Piše: Alister Kruk
Prevod: Žurnal
Kada je riječ o Ukrajini i Iranu, suština priče je da predsjednik Tramp želi „dogovor“ — i oba dogovora su mu na dohvat ruke — ali se ipak čini da je sam sebe doveo u ćorsokak. On predstavlja svoju administraciju kao grublju, nemilosrdniju i lišenu svake sentimentalnosti. Izgleda da teži da se pojavi i kao nešto centralizovanije, prisilnije i radikalnije.
U unutrašnjoj politici, možda ima istine u ovom opisu Trampovog duha i stava. Ali u spoljnoj politici, on stalno oklijeva i mijenja stavove. Razlog za to nije sasvim jasan, ali ta njegova nepostojanost baca sjenu na njegove šanse u tri ključna područja za koja se veže njegova ambicija da bude „mirotvorac“ — u Ukrajini, Iranu i Gazi.
Iako je tačno da je Trampova stvarna podrška proistekla iz dubokog ekonomskog i društvenog nezadovoljstva, a ne iz njegovog obećanja da će donijeti mir — ta dva ključna spoljnopolitička cilja ipak ostaju važna za održavanje njegovog političkog zamaha.
Jedan od mogućih odgovora jeste da je predsjedniku, u stranim pregovorima, neophodan stabilan i iskusan tim koji će mu pružiti podršku. A on takav tim nema.
Uoči slanja svog izaslanika Vitkofa na razgovor s predsjednikom Putinom, general Kelog, čini se, predstavio je Trampu prijedlog nalik na primirje iz Versaja: viziju Rusije na koljenima (tj. plan je bio sačinjen kao da se radi o ruskoj kapitulaciji). Kelogov prijedlog je takođe implicirao da će Tramp Putinu činiti „veliku uslugu“ – time što će se s visine udostojiti da mu ponudi način da „siđe s drveta Ukrajine“. Upravo taj ton Tramp je zauzeo u januaru:
Nakon što je izjavio da je Rusija izgubila milion ljudi u ratu, Tramp je nastavio s tvrdnjom da „Putin uništava Rusiju time što ne sklapa dogovor“. Dodao je i da je ruska ekonomija u „ruševinama“, i što je najznačajnije, rekao je da bi razmatrao sankcije ili carine protiv Rusije. U kasnijoj objavi na Truth Social platformi, napisao je: „Učiniću Rusiji – čija ekonomija propada – i predsjedniku Putinu, veoma veliku USLUGU.“
Predsjednik – nakon što ga je tim uputio u situaciju – možda je zamišljao da će jednostrano ponuditi primirje Putinu i, eto, gotova stvar: brzi dogovor za koji će on ubrati zasluge.
Međutim, sve pretpostavke na kojima se zasnivao Kelogov plan (osjetljivost Rusije na sankcije, ogromni gubici u ljudstvu i rat koji je u zastoju) bile su pogrešne. Zar niko u Trampovom timu nije sproveo ozbiljnu provjeru izvodljivosti Kelogove strategije? Izgleda da se (lenjo) ugledalo na korejski rat kao šablon, bez dovoljne analize da li je taj model uopšte primjeren.
U slučaju Koreje, primirje duž linije fronta prethodilo je političkim pregovorima, koji su došli kasnije – i koji traju do danas, bez konačnog rješenja.
Iznoseći prerane zahtjeve za momentalno primirje tokom razgovora s ruskim zvaničnicima u Rijadu, Tramp je praktično izazvao odbijanje. Prvo, zato što Trampov tim nije imao konkretan plan za sprovođenje primirja, već je polazio od pretpostavke da se sve pojedinosti mogu riješiti naknadno. Ukratko, predstavljeno je Trampu kao „brza pobjeda“.
Samo što nije bilo tako.
Ishod je bio unaprijed određen – prekid vatre je odbijen. To nije smjelo da se dogodi, da je bilo ozbiljnog i stručnog rada unutar tima. Zar niko od Trampovih saradnika nije slušao još od 14. juna prošle godine, kada je Putin vrlo jasno izložio stav Ministarstva spoljnih poslova Rusije o prekidu vatre? Taj stav se od tada redovno ponavlja. Izgleda da nisu.
Pa ipak, kada se Trampov izaslanik Vitkof vratio sa dugog sastanka sa predsjednikom Putinom i prenio njegovo lično, detaljno objašnjenje zašto politički okvir mora prethoditi bilo kakvom prekidu vatre (za razliku od situacije u Koreji), navodno je njegov izvještaj dočekan hladnom konstatacijom generala Keloga: „Ukrajinci nikad ne bi pristali“.
Kraj razgovora, izgleda. Bez ikakve odluke.
Nekoliko narednih letova za Moskvu nije ništa promijenilo u osnovi. Moskva čeka dokaze da je Tramp u stanju da konsoliduje svoju poziciju i preuzme kontrolu nad situacijom. Ali do tada, Moskva ostaje spremna da pomogne u „približavanju stavova“ – ali neće podržati jednostrani prekid vatre. (Kao ni Zelenski).
Pravo pitanje je sljedeće: zašto Tramp jednostavno ne prekine tok američkog oružja i obavještajnih podataka ka Kijevu, i ne kaže Evropljanima da mu se sklone s puta? Da li Kijev ima nekakvo pravo veta? Zar Trampov tim ne shvata da Evropljani jednostavno žele da osujete njegov pokušaj normalizacije odnosa sa Rusijom? Moraju to znati.
Izgleda da je „debata“ (ako se tim imenom uopšte može nazvati) unutar Trampovog tima uglavnom bila lišena stvarnih, životnih činilaca. Vodila se na nekom visokom normativnom nivou, gdje se određene činjenice i istine prosto uzimaju zdravo za gotovo.
Moguće je da je tu značajnu ulogu odigrao fenomen „uloženih troškova“ – što duže neko istrajava u nekom pravcu (makar on bio i potpuno besmislen), to manje želi da ga promijeni. Jer, promjena bi značila priznanje greške, a priznanje greške je prvi korak ka gubitku moći.
I tu se pojavljuje paralela s pregovorima s Iranom.
Tramp ima viziju pregovaračkog rješenja s Iranom kojim bi se postigao cilj „bez iranskog nuklearnog oružja“ – mada je sam taj cilj pomalo tavtologičan, s obzirom na to da je američka obavještajna zajednica već zaključila da Iran NEMA nuklearno oružje.
Kako zaustaviti nešto što se uopšte ne dešava? Namjera je pojam koji je izuzetno teško pravno i politički obuhvatiti. Zato se tim vraća na početak: na izvornu doktrinu Rand korporacije, po kojoj ne postoji kvalitativna razlika između miroljubivog i vojno orijentisanog obogaćivanja uranijuma. Stoga, po njima, nikakvo obogaćivanje ne smije biti dozvoljeno.
Samo što Iran zapravo ima kapacitete za obogaćivanje – zahvaljujući ustupku Obamine administracije u okviru Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), koji je to dozvolio, mada uz ograničenja.
Postoji mnoštvo ideja kako „pomiriti nepomirljivo“ – Iranovo odbijanje da se odrekne obogaćivanja uranijuma, s jedne strane, i Trampovu maksimu da „ne smije biti kapaciteta za oružje“, s druge. Nijedna od tih ideja nije nova: uvoz u Iran već obogaćenog nuklearnog goriva; izvoz iranskog visoko obogaćenog uranijuma u Rusiju (nešto što je već rađeno u okviru JCPOA); i izgradnja iranskih kapaciteta za nuklearnu energiju od strane Rusije, kako bi se napajala industrija. Problem je što Rusija već sve to radi. Jedna elektrana je već u funkciji, a druga je u izgradnji.
Izrael, naravno, ima svoje prijedloge: eliminaciju cjelokupne iranske infrastrukture za obogaćivanje uranijuma i sposobnosti za lansiranje raketa.
Samo što Iran na to nikada neće pristati.
Tako da je izbor sveden ili na pojačan sistem inspekcija i tehničkog nadzora u nekom novom sporazumu sličnom JCPOA (što neće zadovoljiti ni Izrael, ni institucionalno vođstvo u SAD-u koje ga podržava), ili na vojnu akciju.
Što nas vraća na Trampov tim i unutrašnje podjele unutar Pentagona.
Pit Hegset je poslao sljedeću poruku Iranu, koju je objavio na svom nalogu na društvenim mrežama:
„Vidimo vašu SMRTONOSNU podršku Hutima. Znamo tačno šta radite. Dobro znate na šta je sposobna američka vojska – i bili ste upozoreni. Platićete POSLJEDICU, u vrijeme i na mjestu koje mi izaberemo.“
Očigledno je da je Hegset frustriran. Kao što je Lari Džonson primijetio:
Trampov tim djeluje pod još jednom pogrešnom pretpostavkom — da Bajdenova administracija nije ozbiljno nastojala da uništi arsenal raketa i dronova Huta. Trampovci su vjerovali da će moći bombardovanjem natjerati Hute na pokornost. Umjesto toga, SAD sada svim zemljama u regionu pokazuju ograničenja svoje mornaričke i vazdušne moći… Uprkos više od 600 bombardovanja, Huti nastavljaju da lansiraju rakete i dronove na američke brodove u Crvenom moru i na mete unutar Izraela.
Alister Kruk: Strateški cilj SAD – raspad Rusije ili opstanak hegemonije dolara?
Tako je Trampov tim prvo zagazio u jedan konflikt (Jemen), a potom i u složene pregovore sa Iranom – opet, izgleda, bez da su se ozbiljno pripremili za situaciju u Jemenu. Da li je opet u pitanju „grupno razmišljanje“?
U situaciji neizvjesnosti kakva je sadašnja, solidarnost se počinje doživljavati kao cilj sama po sebi, i niko ne želi da bude optužen za „slabljenje Zapada“ ili „jačanje Irana“. Ako već moraš da griješiš – najbolje je da griješiš u društvu što većeg broja drugih.
Hoće li Izrael ovo dopustiti? On vrijedno radi u bunkeru ispod zgrade Ministarstva odbrane, zajedno sa generalom Kurilom (američkim generalom zaduženim za CENTCOM), na pripremama za zajednički napad na Iran. Izrael očigledno s velikom revnošću prati taj rad.
Pa ipak, suštinska prepreka postizanju sporazuma s Iranom leži u nečem dubljem – u tome što američki pristup pregovorima, u sadašnjem obliku, krši sva pravila koja važe prilikom pokretanja ugovora o ograničenju naoružanja.
S jedne strane, Izrael raspolaže nuklearnom trijadom: sredstvima za nuklearno djelovanje s podmornica, iz vazduha i raketama. Izrael je takođe pretio upotrebom nuklearnog oružja – nedavno u Gazi, a ranije u prvom ratu protiv Iraka, kao odgovor na Sadamove rakete „Skad“.
Ono što ovdje nedostaje jeste i najmanji princip reciprociteta. Govori se da Iran preti Izraelu – ali Izrael redovno preti Iranu. I pritom Izrael insistira da Iran bude neutralizovan i razoružan, a da sam ostane netaknut – bez pristupa NPT-u, bez IAEA inspekcija, bez ikakvog priznanja.
Sporazumi o ograničenju naoružanja, koje je inicirao Džon F. Kenedi s Hruščovim, proizašli su iz uspješnih recipročnih pregovora: SAD su povukle svoje rakete iz Turske, a SSSR je potom uklonio svoje iz Kube.
Mora biti jasno i Trampu i Vitkofu da njihov prijedlog za Iran, u ovako jednostranoj formi, nema veze s geopolitičkom stvarnošću – i da je samim tim osuđen na neuspjeh (prije ili kasnije). Trampov tim se time postepeno samogura u ugao iz kojeg će jedini preostali korak biti vojna akcija protiv Irana – koju će potom morati da preuzmu kao svoju odgovornost.
Tramp to ne želi; ni Iran to ne želi. Dakle, postavlja se pitanje: da li je sve ovo zaista dobro promišljeno? Da li je iskustvo iz Jemena u potpunosti uzeto u obzir? Da li je Trampov tim predložio neki izlaz, neki „pomirljivi izlazak“ iz situacije?
Jedan kreativan način da se izađe iz ove dileme – i da se bar donekle vrati ozbiljnost konceptu klasičnih ugovora o ograničenju naoružanja – mogao bi biti da Tramp javno iznese stav da je došlo vrijeme da Izrael pristupi Ugovoru o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT) i da dozvoli inspekcije svog naoružanja od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).
Hoće li Tramp to uraditi? Neće.
I tada postaje jasno zašto.
Ova Trampova transformacija Amerike imala je za cilj da se Sjedinjene Države ponovo izgrade kao Amerika na prvom mjestu (America First).
Alister Kruk je bivši britanski diplomata i obavještajac, koji je tokom svoje karijere igrao važnu ulogu u pregovorima u zoni konflikta, posebno na Bliskom istoku. Radio je za britansku obavještajnu službu (MI6), a kasnije kao diplomatski predstavnik u različitim mirovnim inicijativama, uključujući i posredovanje između zapadnih vlada i islamističkih pokreta kao što su Hamas i Hezbolah.
Izvor: Strategic Culture
