Piše: Elis Bektaš
Bosna i Hercegovina proživljava jedan od najnapetijih momenata svoje postdejtonske povijesti, u grču iščekivanja presude Miloradu Dodiku pred Sudom BiH. Stvari su, ipak, neuporedivo relaksiranije nego što izgledaju na površini, mada ih ni ta relaksiranost ne čini bezopasnim, ali itekako postoji prostor za deeskalaciju i za detant, odnosno za povratak u kolotečinu u kojoj se ova zemlja, kao u svom usudu, nekako najbolje snalazi.
Suđenje Miloradu Dodiku ima tri moguća ishoda. Prvi, koji je vjerovatno bio najoptimalniji, u kom bi se sud oglasio nenadležnim za vođenje postupka po voluntarističkoj odluci visokog predstavnika, propušten je jer nadležne pravosudne institucije ili nisu shvatile da učestvuju u jednoj pravnoj anomaliji ili su to shvatile ali nisu imale hrabrosti da se suprotstave neurasteničnom bavarskom maharadži.
Drugi ishod je proglašavanje Dodika krivim po optužnici i izricanje sankcije, za koju je nevažno da li će biti u vidu zatvorske ili uslovne kazne ili u vidu izricanja mjera zabrane, jer je u svakoj od tih varijanti taj ishod dugoročno, a možda čak i kratkoročno poguban po Bosnu i Hercegovinu, ne samo zato što bi političke podjele bile produbljene do tačke bez povratka već i zato što bi takva presuda legitimisala dominaciju političkog voluntarizma nad legalizmom i nad zakonom, a država u kojoj se uspostavi takva praksa nema se čemu nadati u budućnosti, pa čak ni u sadašnjosti.
Treći ishod, oslobađajuća presuda za Milorada Dodika, u ovom se času čini ne samo kao najbolje preostalo već i kao jedino moguće rješenje jer bi to bio win-win kompromis po kom Dodik dobija slobodu i mogućnost nastavljanja političkog angažmana, a društvo dobija potvrdu da najviše tijelo sudske vlasti u državi ipak ima snage i sposobnosti da sudi po zakonu a ne po nalozima bavarskog činovnika sumnjivog legitimiteta. Oslobađajućom presudom takođe se obesmišljava i Dodikov sve češće nepristojno radikalan narativ, jer u slučaju oslobađanja od krivice njegove tvrdnje o zavisnosti sudstva od političke volje postaju neutemeljene i bespredmetne.
Zato izražavam svoje nadanje da će Sud BiH pokazati zrelost i doraslost svojoj ulozi i da će sutra donijeti oslobađajuću presudu, na taj način vraćajući budućnost Bosne i Hercegovine političkim pregovorima ili protestima ili bilo kom drugom vidu legitimne političke borbe. Ta se budućnost ne smije oblikovati na samo dva načina – oružanim sukobima i zloupotrebom sudova u interesu političkih centara moći, pogotovo onih inostranih.
Sve drugo je i moguće i dopušteno i legitimno i što prije stanovnici te zemlje i njihovi politički predstavnici shvate značenje atribucija mogućeg, dopuštenog i legitimnog, to će prije pronaći put do podnošljive budućnosti, pa kakvu god fizionomiju ona da bude imala.
