Piše: Elis Bektaš
Neposredno prije i poslije izricanja prvostepene presude Miloradu Dodiku pred Sudom BiH napisao sam nekoliko kolumni u kojima sam iznio veoma oštre kritike čitavog tog pravosudnog rašomona u režiji ne baš toliko visokog predstavnika Šmita. Oni lošiji među mojim čitaocima te su tekstove doživjeli kao podršku Miloradu Dodiku, valjda stoga što smatram da se jedno društvo usluga svojih političkih štetočina ne smije lišavati uz pomoć političkog i pravnog voluntarizma stranih namjesnika sumnjivog legitimiteta.
Nakon što je pristao da učestvuje u Šmitovom pravosudnom vodvilju, Dodik je prihvatio i određena pravila igre da bi ih potom odbacio nakon izricanja nepravosnažne presude i upustio se u veoma rizičnu avanturu jednostranog povlačenja iz ranije postignutih i u državnom parlamentu ratifikovanih sporazuma o policijskim i pravosudnim tijelima na državnom nivou.
Ni mutni i upitni legitimitet gaulajtera Šmita ni ambicije političkog Sarajeva da uz podršku međunarodnih struktura sprovedu dodatnu redukciju entitetskih ovlaštenja i nadležnosti ne mogu poslužiti kao opravdanje za Dodikovu odluku da svoju stranku i njene koalicione partnere uvuče u rizičnu igru sa veoma neizvjesnim ishodom.
Premda je u jednom trenutku izgledalo da Dodik drži uzde u svojim rukama i da zna šta radi, jer uz sebe ima prilično kompetentan tim pravnih stručnjaka i savjetnika, ispostavilo se da je on ipak samo provincijski političar koji je skupa sa političkim Sarajevom utrčao u kalajevsku ofsajd zamku koju im je vješto pripremio dvojac Incko-Šmit poslavši ih, fudbalskim žargonom rečeno, po ćevape.
Dodik je svoje najnovije odluke donio na osnovu procjena koje bi se veoma brzo mogle pokazati kao katastrofalno pogrešne. On, za početak, očito ne razumije da društvo u Bosni i Hercegovini nije političko, odnosno da je njegova političnost anestetizirana a možda čak i eutanazirana trodecenijskom upravom Kancelarije visokog predstavnika.
Za razliku od Srbije koja uživa kakav-takav suverenitet i u kojoj postoji nekoliko velikih gradova sposobnih da posluže kao gravitacioni centri moderne političke svijesti i političkog subjektiviteta, te za razliku od Hrvatske koja je odabrala da ka svojoj političnosti ide trnovitim činovničkim i legalističkim briselskim stazama, kombinacija perfidne strane birokratske uprave i surove, nezasite i nezajažljive domaće partokratije pokazala se kao pogubna po političku svijest ovdašnjeg društva.
Pored toga, u Bosni i Hercegovini ne postoje gradovi kao centri društvene, političke i kulturološke svijesti, pa su čak i najveća naselja u toj zemlji, poput Sarajeva i Banjaluke, danas tek zbir predgrađa, otužno jalovih da porode bilo kakav modernitet i emancipaciju.
U bivanju političkim društvom Bosna i Hercegovina još je udaljenija od Sjedinjenih Država nego od Srbije i Hrvatske pa je stoga Dodikova odluka da posljednjih mjeseci glumi Donalda Trampa tek otužni i pomalo karikaturalni performans ocvalog političara koji je zagazio u terminalnu fazu hubrisovog sindroma.
Sve to znači da u Bosni i Hercegovini nijedna politika, uključujući i Dodikovu, danas ne uživa široku društvenu podršku kao što je to bio slučaj početkom devedesetih, što znači da te politike ne mogu umanjiti svoju odgovornost za maksimalističke i ekskluzivističke ciljeve niti mogu podijeliti saučesništvo sa društvom. Upravo je odsustvo te široke društvene podrške razlog izostanka i čvrste međunarodne podrške na koju su, svako na svoj način, računali i političko Sarajevo i politička Banjaluka, ne shvatajući da ih svijet posmatra na tri dominantna načina: jednom dijelu svijeta Bosna i Hercegovina se odavno smučila, drugi dio svijeta u njoj vidi manevarski prostor za svoje manipulacije kojima nastoji postići kompenzaciju na nekim drugim područjima, a treći dio svijeta, onaj koji je ovdje predstavljen tandemom Incko-Šmit, tu zemlju gleda očima notornog Benjamina Kalaja čija je politika počivala na aksiomu da se ni po koju cijenu ne smije dopustiti srpsko-bošnjačko političko približavanje.
Ogrezli u privid moći i obuzeti nezajažljivim apetitima što ih vlast budi u civilizacijskim autsajderima, ni srpske ni bošnjačke političke reprezntacije nisu bile niti su sada sposobne razumjeti stvarnost i njena iskušenja, već su ostale vjerne izanđalim i prevaziđenim ideološkim konstruktima na kojima su podizali svoja Potemkinova sela i u njima padali u orgastičke zanose sa halucinantnim vizijama blještave budućnosti skrojene u skladu sa vlastitim željama.
Zbog toga te političke reprezentacije nisu drugo doli poslušni pomoćni radnici na gradilištu na kom niču novi, ovaj put perfidniji i više ekonomski nego vojno-politički modeli okupacije. I Dodik i političko Sarajevo pokazali su da su tek kvislinzi bez okupatora, nesposobni da shvate da ih u najskorijoj budućnosti čekaju dramatične društvene i političke metamorfoze u kojima će njihov značaj biti sveden na značaj lokalnih tijela uprave iz doba austrougarske okupacije.
Zahvaljujući Dodikovom iskoraku iz razložnosti, i to s obje noge, Srpska može izgubiti mnogo, a njegova će današnja samouvjerenost i bahatost ostati kao nauk i opomena da iza velikih riječi mora stajati i mnogo toga drugog da bi te riječi imale vrijednost. S druge strane, političko će Sarajevo zasigurno slaviti Dodikov sve izvjesniji sunovrat, ne shvatajući da time slavi vlastiti posvemašnji poraz i da će ono izgubiti ne mnogo već sve zahvaljujući svojoj kratkovidoj političkoj svijesti koja već trideset godina govori o državi a nije u stanju ni da počisti smeće po sarajevskim mahalama.
Da je političko Sarajevo na vrijeme odbacilo svoju u osnovi psihoneurotičnu i kenjkavu politiku vječitog oslanjanja na sadaku međunarodne zajednice u nadi da će na taj način ostvariti svoj vlažni san uspostavljanja argumenta većine kao najvažnijeg u jednoj kompleksnoj tvorevini poput Bosne i Hercegovine, a Dodik da svoje pozive na dogovor nije zagađivao i vrijednost im na ništicu svodio svojom neugodnom i neotesanom nacionalističkom pa i šovinističkom retorikom, možda bi se i srpsko i bošnjačko društvo imalo čemu nadati u budućnosti.
Ovako će ta društva ostati upamćena kao civilizacijski potkapacitirani i politički sterilni organizmi koji su vlastitu sudbinu prepustili u ruke što hinjavih a što neotesanih varalica i hohštaplera koji nisu dorasli da budu išta drugo doli korisni idioti u službi odavno mrtvog Benjamina Kalaja i njegovih današnjih nasljednika.
