Piše: Miloš Lalatović
Često se dečijim jezikom najviše kaže. Djeca, poput jurodivih ljudi mogu da imaju slobodu misli i kritike, zato što ih niko previše ozbiljno ne shvata. Ipak, u dobu totalitarnih režima i ona bivaju , , testirana“, opet na način primeren njima. Takav je i roman Bore Ćosića“Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji“iz 1970. godine, koji je nagrađen “Nin-ovom“ nagradom. . .
Roman na šaljivi dječiji način opisuje sudbinu jedne neobične višečlane porodice, a sa njom i čitavog naroda na prelazu iz jednog u drugi totalitarizam. Ćosić opisuju svoju građansku, za to vrijeme poprilično dekadentnu porodicu. Uopšte, značajan je u prvom dijelu romana taj neposredni kosmopolitizam Beograda, gdje normalno i zajedno žive, idu u školu, druže se djeca različitih nacionalnosti, sa poprilično velikim brojem jevrejske djece. Sve bez skoro ikakvih predrasuda, osim đeda, koji ima uvijek neki prigovor na sve, pa tako i na jevreje, mada to sasvim neprimijetno i za ostale nevažno. Pa, tako i sam dečak u romanu iskazuje želju da bude Jevrejin, poput njegovih drugova. Na šta đed odgovora“našao si, šta ćeš biti“. . .
Sva ta idila prijeratnog Beograda se prekida dolaskom nacista i odvođenjem prijatelja dečaka sa njihovim porodicama neznano “kuda“. Ovaj period drugog svjetskog rata je skraćen, kao prespavan, brzo se prelazi na drugi. Na doba socijalizma. Snalaženje jedne građanske porodice, koja kako tako uspijeva da ostane živa, zahvaljujući svojim ranijim simpatijama prema komunizmu. Sa time sprečavaju strašnu sudbinu drugih njihovih sugrađana, koji su bili odvedeni na , , prinudne radove“da bi služili socijalizmu, kako je u romanu opisano. To je mnogo blaža verzija od onoga što se u stvarnosti dešavalo, gdje je većinski građanski sloj Beograda ubijen, a u njihove stanove i kuće se uselila “nova buržoazija“. . .
https://www.youtube.com/watch?v=RTjJFCal9_U
Dekadentna porodica dečaka prihvata socijalizam, predlagajući šokatantne stvari svoga doprinosa. Biva utjerana u jednu sobu, da bi se u ostalih šest uselio , , drug“. Njihov stan postaje poput stanice raznih drugova i partijaca u ostvarenju ideala novog društva. Međutim, neki od drugova bivaju vremenom , , zaboravljeni“. Tačnije na pitanje dečaka niko ne zna gdje su, čak, jesu li i postojali, uopšte. Porodica biva primorana da špijunira susjede, ostale drugove, čak i dječak. Naravno sve je to opisano šaljivim tonom.
Porodica se vremenom sve više razočarava u novi sistem, koji postaje naporan i smarajući, uviđajući njegovu neiskrenost. Dekadentna porodica, koja je u ranijem periodu dobro funkcionisala, u novom sistemu biva paralisana i okrnjena. Miljenko Jergović se negdje pitao kako je ovakva knjiga mogla da prođe nekažnjeno u doba dosta jakog socijalizma, i još dobije prestižnu književnu nagradu. Možda je odgovor predstavljanje krupnih stvari na banalan način iz oka djeteta. Sve to ipak nije da nije ostavilo utisak na tadašnje drugove i njihov odnos prema piscu. . .
