Piše: Vojin Grubač
Malopoznati cetinjski književnik Milorad Popović se ovih dana oglasio još jednim atavističkim ideološkim pokličom, obrušavajući se na Ministarstvo kulture Crne Gore zato što je predlog CDNK odbijen na konkursu za finansiranje projekata.
U svom javnom istupu naveo je sljedeće: „Crnogorsko društvo nezavisnih književnika (CDNK)… od pobjede kleronacionalističke Moleban revolucije, 30. avgusta 2020. godine, nije dobilo ni jedan euro iz državnog budžeta.“
Drugim riječima, Popović se žali da mu vlast – koju ideološki prezire i označava kao protivničku – ne finansira rad, da bi je s tim novcem potom mogao javno etiketirati i diskvalifikovati. Pobunio se što mu Vlada Crne Gore ne daje novac da bi tu istu vlast najprizemnije vrijeđao i pljuvao.
Zbilja, kakva bi to bila vlast koja bi dobrovoljno finansirala medijsko ostrašćivanje od stane ekstremista poput Milorada Popovića? Takva vlast ne bi imala pravo na postojanje!
Halucinacije o „fašističkom režimu“
U nastavku izlaganja Popović je aktuelnu vlast uporedio sa fašističkim režimom generala Franka. Između ostalog, kaže:
„Sadašnja diskriminacija i segregacija kulturnih stvaralaca… nalik je metodama fašističkog režima Franciska Franka… Svi oblici fašizma, klasični i hibridni, zloćudni su i nekontrolisani… Ideologija je posebno maligna u kulturi jer preferira amaterizam i trivijalnosti u odnosu na najviše duhovne i estetske domete.“
Tako Popović, bez ikakvih argumenata, aktuelnu vlast proglašava za fašističku, pitajući se jedino da li je riječ o „klasičnom“ ili „hibridnom“ fašizmu. A što je najsmješnije, ekstremističko preuveličavanje koje iznosi i ideološko divljanje koje demonstrira, Popović predstavlja kao vrhunac „duhovne i estetske“ svijesti kruga kojem pripada. Nije, valjda? Prije će biti da se radi o teškoj „provali mozga“ a ne duhovnoj i estetskoj vrijednosti.
Odbijanje ministarstva da finansira predložene projekte CDNK, Popović u nastavku obraćanja tumači kao „svjesnu namjeru da se obespravi udruženje koje se svjetonazorski protivi aktuelnoj fašizaciji društva i diskriminaciji crnogorske kulture i nacije“. Da nije riječ o izmišljenoj fašizaciji, ili kako?
Vojin Grubač: Kataklizma civilnog sektora lažnih antifašista
Od „fašista“ traži novac za borbu protiv fašizma
Bez obzira koliko paradoksalno zvučalo, na kraju ispada da Popović od vlasti koju naziva „fašističkom“ očekuje finansijsku podršku – da bi se potom sa saradnicima borio protiv izmišljenog fašizma te iste vlasti.
Postavlja se logično pitanje: odakle nekome uopšte pada na pamet ideja da može od „fašista“ dobiti novac da bi ih ideološki napadao? Takvo razmišljanje je suprotstavljeno elementarnoj logici? Da nisu „pomalo odlijepili“ u svom bezveznom trućanju?
Odgovor na pitanje leži u činjenici da je ideološki krug oko Đukanovića, kome i Popović pripada, odavno izgubio političke i moralne kompase. Decenijama su, pod plaštom borbe protiv „fašizma“, opsluživali jedan od najkorumpiranijih režima na Balkanu.
Dok danas lako lijepe etiketu „fašizma“ aktuelnim strukturama, za vrijeme vladavine Đukanovićeve oligarhije država je sistematski pljačkana, uništen je državni sektor, a milijarde zarađene švercom cigareta i narkotika završile su na privatnim računima. Nikada se nije desilo da takav režim nazovu pljačakaškim i eksremističkom, što je on uistinu i bio. Zašto? Je su bili njegove jadne i čemerne propagandističke sluge.
Odlično znamo da su CDNK i srodne organizacije decenijama služile kao ideološki paravan tom sistemu. Samim tim, bilo bi logičnije da očekuju i traže pomoć od svojih nekadašnjih pokrovitelja nego od sadašnje vlasti koju napadaju. Ipak, oni i dalje uporno traže novac od Vlade– ali uz bezobrazno i sumanuto etiketiranje da je vlast „fašistička“. To nije ništa drugo do fascinantna politička halucinacija.
Ekstremistički narativ bez kredibiliteta
Vremenom su Popović i njemu slični postali toliko ideološki radikalizovani da se izraz „fašista“ više ne može smatrati adekvatnim za opis njihove političke destrukcije. Takvim ekstremistima ne bi trebalo dodijeljivati državni novac sve dok se ne vrate u okvire civilizovanog javnog diskursa.
Umjesto podizanja tonova i dramatičnih tvrdnji o „nepravdama“, mnogo bi racionalnije bilo da se finansijski, možda i na poderanim koljenima obrate onima čije su interese decenijama branili – Đukanovićevoj porodici i mrežama bliskim bivšem režimu. Njima, svakako, novac nije problem, jer su milijarde iznijeli iz zemlje.
I na koncu, što se tiče Popovića i sličnih nosilaca folklornog, često i ostrašćenog vida crnogorstva, treba podsjetiti da su građane koji su se protivili režimu Đukanovića godinama proglašavali „najvećim neprijateljima Crne Gore“. Ne samo proglašavali, već i medijski terorisali, dehumanizovali, diskvalifikovali.
Ako je to bilo tako: zašto danas traže pomoć od „neprijatelja“, ako već imaju bogate političke saveznike koji su iz zemlje iznijeli basnoslovne sume novca? Uopšte nije fer da im se od tih ukradenih stotina miliona nešto ne baci u korita da se ovako javno ne prenemažu. Da ne vrište kao Damjanov Zelenko, poput ovoga malopoznatog cetinjskog književnika.
