
[1] Ovako obeležavamo izdanje: Brana Crnčević, Emigrant i Igra, Znanje, Zagreb, 1981.
[2] Žan-Pol Sartr, Portreti, Izabrana dela, knjiga 7, Nolit, Beograd, 1984, 293.
