Piše: Jovan Delić
(Iz jedne posvete Ljubomira Simovića)
Odavno sam znao, a od sredine sedamdesetih već sam bio siguran, da je Ljubomir Simović veliki pjesnik. Sviđao mi se njegov naslov Vidik na dve vode; iz njega, zaista, puca vidik, neograničen, a usmjeren na cjelinu svijeta: asocijacija na kuću i krov, na vodu koja s toga krova teče u dvije rijeke različitih morskih slivova – u dva mora. Širina za oko, i za unutarnje oko – za dušu i duh. Nikad mu to nijesam rekao, a danas mi je žao. Veoma.
Želio sam da ga dovedem u moju rodnu Pivu, na Pivske susrete, poznate po lijepom imenu „Pjesnička riječ na izvoru Pive“. Onaj ko pamti Pivsko oko – čudesni izvor Sunca ispod Ledenice – Manastir Uspenja Presvete Bogorodice kraj Oka i Manastirske mline, koji odavno nijesu bili manastirski, konake, bogatu baštu, čaroban živopis, najljepšu fresku Širšaja Nebes iznad oltara koju sam ikada vidio – samo taj zna kakva je to ljepota bila; to čudesno jedinstvo prirode i kulture, Boga i čovjeka. Izvor Pive nije više što je bio, ali je još uvijek lijep. Preseljeni Manastir je danas dvostruko čudo. Vrijedi tu doći, tu biti, tu slušati i čitati stihove. Samo sam prisnom prijatelju, Rajku Petrovu Nogu, rekao da mi je u tom manastiru, novorođenčetom, izmoljen život.
Zajednički prijatelji, koji su bolje od mene poznavali Simovića, uvjeravali su me da ga ne mogu dovesti ne samo u Pivu, nego ni u Trebinje, na Dučićeve večeri poezije. Poslije ozbiljnih povreda u saobraćajnoj nesreći teže se odlučuje na putovanja.
Obično ne odustajem od svojih namjera, posebno ako su plemenite. Imao sam i malo kredita. Novosadski univerzitetski profesor i odličan kritičar, Miroslav Egerić, ponudio mi je da zajedno govorimo o Simovićevoj poeziji u Novom Sadu. Ne sjećam se više ni kada ni gdje. Pamtim samo da je veče bilo lijepo, prijatno, a još prijatniji razgovor vođen poslije programa. Ljuba me nije znao kao kritičara, posebno kao kritičara poezije. Sjećam se neobične pohvale izboru pjesama i rečenice: „Niko tako o mojoj poeziji nije govorio kao Vi. Te, ‘vaše’ pesme retko ko ističe. Neobično.“ Nije to bio vrednosni sud, već opis specifičnog ugla i jezika, izbora pjesama. Od tada mi vjeruje.
Pitao sam ga da li bi došao u Pivu, na pjesničke susrete. Posvetili bismo njegovoj poeziji i drami simpozijum kritike. Pokušali bismo da objavimo zbornik radova sa toga skupa.
Zbornik radova o Ljubomiru Simoviću u nekim tamo malim Plužinama ne zvuči bog zna kako privlačno ni obećavajuće. Imali smo tada dva već objavljena: o Kosti Radoviću, osnivaču Susreta, i o Miodragu Pavloviću, čak. Zbornik o Kosti je vrlo lijepo uradio Kostin sestrić, Miško Blečić, izdavač. Zbornik o Miji Pavloviću radili su moji prijatelji u Crnoj Gori. Nijesam imao nad njim kontrolu. Ispao je nekako neugledan, neatraktivan, sa puno propusta. Mija ga je – gle, čuda – zavolio i bio mi je na njemu zahvalan. Inače je bio zahvalan i uljudan čovjek: zašto bi se neko tamo, „na kraju sveta“, ozbiljno bavio njegovom poezijom?
Jedino Pivljani misle da su centar svijeta i da je svakome čast da tamo dođe i bude. Ne vide kolika je avantura uopšte doći u Pivu – kraj nepristupačan, dalek i zaturen. Samo je prilaz od Podgorice, preko Nikšića, pristojan. Iz Hercegovine, od Gacka, prilaz je tada bio gotovo nemoguć. Od Bosne, preko Foče, i danas je veoma težak, posebno Foča – Šćepan Polje. Smještaj u Pivi je krajnje problematičan. Neuporedivo bolji je bio sedamdesetih godina, dok je radio tamošnji hotel. Piva jeste božanstvena, ali čovjek se mora negdje smjestiti, provesti dva-tri dana.
Na moje iznenađenje, Ljuba je odmah prihvatio poziv. I pomogao: zbornik bi zajedno objavili Beogradska knjiga, odnosno Milan Tasić, i Plužine, Dom za kulturu. O izgledu i tehničkim kvalitetima bi brinuo Tasić, Ljubin zemljak i višestruko dokazani prijatelj.
Kako nasloviti zbornik? Privlačio me je Ljubin pjesnički naslov: Vidik na dve vode. Nešto se, ipak, mora promijeniti. Tu je Piva. Tu je izvor Pive, tu su njene dvije obale. Pa neka bude – Pogled na dvije obale. Danas bih stavio: Pogled na obje obale. Ovo obje veoma je značajno. Sjetimo se Andrića: „Sve je naše na drugoj obali.“ Nije važno da li je lijeva ili desna – ona druga je uvijek zagonetka; ona je uvijek – sve, makar to sve bilo ljuta varka. Ostalo je – Pogled na dvije vode. Priznajem da me je zavodio i sud pjesnika i esejiste Milosava Tešića, učesnika Simpozijuma kritike, da sa poezije Ljubomira Simovića puca „vidik na devet voda“, kao sa vrha njegovog pjesničkog toponima Kondera.
Danas se taj zbornik citira u disertacijama i akademskim studijama o Ljubomiru Simoviću i srpskom pjesništvu. Baš ga je dosta citirao Nemanja Karović u knjizi Svetlost iznenada: pisao je disertaciju o Simoviću, Bećkoviću i Brani Petroviću.
A da je Ljuba odbio dolazak u Pivu, ništa od svega toga ne bi bilo.
Zbornicima radova sa Simpozijuma kritike male Plužine su postale jedan od centara za proučavanje srpskog pjesništva. Hvala Kosti Radoviću, Miodragu Pavloviću i Ljubomiru Simoviću – s njima je počelo.
Uticao sam kao član žirija za dodjelu Dučićeve nagrade da se Dučićeva nagrada dodijeli Ljubomiru Simoviću. Govorio je na uručenju u Trebinju nadahnuto a precizno, briljantno. Za vrijeme boravka u Trebinju bio je raspoložen, ljubazan i radoznao: zanimao se za hercegovačke toponime; Necvijeće je i opjevao.
Kao rukovodilac projekta “Poetička proučavanja srpskog pesništva“ beogradskog Instituta za književnost i umetnost predložio sam da uradimo i u Institutu zbornik radova o Simoviću. Privilegiju da neposredno uređuju zbornik imali su Aleksandar Jovanović i Svetlana Šeatović. Naslov je Jovanovićev: Pesničke vertikale Ljubomira Simovića. Zbornik se pojavio u izdanju Instituta za književnost i umetnost iz Beograda, Učiteljskog fakulteta iz Beograda i Dučićevih večeri poezije iz Trebinja 2011. godine. Ti institutovi zbornici su ozbiljne kolektivne monografije.
U svoju ozbiljnu zaslugu knjižim povezivanje Instituta za književnost i umetnost u Beogradu sa Trebinjem, odnosno sa Dučićevim večerima poezije. Dosta smo zajedno uradili. To je mali prilog Dučićevoj ideji da Trebinje bude Srpski Vajmar. Ako svi tome doprinosimo – postaće. Mnogo volim Hercegovinu: za Trebinje, Bileću i Gacko sam zaista dosta uradio; za Višegrad i Pale takođe, a ponešto i za Kalinovik, Istočno Sarajevo i Banju Luku, tako da sam se odužio Republici Srpskoj. Svakako neuporedivo više nego ona meni. Svom narodu si uvijek dužan. I ništa ne očekuj za uzvrat. Baš ništa.
Ljuba je bio zadovoljan i ovim našim zbornikom. Ne može se o Simovićevoj poeziji ozbiljno govoriti, a da se ta publikacija barem ne konsultuje.
Kao predsjednik Žirija za nagradu „Izviiskra Njegoševa“ zalagao sam se za Simovića. Čovjek mijenja svoje stavove i uvjerenja, ali velika poezija ostaje. A to je moj posao. Nagradu smo mu, po njegovoj želji, uručili u Akademiji nauka.
Kada su mu u Beogradskoj knjizi izašla Odabrana dela, imao sam čast da govorim na promociji u SANU. Osjećao sam se privilegovano, a imao sam šta o njemu govoriti.
Nešto ljubavi za Simovićevu poeziju i dramu prenio sam i na svoje duhovno potomstvo. Govorio sam svojim studentima da su Matija Bećković, Ljubomir Simović i Branislav Petrović veliko trojstvo, pa čak i epoha u srpskom pjesništvu. Nije lako ući u književnost poslije Branka Miljkovića i neosimbolista, ili paralelno sa njima, a osloboditi se njihovoga kulta i napraviti ogroman zaokret, čak preokret, u pjesničkom jeziku. To je najbolje čuo i razumio Nemanja Karović. Napravio je dobru doktorsku disertaciju, pa onda i odličnu knjigu Svetlost iznenada, koja je već dobila dvije nagrade. Predložio sam da on napiše za „Novu Zoru“ komemorativni tekst o Simoviću. Imam veliko i, uglavnom, časno duhovno potomstvo: oni su moje životno djelo.
U svojim naporima da poetički premrežim dvadeseti vijek često se vraćam Simoviću. Volio je da to vidi i zna. Nije nam se baš uvijek posrećilo: žalim što nije vidio davno započeti, a nedovršeni rad o Planeti Dunav.Unovije vrijeme našeknjiževne razgovore opterećivala je njegova opsjednutost politikom.Alimoji razgovori s pjesnicima 20. vijeka će se nastaviti dok budem mogao da čitam, mislim i pišem. Simović je to znao. Siguran samdami je vjerovao da ću o književnosti misliti i pisati „čisto“,ma kakve bile političke prilike. Pouzdano znam da to svoje uvjerenje nije tajio. Hvala mu.
Pive se sjećao i kasnije. Ostala mu je, očito, u dragoj uspomeni. Kada se vraćao s Kozare 2020. godine, donio mi je knjigu – svoj izbor pjesama – koju je dobio za nagradu „Skender Kulenović“. Lijep običaj. Posvetu citiram zbog Pive:
Dragom prijatelju Jovanu Deliću, sećajući se Pive i nadajući se Pivi, srdačno,
Ljuba Simović
Beograd,
16. septembar 2020.
Dragi Ljubomire Simoviću, s razlogom se nadate Pivi. Tražiću Vas po Karanskom i Užičkom groblju, po veselim grobovima. Ali i među stihovima i zvezdarnicima. Mrtvom se vuku rep mjeri. Tek mu je vrijeme. Življi ste nego za života. Pozdrav iz Pive.
Izvor: Nova Zora
