Piše: Milovan Urvan
Pošalje mi drugar iz Beograda, ugledni neurolog, da pročitam, lingvo-psihološki vještačim, jednu kolumnu Slobodana Backovića, negdanjeg Milovog ministra.
Moj dobri prijatelj je izgleda imao neke zebnje da ta kolumna može biti još jedna uvertira uoči nekijeh lokalnijeh izbora u Crnoj Gori, uvertira za unošenje smutnje, sličma ovom potonjem Đukanovićevom incidentu, kada, naime, Đukanović baca kletvu, ili čini, tako mi se čini, na Demokrate.
Dočim, u čitavoj kolumni bivšega ministra Backovića nijesam našao skoro ništa što bi moglo unositi predizborni nemir. Nu, mislim da bi SPC trebalo da zahvali Backoviću na revnosnom i agilnom trudu njegovome da, evma, pet godina besprekorno prati život naše Crkve u Crnoj Gori. Ne bi, odista, bolje ni Udba, ni Ozna, ma ni agenti CIE.
Moj prijatelj neurolog sumlja da je to Backović samo izložio rezultate svojih uhođenja iz kojih bi sada druga piskarala trebalo da ekscerpiraju materijal za predizbornu ofanzivu koji je neki dan najavio onaj Milov formalni zamjenik Živković na nekom skupu u gradu pod Trebjesom.
Dočim, dočim, dočim… Za razliku od mog prijatelja beogradskog, ja ne bih upadao u teorije zavjere!
Backovićevo revnosno u(s)hođenje rada i kretanja naših episkopa, tumačim kao latentnu čežnju, vapaj za crkvenim životom. Riječ je nesumljivo o nekoj potisnutoj religioznosti, koja, ako zanemarimo kratkoročne politikantske potrebe, dugoročno može najaviti put pokajanja bivšeg našeg ministra.
Nu, kako god bilo, valja ovu kolumnu predočiti hroničarima Crkve, koji su možda preskočili koji korak ili potez Crkve. Bacak nije!
