Piše: Svetozar Ćorović
Sunce se spuštalo upravo iza guste, borove šume, izdignute na vrh seoskoga brdašca, slično velikoj brilijantskoj igli u crnoj kosi kakve ljepotice. Zadnje zrake svoje slalo je malim, niskim, seoskim kolibama i zlatilo im slamu na krovovima. Zatim ih prevuklo preko čitavoga reda pepeljastih maslina i sumornih vrba i rastopilo ih u velikome potoku, što se ispod njih vijugao, okićen sa obje strane bujnom, dopojasnom travom i sanjivim cvijećem. Nebo kao da je gorilo i, ogledajući se u potoku, obojilo ga, te su mu talasi izgledali ružičasto-zlatni… Pajo Gašović, poznati seoski sanjalo, išao je putanjom kroz travu, zametnut kosom preko ramena, a zakićen čitavom rukovijeti crvenoga kukurijeka. To ga zakitile seoske djevojke na kosidbi, šaleći se s njime i zadirkujući što je stidan i što ni jednoj od njih nije smio u oči pogledati. Ako ga je koja dirnula, on se samo crvenio i okretao joj leđa; ako ga je zapitala, nije joj odgovorio …
‒ Ti i nijesi muško ‒ govorile mu one u oči. ‒ Da si muško, drukčije bi s nama…
On je i na to slijegao ramenima. Otuda se i pronio po selu glas kako odista nije muško [neki se zaklinjali da to sigurno znadu] i kako se nikada oženiti ne može.
I danas, kad su ga kitile, ništa nije govorio. Pustio se samo i svo cvijeće ostavio na sebi.
Došavši do mjesta gdje putanja okreće selu, on svrnu i uputi se potoku. Izabra mjesto gdje su vrbe gušće, zastade. Baci kosu u travu, zagrnu rukave i poče se umivati i hladiti. I čisto mu drago kad osjeti hladnu vodu po tijelu i kad se zapljusnu nekoliko puta. Razdrlji prsa još više, pa ode među vrbe, gdje se zavali u travu, kraj kose, voljan da proleška malo i da se pusti planinskome vjetru da ga miluje i gladi…
Uzvaljen, poče misliti i premišljati o današnjeme danu. Padoše mu na pamet riječi djevojaka, njihove šale… Pade mu na pamet Joka Gašanova, što ga je najviše dražila, gotovo se ne odmičući od njega. Grabi grabljama sijeno, nabacuje ga na njega, a draži kako nije muško. Nikada da se okani. A kršna je, stasita, vrijedna, pa niti može da joj što odgovori, ni da joj se okosi. Drugoj bi rekao koju i oporu, a njoj ne može. Pogleda joj u oči, pa mu odmah riječ u grlu zastaje …
Književnost svedočenja Varlama Šalamova – o knjizi Dušana Opačića
Istom Pajo u mislima, a iza vrba, sa putanje, odjeknu pjesma djevojačka:
Poranila Jagoda na vodu,
Za Jagodora Radoje na konju,
Za Radojem Jagodina majka …
On pretrnu. Poznade joj glas.
‒ Sad će me otpet dražit’ ako me vidi ‒ pomisli. I, da ga ne bi opazila, sakri se još dublje u gustež. Ali ni ona nije htjela odmah u selo!… I ona, koračajući kao muško, uputila se potoku, te umalo ne nagazi na njega … On se šćućuri u travi poput zeca, i zaustavi dah … Ona ponosito prođe i zakloni se među vrbovo šiblje nad vodom …
‒ Šta li će sad? ‒ pomisli on i podiže glavu, uvjeren da ga sada neće opaziti. Ona se nikuda ni obazirala nije. Zbaci opanke sa noga i zagazi u potok. Studena voda poče joj udarati čak i po koljenima i to kao da joj bi prijatno … Skide kapu, prekrivenu okrugom, rasu kosu po plećima i hitno poče sa sebe svlačiti dečermu, kotulu, košulju … Ostade gola … Oblo, puno i jedro, kao od mramora istesano tijelo, zarumeni se od nebeskoga plama, a ružičasti talasi obgrliše ga i, kao grabeći se koji će je prije dohvatiti, razbijahu se o njega i bježahu natrag. Ona od miline ispusti laki krik, poče bućkati i objema rukama polijevati se čas po bujnim dojkama, čas po oblim ramenima …
Pajo izvi glavu iz trave, kao pijevac kad hoće da kukurijekne. Zadivljeno je gledaše. Oči mu se zasvijetlile, obrazi se zaplamili, srce bije … Neka čudnovata, dotle nepoznata toplina poče ga obuzimati… Osjeti kako mu struji krv u žilama i kako ga kao potajna groznica hvata… Poče drhtati i, nehotice, ispuštati sitan glas, sličan stenjanju.
A ona se samo kupa … Bućka, zapljuskuje se vodom, a utire dugom kosom… Katkada poduhvati dojke objema rukama, zadovoljno ih gleda, smješka se na njih i kao da im tepa… I opet bućka i zapljukuje se, a voda joj bije po nogama i hladi je … Paji se učini da ga je ljepota počela zasljepljivati, pa mu se kao mrak hvata pred očima; a ona potajna groznica sve ga više trese i oči mu svjetlije, lice rumenije …
‒ Uh! – prostenja i laktima se oduprije o zemlju, a čitavom gornjom polovicom prsiju proviri iz trave…
Joka opet bućnu u vodu i poče plivati. Talasi loj obujmiše čitavo tijelo i u hiljadama raznobojnih, bisernih iskrica počeše se drobiti o nj. Gustu joj kosu raznesoše naširoko oko glave, pa se i ona talasa i igra s njima …
Pajo odskoči i sjeđe u travu. Proždiraše je pogledom. Zubi, preko njegove volje, škrgutnuše, a groznica sve jača … sve jača…
Ona se opet zaustavi, stade. Opet poduhvati dojke i poče ih gledati…
‒ Ne mogu više! ‒ zastenja on.
Sasvim mu se smrknu pred očima, te ispusti jedan divlji krik i skoči na noge. ‒ Joko!…
Djevojka vrisnu u isti mah. Opazivši ga, porumeni, zbuni se, i, ne znajući kuda da bježi, samo poklopi dojke rukama, a čitavom donjom polovinom spusti se u vodu. Tako stajaše kao vodena vila i dršćući ga gledaše ..
‒ Vidio samte!… Vidio! ‒ zasmija se on ni samne znajući šta govori i uputi joj se.
Ona okrenu glavu, a ne odgovori ništa.
– Vidio sam te ‒ reče ponovo i, onako u opancima i u svoj odjeći, zagazi u vodu.
‒ Ne primiči se! ‒ viknu ona i skoči.
‒ Eto me, eto ‒ odgovori on, a jednako ide, dršće i pruža ruke.
Ne primiči se!…
Sjutradan čitavo je selo iznenadila vijest da će se Pajo Gašović ženiti…
1901.
Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 1, strana 17‒20 , „Svjetlost“, izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967
Izvor: Nova Zora
