Piše: Elis Bektaš
Jeste li čitali, draga djeco, Ime ruže od Umberta Eka? E u tom romanu Umberto na jednom mjestu ima zgodan izraz – lijepa kao vojska pod bajracima. Dobro, znadem ja da se vama vojska gadi i da ste vi iskreni antifašisti i pacifisti koji ni mrava ne bi zgazili, jedino mi nije jasno kako mislite negaženjem mrava potući fašiste ako ih neko putem obreda prizivanja duhova ponovo dovede među vas. A ti, klempavi iz prve klupe, koji kurac praviš tu grimasu? To što ti misliš da muško može bit lijepo samo u trikou, to je samo tvoj problem.
Ja ću vam, evo, ponuditi čvrst i neporeciv dokaz da Umbertove riječi nisu samo stilska figura, već da je to i nesumnjiva istina u pojavi koju nazivamo život. Odmah iza rata pošalju nas u Travnik, ko biva da iskoristimo dobre uslove u tamošnjoj kasarni i da malo kondiciramo vojsku, jer vojska koja ništa ne radi vazda u nekakve belaje zapada. Dobro, ako ćemo pravo, stvarni je cilj bio da se malo kurčimo i tako pošaljemo poruku nekim drugim, koji su se isto tako voljeli kurčit i slat poruke. Sad ćete vi kazati da je to bilo posve nepotrebno mahnitanje, a ja vam velim da su te poruke pravilno shvaćene, tome u prilog navodeći činjenicu da evo već više od dvadeset godina ipak živimo u miru jer smo se jedni drugima u vakat iskurčili i naučili poštovati jedni druge, samo što današnji civili to malo poteško shvataju, možda i zbog ovih vrućina od kojih i kamen zatupavi a da neće civil.
Važno je kazati da smo vojsku spremili za Travnik kao za veliku maturu. Dobili nove uniforme, one marinske, pa još i nove čizme, a i novo oružje stiglo, nema više onih klapavih kalašnjikova iz Rumunije, već se nose Hekler i Kohove jurišne puške i Uzi automati, koji uopšte nisu loši, ma šta vi o tome mislili.
Jednog smo dana vojsku izveli izvan kasarne da je malo provedemo kroz čaršiju, da napaćeni narod može kazati – evo naših! Nema ništa ljekovitije za dušu napaćenog naroda nego kad može kazat – evo naših! Komandir je postrojio četu u kolonu po dva i komandovao pokret strojevim korakom kroz otvorenu kapiju. Milina ih gledat kako su utegnuti i kako kao jedan stupaju, beton puca pod njima. Ja stao sa strane pa gledam taj prizor a sve me nekakva dragost i nekakav ponos ispunjavaju.
Tuda prolazio jedan dedo vodeći svog unuka za ruku. I to ne bilo kakav dedo, već pravi dedo, kao iz priča, sa francuzicom i prslukom i džepnim sahatom u džepiću. Zaustavili se dedo i unuk da i oni gledaju taj prizor, unuku bljeskaju oči od sreće pa se zatrča među neke svoje vršnjake koji su se tu zatekli i s njima stade poskakivati i vikati – dedo, evo naših, evo naših! A dedo podiže ruku do lica, možda je i suzu otro rukavom, ali ja to nisam uspio vidjeti. Pa onda u pola glasa i više za sebe kaza – a jesu lijepi, mašallah, isto prava vojska.
Meni su te dedine riječi bile napola smiješne, a napola tužne, jer je nesrećni dedo ostao u ubjeđenju da je samo JNA prava vojska, a sve vojske poslije nje da su samo onako, ko biva vojske. I evo priznajem da mi je bilo malo krivo što za moju vojsku tako govori, pa mu ljubazno kazah
– E moj dobri dedo, jel ti ona JNA što se raspala čim je pola koraka u rat ugazila bila prava vojska?
– Nisam ja o JNA govorio, odgovori mi dedo također ljubazno, pa svog unuka koji se upravo vratio pomilova po razbarušenoj kosici i dometnu – svaka vama čast, al djeca su vojska najjača.
To je bilo prvi i zadnji put tokom moje oficirske karijere da sam zategao stav mirno i salutirao civilu. A vi ako mislite da nisam trebao, nemojte ništa objašnjavati, već razmislite još dvaput, pa i triput o dedinim riječima. A ti, klempo iz prve klupe, neće ti te grimase pomoći da ispadneš duhovit.
Eto, to je ta travnička zgoda kojom se se dokazuje da je vojska odista lijepa. Ali ne kao vjenčana žena niti kao ljubavnica, već kao mati. Hoću reći, svakom je njegova najljepša. I tako će ostati sve dok budete sitna djeca željna materine sise. A sad toplo mlijeko, pišat pa spavat.
