Pišu: Izabela Veber/Tom Krebs
Preveo: M. M. Milojević
Mercov plan za preoružavanje i mere štednje neće uspeti
Nemačka se nalazi u stanju ekonomske krize u produženom trajanju koja je iznedrila posledičnu krizu demokratije. Energetski šok na početku ruskog napada na Ukrajinu 2022. zaustavio je zemaljski oporavak od pandemije. Nakon šest godina stagnacije, realni rast bruto domaćeg proizvoda se zaravnio i gotovo je deset procenata niži od nivoa gde bi trebalo da bude da su se produžili predpandemijski trendovi. Energetska kriza takođe je napajala inflaciju i vodila do najvećeg jednogodišnjeg pada realnih zarada još od Drugog svetskog rata. Uprkos izvesnom rastu tokom 2024. godine, realne zarade su još uvek osam procenata niže u odnosu na nivo na kojem bi trebalo da budu u skladu sa trendovima iz vremena pre pandemije.
Ova ekonomska onemoćalost pomogla je da ekstremno desničarska politička stranka Alternativa za Nemačku, odnosno kako se na nemačkom skraćeno beleži AfD, ostvari zapanjujući i zabrinjavajući rast. Uspela je da završi na istorijskom drugom mestu na februarskim saveznim izborima. Uz istaknute neonacističke članove i ukupno neprijateljstvo prema liberalnim principima koje Nemačka pokušava da učvrsti još od Drugog svetskog rata, AfD predstavlja neposrednu pretnju demokratiji u zemlji. Njihov uspeh ne nadvija se zlokobno samo nad Nemačkom već i nad celom Evropom.
I opet nemački lideri imaju poteškoće da spoznaju puni obuhvat ove krize. Prethodna vlada, trostranačka koalicija predvođena strankom levog centra Socijaldemokratskom partijom (SDP), držala se striktno pravila o uravnoteženom budžetu iako bi program ekonomske stimulacije finansiran budžetskim deficitom bio pravi lek za zanemoćalog pacijenta. Držali su se fiskalne štednje i 2023. i 2024. godine. Ishodište su bile još dve godine ekonomske stagnacije i naposletku politička pat pozicija koja je vodila padu kancelara Olafa Šolca i novim saveznim izborima ove godine. Naredna vlada predvođena strankom desnog centra Hrišćansko demokratskom unijom (nemačka skraćenica CDU) pokušala je da izbegne sudbinu svojih prethodnika iniciranjem ustavnih promena koje utvrđuju fiskalna pravila (poznatih kao „dužnička kočnica“) u martu kako bi omogućila neograničenu deficitarnu potrošnju na vojsku i ograničene dodatne izdatke za infrastrukturu. Mnogi analitičari hvalili su ovu promenu kao veliki prodor. Vrednost akcija na finansijskim tržištima je porasla. Novi kancelar, Fridrih Merc, obznanio je: „Nemačka se vraća!“
Moramo istaći da je reformu fiskalne politike trebalo odavno izvesti. Ali novi izuzeci neće biti dovoljni da postave nemačku privredu na put održivog razvoja koji koristi radnicima. Iako Merc želi da troši na državno preoružavanje i infrastrukturu, veći deo onoga što preostaje u njegovoj ekonomskoj agendi čine umanjenje socijalnih izdataka, privatizacija i deregulacija. Takva agenda neće rešiti probleme izazvane opadanjem realnih zarada i visokom ekonomskom nesigurnošću. Ona će neminovno voditi stalnim napetostima u odnosima sa koalicionim partnerima, strankama levog centra. I mali su izgledi da će povratiti poverenje u demokratske elite u zemlji u kojoj ozlojeđenost zbog rasta troškova života vodi rastu podrške AfD-u.
Nemački ekonomski uspesi prethodnih decenija oslanjali su se na tražnji na stranim tržištima; pouzdanom uvozu energenata iz Rusije; pristupačnim cenama stanovanja i hrane što je zajedno pomoglo da se povisi standard konkurentnim zaradama; i na svetskom prvenstvu koje se očitavalo u velikim kompanijama epohe mašinskog inženjerstva i fosilnih goriva. Svi ovi ključni segmenti nemačke moći sada su iščezli. Rat u Ukrajini vodio je rastućim cenama energenata; kineski proizvodni uspesi čine sve težim da se održi predvodnička pozicija u ključnim industrijama kao što su čiste tehnologije; trgovinski ratovi koje je poveo američki predsednik Donald Tramp ugrožavaju izvozna tržišta; i domaće političke greške učinile su ovu tešku situaciju još gorom. Pored preoružavanja i infrastrukturnih investicija Nemačkoj bi koristila opsežna fiskalna reforma koja bi dala veći prostor da se sprovedu politike za osiguravanje pristupačnosti osnovnih dobara i stvaranje dobrih radnih mesta, ubrza zelena tranzicije i osnaži mreža društvene sigurnosti kako bi se ohrabrila domaća potrošnja a ekonomija manje oslanjala na spoljašnju tražnju. Takav program može da stvori zajednički prosperitet i omogući ljudima da povrate kontrolu nad svojim životima. Čineći to, oslabila bi se privlačnost ekstremnih političkih struja i pomoglo bi se snaženje liberalne demokratije u srcu Evrope.
Mercova agenda
Merc i njegova koaliciona vlada, koju čine partija desnog centra CDU i partija levog centra SDP položili su zakletvu 7. maja. Fiskalno utemeljenje njene agende, međutim, postavljeno je još u martu kada je koalicija usvojila amandman o dužničkoj kočnici – uz podršku stranke Zelenih, čiji su glasovi bili nužni za osiguravanje dvotrećinske većine u parlamentu. Još od finansijske krize 2008-2009. godine Nemačka se držala strogih granica potrošnje, ograničavajući svoj deficit na 0,35 odsto bruto domaćeg proizvoda. Ovaj limit ostao je nedirnut, ali je koalicija dodala važna izuzeća. Najznačajnije, potrošnja za odbranu više ne podleže fiskalnim ograničenjima, razvoj događaja koji je pozdravio proizvođač naoružanja Rajnmetal na svom martovskom predstavljanju finansijskih rezultata. Da bi uspeli da privole SDP i Zelene da se priključe, nova fiskalna pravila takođe su uključila izuzeće za deficitarnu potrošnju na infrastrukturne investicije u vrednosti od 0,8 odsto BDP-a (oko četrdeset milijardo dolara) i na zaštitu klime od 0,2 odsto (oko deset milijardi dolara) godišnje sve do 2037. godine.
Dolazeća koaliciona vlada odlučila je da poveća vojnu potrošnju kako bi osnažila nemačke odbrambene kapacitete i podstakla ekonomsku aktivnost. Jednom kada nemačka ekonomija iznova stupi na pravi put, razmišljali su Merc i njegovi politički saveznici, društveni problemi rešiće se sami od sebe. Merc je zagovornik slobodnog tržišta i pristalica ekonomije kapanja (trickle-down economics)[i]. Međutim, kada je posredi vojni sektor, Merc je Nemačku usmerio prema kejnzijanskom svetu industrijske politike i neograničene vladine potrošnje. Za sve ostalo, vlada zauzima poziciju pasivnog posmatrača sa zadnjeg sedišta. Javna potrošnja na infrastrukturu i investicije podstaknute klimatskim promenama su ograničene, dok je potrošnja na socijalna davanja u opasnosti da bude srezana.
Politika štednje prethodnih vlada nije ni na koji način koristila zemlji. Ukidanje, na primer, subvencija za električna vozila 2023. godine usporilo je proizvodnju u ključnom industrijskom sektoru i ugrozilo poslovanje. Merc ne planira da poništi ova ranije uvedena smanjenja potrošnje. Pritisak socijaldemokrata, koalicionog partnera sa levog centra, po svoj prilici neće biti dovoljan da izmeni njegova gledišta. Ovaj liberalni pristup pustite ih da rade po volji (laissez-faire) može da ima razarajuće posledice na nemačku industrijsku bazu: Folksvagen, na primer, planira da umanji uposlenu radnu snagu u Nemačkoj za više od jedne petine do 2030. godine dok će zarade radnicima držati zamrznutim.
Pojavile su se pukotine na svim ključnim stubovima nemačke moći
Mercov mnogo velikodušniji pristup vojnoj potrošnji neće pojačati domaći rast u narednim godinama onoliko koliko tvrde zagovornici ovog pristupa. Odbrambeni sektor već deluje skoro punim kapacitetima, i kratkoročno, povećana vladina potrošnja na oružje i tenkove imaće sasvim ograničeni efekat na proizvodnju. Oružarske kompanije poput Rajnmetala posvedočile su nagli skok profitnih marži, što pokazuje njihovu snažnu poziciju na tržištu i izostanak konkurencije čak i u vreme snažno povećane tražnje. Znatna dodatna javna potrošnja bi otišla na još veći rast njihovih marži. Petnaestostruko uvećanje vrednosti Rajnmetala na berzi odražava očekivanja daljeg rasta iznenadne dobiti.
Razume se, vlada insistira na tome da će vojna potrošnja stvoriti dobro plaćena radna mesta u proizvodnom sektoru. Ipak Mercova vlada je ispunjena poslovnim rukovodiocima i nedostaju joj glasovi koji bi zastupali radničku perspektivu, što je nedostatak koji je privukao kritičke glasove i iz same CDU. Povrh toga, ulaganje u odbranu po svoj prilici neće nadomestiti nadolazeći gubitak poslova u opadajućim industrijskim granama kao što je sektor proizvodnje motornih vozila. Profiti Rajnmetala gotovo su se udvostručili između 2020. i 2024. godine, ali broj njihovih uposlenika koji rade u Nemačkoj porastao je za svega dvadeset pet odsto u tom periodu.
Ni konverzija civilnih fabrika u vojne ne nudi mnogo ohrabrenja. U istočnonemačkom gradu Gerlicu (Görlitz) nekadašnju fabriku vagona Alstom preuzela je nemačko-francuska oružarska kompanija Ka-en-de-es (KNDS). Sada proizvodi tenkove, ali je radna snaga koju fabrika angažuje prepolovljena. Dolazak KNDS-a je bolje nego da se ništa nije desilo, ali je malo verovatno da takva kompanija može da donese preokret u mestima poput Gerlica sa visokom stopom nezaposlenosti od 7,7 odsto. Na ovogodišnjim saveznim izborima kandidat AfD-a Tino Krupala (Tino Chrupalla) osvojio je skoro 49 odsto glasova u ovom gradiću.
Ukoliko se u obzir uzme stagnantni ekonomski rast i ranjiva spoljna potražnja, vladu bi trebalo blagonaklono posavetovati da podstiče potrošnju građana i podstakne veće poverenje među potrošačima. Umesto toga, Merc i njegova stranka zagovaraju rezanje socijalne potrošnje, delimično da bi pokrili rastuće troškove odbrane. Malo je verovatno da će se veliki rezovi ostvariti s obzirom da za sada nijedna stranka ne želi da zahvati u dve najveća lonca budžetske potrošnje – javno finansirane penzije i troškove zdravstvenog sektora. Ali sama retorika može da naškodi potrošačkom raspoloženju i da promeni obrasce potrošnje. Povrh toga, ovakve poruke upućene u vreme produženih ekonomskih poteškoća mogu dodatno da otuđe glasače. Ukoliko građani veruju da njihove vlade izdašno troše na odbranu dok ih prisiljavaju da se nose sa teretom šestogodišnje ekonomske krize, nemačke političke stranke glavnog toka će dodatno pretakati vino u mehove desničarskih populista.
Poverenje javnosti u Mercovo predvodništvo već sada zapanjujuće nisko stoji, iako je njegov mandat na samom početku. Samo trideset odsto Nemaca veruje da će nova vlada doneti pozitivne promene. Merc ima najniži pozitivni rejting među svim poratnim kancelarima i prvi je koji nije uspeo da osigura parlamentarnu većinu na početnom glasanju za potvrđivanje mandata. Prema pojedinim istraživanjima javnog mnjenja AfD sada ima blago vođstvo. Po prvi put od Drugog svetskog rata stranka desničarskih ekstremista (kako ju je klasifikovala nemačka obaveštajna služba ove godine) ima realnih izgleda da osvoji vlast na saveznom nivou.
Plan oporavka
Kako bi se umaklo stagnaciji – i na taj način usporio rast ekstremne desnice – Nemačkoj je potreban politički pristup koji obnavlja njen ekonomski model i ostvaruje obuhvatnu ekonomsku korist. Umesto jednostranog pristupa koji je usvojila Mercova vlada, Nemačka bi trebalo da prigrli stvarne i uravnotežene reforme dužničke kočnice i evropskih fiskalnih pravila. Reforma bi trebalo da dopusti deficitarno finansiranje javnih investicija – ne samo vojske i nekoliko drugih sektora. Američko tržište obveznica sada doživljava istorijsko komešanje. Trampove carine obznanjene u aprilu izazvale su veliku rasprodaju obveznica i šok koji narušava poverenje u ono što je jednom bilo najvažnije svetsko bezbedno utočište za ulaganje finansijskih sredstava.
Ova mušičavost zaplašila je predvodnike u Vašingtonu ali predstavlja ogromnu priliku za Evropu, i posebno Nemačku. Nemačka ima ogromne potrebe za javnom potrošnjom, i mnoge države i finansijski investitori jedva čekaju da kupe dug nemačke vlade. Labavljenje fiskalnih pravila kako bi se dopustilo Nemačkoj da proda više svog duga posledično bi osiguralo vladi veću fiskalnu vatrenu moć.
Ali ovu vatrenu moć trebalo bi efikasno koristiti. Investicije koje stvaraju javno vlasništvo kritično važne infrastrukture jeftinije su od investicija kojima raspolažu privatni entiteti pošto javna infrastruktura ne mora da ostvaruje profit. Osnažena koordinacija na evropskom nivou može da poveća efikasnost vojne potrošnje i omogući uravnoteženje fiskalnih resursa i njihovo preusmeravanje sa odbrambene potrošnje prema oblastima u kojima su potrebne investicije kao što su čiste tehnologije i briga o starima i deci. Investicije u ovim oblastima imaju mnogo veći ekonomski efekat nego one u odbranu; u poređenju sa vojnom potrošnjom, svaki evro potrošen u ne-vojnim sektorima ostvaruje četiri puta veći rast.
Nemačkoj je urgentno potrebna ambiciozna industrijska politika koja bi donela održivi ekonomski rast i dobre poslove. Ključne industrije kao što su automobilska industrija moraju da povrate svoju konkurentnost, delimično pionirskim razvojem tehnika ekološki čiste proizvodnje. Merc se nada da će slobodno tržište ubrzati pozitivan preobražaj, ali dokazi upućuju da se to neće desiti. Ostavljanjem nemačkim kompanijama da se vladaju po sopstvenom nahođenju usporilo bi zelenu tranziciju. Usredsređena zelena industrijska politika sa dobrom mešavinom podsticaja i preduslova potrebna je da se kompanije usmere prema pomeranju granica u ekološki čistim tehnologijama. Kako bi se osigurala korist za radnike firme bi trebalo da primaju subvencije samo ukoliko plaćaju pristojne zarade i održavaju domaća proizvodna mesta. Za velike kompanije koje dolaze iz Kine i drugih zemalja izvan Evropske unije, dogovori o zajedničkim preduzećima koja zahtevaju poštovanje strogih strandarda radničkih prava mogu se učiniti preduslovom za pristup ključnim sektorima tržišta – slično kao što Kina zahteva formiranje zajedničkih preduzeća da bi strane firme imale pristup ključnim oblastima kineskog tržišta. To bi pomoglo da se osiguraju poslovi i tehnološki transferi u onim oblastima u kojima Nemačka zaostaje.
Nemačka ekonomija takođe mora da postane otpornija na šokove globalne potražnje. Kako bi ovo postigla, Nemačka bi trebalo da osnaži domaću tražnju za dobra i usluge. Visoki standardi rada, uključujući zakone o minimalnoj zaradi i širok obuhvat sindikalnog organizovanja u svim sektorima ekonomije, su ključni za rast dohotka većine domaćinstava. Vlada bi trebalo da poveća minimalnu satnicu sa sadašnjeg nivoa od oko 13 evra po satu na 15 evra i da obezbedi povlašćeni tretman za državne porudžbine od onih kompanija koje plaćaju sindikalne zarade. Vlada bi takođe trebalo da pomogne obaranje cena osnovnih potrepština kao što su stanovanje, hrana i energije tako da ne bi znatno okrnjile kupovnu moć naroda. Vlasti bi trebalo da izrade ambiciozan program koji bi se pozabavio krizom troškova života kroz efikasnu nacionalnu kontrolu zakupnina, stabilizaciju cena energenata i striktno sprovođenje antikartelskih mera u oblasti prerade hrane i maloprodaje kako bi se umanjila cena hrane.
I Tramp i AfD su se okoristili ekonomskim problemima koje su političari glavnog toka ili potpuno zanemarivali ili bagatelisali tokom dugo vremena. Naravno, nijedan od takozvanih populista ne nudi uverljiva rešenja, ali problemi koje uočavaju su stvarni. Za sada, nova nemačka vlada nije ponudila uverljivi plan da razreši ekonomske probleme koji cepaju društveno tkivo po šavovima. Pošteno govoreći, koalicioni sporazum uključuje nekoliko korisnih zamisli za pro-radnički model rasta, ali nije verovatno da će Merc, nepopravljivi zagovornik slobodnog tržišta, i njegovi konzervativni ministri prevesti ove zamisli u sprovodive političke programe. Ukoliko stranke političkog glavnog toka ne budu mogle da ponude povoljna alternativna rešenja za ekonomsku politiku koja bi se zaista pozabavila trenutnom krizom, završiće ustupanjem još šireg prostora ekstremnoj desnici – uz užasne posledice po nemačku demokratiju.
Izabela Veber je predavač ekonomije na Univerzitetu Masačusetsa, Amherst, saradnik Ruzveltovog instituta i autor najavljene knjige o antifašističkoj ekonomiji koju bi trebalo da objavi izdavačka kuća Rendom haus
Tom Krebs je profesor ekonomije na Univerzitetu u Menhajmu, član nemačke Komisije za minimalnu platu i nekadašnji viši savetnik nemačkog Ministarstva finansija
Izvor: Forin Afers
[i] „Trikl daun“ ekonomija je naširoko prisutno uverenje u neoliberalnoj epohi da visok rast dohotka najbogatijih pospeteno, kamapnjem, vodi rastu dohotka ostalih društvenih slojeva.
