Piše: Elis Bektaš
Premda su administrativne granice Bosne i Hercegovine uglavnom nepromijenjene od njihovog utvrđivanja Svištovskim mirom, što je čini najdugovječnijom južnoslovenskom zemljom u današnjem obliku, percepcije Bosne i Hercegovine dugo su ostale maglovite i neusklađene, a premda su živjele jedna do druge, neke od tih percepcija nisu iskazivale volju čak ni da primijete jedna drugu a kamoli da stupe u bilo kakvu komunikaciju. Devetnaesti vijek donio je i među južne Slovene odbljeske modernizatorskih i emancipatorskih nacionalnih i državnih ideja, ali one su se u tim društvima, uslijed njihove odsječenosti od glavnih povijesnih i civilizacijskih tokova, razvijale znatno sporije nego u drugim zemljama Evrope koje su već bile načinile krupne korake na putu izlaska iz feudalnog svijeta.
Možda je upravo ta administrativno-teritorijalna homogenizovanost Bosne i Hercegovine otežavala njeno samorazumijevanje, jer joj je nedostajalo trenje i idejna razmjena kakvi su postojali tamo gdje su zemlje bile podijeljene između različitih vladara, poput Srbije čiji su dijelovi južno od Save i Dunava bili pod upravom Osmanlija, a oni sjeverni pod vlašću Habsburgovaca. Različitim iskustvima i iskušenjima oblikovane, društvene svijesti ta dva područja daju u sadejstvu jedinstvenu energiju koja je iskorištena za nacionalno i državno oslobađanje i uspostavljanje nacionalne države po uzoru na već postojeće modele. I teritorija Hrvatske u devetnaesti vijek ulazi kao zbir područja pod vlašću različitih država, pa ta razjedinjenost i u njoj djeluje kao poticaj jačanju nacionalnih i emancipatorskih ideja.
Bosna i Hercegovina, međutim, ostaje uskraćena za takva trenja i osuđena na idejno tavorenje ili na nekritičko, premda razumljivo, preuzimanje idejnih okvira iz komšiluka. Kasno oslobođena od osmanlijske okupacije samo da bi odmah potpala pod drugu, habsburšku okupaciju, ta zemlja sporo napušta miletski način razmišljanja, a na tom putu naročito je spor njen muslimanski etnički element koji ne uspijeva da razvije čak ni začetke moderne i prosvijećene nacionalne elite, jer ga u tim nastojanjima efikasno ometaju beglučki recidivi i hodžinski stalež. Za to vrijeme Srbija i Hrvatska uspijevaju da načine korake ka daljoj nacionalnoj emancipaciji svojih sunarodnika u Bosni i Hercegovini, prevashodno na konfesionalnim temeljima, ali i snažnom političkom agitacijom koja je više-manje usklađena sa tada dominirajućim vizurama rješavanja nacionalnog pitanja.
Posljedica takve situacije i takvih procesa ogleda se u zadržavanju pojma Bosne i Hercegovine u prostoru mita ili u prostoru argumentacionog kusura u rješavanju južnoslovenskih nacionalnih i državotvornih procesa, što je i razumiljivo ima li se u vidu da je ta zemlja prespavala devetnaesti vijek, čekajući da neko drugi odvede feudalizam sa povijesne pozornice. Čak ni Hercegovački ustanak 1875-78 nije autentičan izraz volje i stremljenja domaćeg stanovništva, već je riječ o onovremenom proksi ratu koji je borbom protiv već onemoćale i propadajuće imperije sa Bosfora nastojao da habsburški neizbježni dobitak bude manji.
Elis Bektaš: Djeca su vojska najjača
Ne računajući kalajevske pokušaje oktroisanja pojma Bosne i Hercegovine, koji su i sami počivali na ideološkim i pseudopovijesnim mitovima, njeni žitelji nemaju konsenzus oko sadržaja tog pojma. Za jedne je to nastavak slavnog Tvrtkovog kraljevstva nastanjenog bogumilima, za druge je Bosna i Hercegovina otrgnuta nemanjićka zemlja, za treće je ona Bosna Srebrna, dakle katolički legat pod dugotrajnom orijentalnom okupacijom… Zbog toga ni ZAVNOBiH ne može pojmu Bosne i Hercegovine ponuditi ništa više od isprazne formule ni… ni… ni… već i… i… i… Osustvo emancipatorskih procesa i autorefleksije, te ostajanje u prostoru mita na kraju dovode do entropijske i skoro karikaturalne situacije da zastupnici ideje Bosne i Hercegovine svoj ideološki noseći stub pronalaze u pjesmi Maka Dizdara Zapis o zemlji. Simpatični stih o zemlji prkosnoj od sna, podesan za školsku lektiru, ne može, međutim, zaista da ponese teret stvarnih potreba jedne države koju su njeni dugo zapuštani, pod ćilim sklanjani i nerješavani antagonizmi na kraju gurnuli u sumanut rat nalik na ratove kakvi su se vodili u Evropi sedamnaestog i osamnaestog vijeka.
Dejtonski mirovni sporazum kojim je taj rat okončan svoje kritičare nalazi na svim stranama, a čak i oni koji ga formalno podržavaju i zaklinju se u njega gledaju kako da mu stanu nogom za vrat, vjerujući da baš njiove političke agende imaju snagu i vitalnost da se nametnu kao nova stvarnost nad dejtonskim truplom. No takvi po pravilu ne shvataju da su njihove agende ništa drugo doli korak u prošlost i u prostor već spomenute mitomanije, a da je Dejtonski mirovni sporazum po prvi put u povijesti Bosni i Hercegovini ponudio pojmovni sadržaj i definiciju koji zadovoljavaju zahtjev tačnosti i jasnoće. Bosna i Hercegovina je državna zajednica tri konstitutivna naroda, sačinjena od dva entiteta i jednog distrikta. I tačka. A oni koji će se ostrviti na takvu definiciju uglavnom ne shvataju da nemaju problem s njom već sa vlastitom sposobnošću razumijevanja stvarnosti.
To je, naravno, trenutno stanje i Bosna i Hercegovina će, kao i svaka druga društvna i povijesna tvorevina i u budućnosti prolaziti svoje metamorfoze. Ali da te metamorfoze ne bi bile šljapkanje po glibu prošlosti i njenih mitova, a pogotovo da ne bi bile krvave, nužno je prihvatiti njenu trenutnu stvarnost i na tom prihvatanju graditi život. Da li će za pola vijeka Bosna i Hercegovina biti unitarna država ili neće ni postojati, ne znam niti mi je to pitanje bitno. Znam samo da se od ludila njenih današnjnih političkih i intelektualnih elita ne može više ni disati bez osjećanja mučnine i gađenja. Zbog toga – čuvajte Dejton kao zjenicu oka svoga, bez Dejtona biste se probudili u stvarnosti koju čak ni mitomanijom zadojene svijesti ne mogu domaštati ni u svojim najluđim noćnim morama.
