Piše: Kris Hedžis
Prevod: Žurnal
Neokonzervativci koji su režirali pogubne ratove u Avganistanu, Iraku, Siriji i Libiji — i koji nikada nisu snosili odgovornost za rasipanje osam biliona dolara novca američkih poreskih obveznika, kao ni za bačenih 69 milijardi u Ukrajini — izgleda da su riješeni da Ameriku gurnu u još jednu vojnu katastrofu, ovoga puta s Iranom.
No Iran nije Irak. Nije Avganistan. Nije Liban, Libija, Sirija, niti Jemen. Iran je sedamnaesta najveća zemlja na svijetu — po površini ravna čitavoj zapadnoj Evropi.
S gotovo 90 miliona stanovnika — deset puta više od Izraela — i uz vojne resurse, te savezništvo s Kinom i Rusijom, Iran predstavlja izuzetno ozbiljnog protivnika.
U subotu je Iran pokrenuo odmazdu protiv Izraela, kao odgovor na talas izraelskih napada u kojima su pogođeni nuklearni objekti, ubijeno više visokih iranskih vojnih oficira i šest nuklearnih naučnika. Nebo nad Tel Avivom i Jerusalimom osvijetlile su desetine eksplozija.
Na snimcima se vidi najmanje jedna snažna eksplozija u Tel Avivu, za koju se vjeruje da je rezultat raketnog udara, a ima izvještaja i o još nekoliko eksplozija na šest različitih lokacija u gradu i njegovoj okolini.
„Osveta je tek započela. Skupo će platiti za ubistvo naših komandanata, naučnika i sunarodnika,“ poručio je jedan visoki iranski zvaničnik za Rojters. Dodao je i: „Nijedno mjesto u Izraelu više nije bezbjedno. Naša osveta biće bolna.“
„Oni misle da će to biti lagan rat“, rekao je Alaster Kruk, bivši britanski diplomata i pripadnik obavještajne službe MI6, koji je decenijama djelovao na Bliskom istoku. To mi je kazao govoreći o neokonzervativcima, tokom našeg razgovora.
„Žele ponovo da nametnu američku moć i liderstvo,“ nastavio je. „Vjeruju da je s vremena na vrijeme potrebno uzeti neku malu zemlju, razbiti je o zid i tako pokazati snagu.“
Ti neokonzervativci, u bliskom savezništvu s izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, prema njegovim riječima, „neće trpjeti bilo kakvu rivalsku silu, bilo kakav izazov američkom liderstvu i veličini.“ Njihov plan je da stvore činjenice na terenu — rat između Izraela i Irana — koji će „uvući Trampa u rat s Iranom.“
(Intervju s Krukom možete pogledati ovdje.)
Iako je iransko ratno vazduhoplovstvo oslabljeno, s mnogim avionima koji su tehnološki zastarjeli, zemlja raspolaže ruskim PVO sistemima, kineskim protivbrodskim raketama, morskim minama i obalskom artiljerijom.
Iran je u stanju da blokira Ormuski tesnac — najvažniju svjetsku naftovodnu tačku, kroz koju prolazi 20% globalne ponude nafte. To bi udvostručilo ili utrostručilo cijene nafte i nanijelo težak udarac svjetskoj ekonomiji.
Pored toga, Iran ima velik arsenal balističkih raketa kojima može gađati i Izrael i američke vojne baze širom regiona. Iako se prvi talasi napada mogu presresti, uzastopni udari brzo bi istrošili zalihe izraelske i američke PVO municije.
Izrael nije opremljen da izdrži iscrpljujući rat — poput osmogodišnjeg sukoba između Irana i Iraka koji je, uprkos američkoj podršci režimu Sadama Huseina, završio bez pobjednika — niti poput osamnaestogodišnje izraelske okupacije južnog Libana, koja je konačno okončana povlačenjem u maju 2000. godine nakon brojnih gubitaka koje je prouzrokovao Hezbolah.
Kada je Iran, u operaciji „Istinito obećanje“, 13. i 14. aprila 2023. ispalio više od 300 balističkih i krstarećih raketa na izraelske vojne i obavještajne ciljeve, kao odmazdu za izraelski napad na iransku ambasadu u Damasku, Sjedinjene Države su presrele veliku većinu tih projektila.
„Izrael nije u stanju sam da odbije iranski raketni napad“, rekao mi je Džon Miršajmer, diplomac Vest Pointa i profesor političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu. „Suočavamo se s veoma zanimljivom situacijom — ne samo da Izrael ne može pobijediti u ovim ratovima, već ih pretvara u dugotrajne sukobe“, u kojima je, kako ističe, „Izrael u velikoj mjeri zavisan od Sjedinjenih Država.“
„Imamo obimne resurse na Bliskom istoku, u istočnom Sredozemlju, pa i u samom Izraelu i u Crvenom moru“, dodao je. „Sve je to osmišljeno da bi se pomoglo Izraelu u njegovim brojnim ratovima. To ne obuhvata samo Iran, već i Hute i Hezbolah. Mi smo duboko uvučeni u te sukobe na njihovoj strani. To nije bio slučaj 1973. godine, niti ikada prije ovog rata.“
Izrael i njegovi neokonzervativni saveznici vjeruju da silom mogu uništiti iranski program obogaćivanja uranijuma i oboriti iransku vladu kako bi na njeno mjesto doveli poslušan, proamerički režim. To što se ta iluzorna logika već pokazala potpuno promašenom u Avganistanu, Iraku, Siriji i Libiji, izgleda da im i dalje izmiče.
Istovremeno, Izrael nastoji da skrene pažnju svjetske javnosti sa genocida i masovne gladi u Gazi, kao i ubrzanog etničkog čišćenja na Zapadnoj obali. Internet je u cijeloj Gazi potpuno isključen. Zapadna obala nalazi se pod potpunom blokadom.
„Izraelci vrlo dobro znaju da, ako dođe do opšteg rata, ljudi više neće obraćati toliko pažnje na Palestince,“ kazao je Miršajmer. I dodao:
„Ljudi će biti spremniji da Izraelu progledaju kroz prste nego u vremenima mira. Dakle, hajde da sve to podignemo na viši nivo. Pokrenimo sveopšti sukob, i krajnji cilj će biti da možemo izvršiti veliko etničko čišćenje — u Gazi, a nadamo se i na Zapadnoj obali.“
Iranski napadi će vremenom dovesti do stotina, pa i hiljada mrtvih. Iran će se obraćati šiitskim muslimanima širom regiona, tvrdeći da je ovo rat protiv šiitizma — druge po veličini grane islama.
Saudijska Arabija — koja je osudila napade na Iran — ima dva miliona Šiita u svojoj istočnoj, naftom bogatoj provinciji. Značajne šiitske zajednice postoje i u Pakistanu, Bahreinu i Turskoj. U Iraku Šiiti čine većinu stanovništva.
Šiitska vlada u Bagdadu staće na stranu Irana. Jemen će nastaviti da remeti plovidbu u Crvenom moru i da napada Izrael dronovima. Hezbolah, ma koliko bio oslabljen, obnoviće napade na sjever Izraela.
Može se očekivati terorističke napade na američke baze u regionu, pa čak i na tlu SAD-a, kao i široku sabotažu proizvodnje nafte u Persijskom zalivu.
Iran će uskoro raspolagati dovoljnom količinom rascjepljivog materijala za proizvodnju nuklearne bombe. Rat bi predstavljao snažan podstrek da se ta bomba i zaista izgradi — naročito ako se zna da Izrael već posjeduje stotine nuklearnih glava.
Ako Iran dođe do nuklearnog oružja, Saudijska Arabija će biti sljedeća, a ubrzo za njom i Turska, Irak i Egipat. Svi napori da se zaustavi širenje nuklearnog oružja na Bliskom istoku biće uništeni.
Rat će, kako ističe Miršajmer, takođe učvrstiti savez između Irana, Rusije i Kine.
„Sjedinjene Države su svojom politikom približile Kinu, Rusiju, Sjevernu Koreju i Iran jedne drugima,“ naglasio je.
„Oni sada čine čvrst blok. U velikoj mjeri kao posljedica rata u Ukrajini, Rusija i Kina su se znatno približile, a zbog dešavanja na Bliskom istoku, Rusija i Iran takođe su se povezale. Amerika možda pomaže Izraelu, ali važno je razumjeti da Rusija pomaže Iranu. Nije u interesu Sjedinjenih Država da Kina i Rusija stoje rame uz rame protiv Vašingtona. Nije ni u interesu Amerike da Rusija i Iran djeluju zajedno protiv Izraela i SAD.“
„Uvijek postoji mogućnost da, ako se rat s Iranom rasplamsa, u kojem će s jedne strane biti Iran, a s druge Amerika i Izrael, Rusija na kraju bude uvučena u taj sukob — jer ona sada ima ozbiljan interes da podržava Iran.“
Taj rat bi mogao trajati mjesecima, ako ne i godinama. Biće to uglavnom vazdušna borba — između izraelskih aviona i raketa i iranskih projektila. Ali ako se poželi potpuno pokoriti Iran, to bi moglo zahtijevati slanje možda i milion američkih vojnika da izvrše invaziju i okupaciju zemlje.
Ta okupacija Irana završila bi se istom takvom ponižavajućom propašću kakvu su Sjedinjene Države već doživjele u Iraku i Avganistanu.
Fantazija Izraela i neokonzervativaca jeste da mogu slomiti Iran vazdušnim udarima — ažurirana verzija taktike „Šoka i strahopoštovanja“, kampanje bombardovanja Iraka iz 2003. godine. Ali količina eksploziva koja bi bila potrebna, naročito za uništavanje iranskih podzemnih nuklearnih postrojenja, bila bi ogromna.
Izrael je, prilikom eliminacije rukovodstva Hezbolaha u Bejrutu, uključujući generalnog sekretara Hasana Nasralu, morao da upotrebi JDAM bombe za probijanje bunkera, težine od 2.000 funti (oko 900 kg).
„Ako letite F-35 avionima sa JDAM projektilima, svaki od njih nosi oko 14 tona tereta,“ rekao je Kruk. „Nije stvar samo u težini, već i u gorivu koje troše. Morate da se dopunjavate gorivom — jednom, dva puta — pa onda morate da vodite vazdušnu borbu radi neutralizacije njihove PVO. To je operacija velikih razmjera. Da li je Amerika uopšte sposobna da to sprovede? Iranci imaju više sistema protivvazdušne odbrane i odlične radare, uključujući i radare dugog dometa.“
Zašto onda ići u rat s Iranom? Zašto odustati od nuklearnog sporazuma koji Iran nije prekršio? Zašto demonizovati vlast koja je smrtni neprijatelj Talibana i drugih takfirističkih grupa, uključujući Al-Kaidu i Islamsku državu Iraka i Levanta (ISIL)? Zašto dodatno destabilizovati region koji je ionako na ivici?
Generali, političari, obavještajne službe, neokonzervativci, proizvođači oružja, tzv. stručnjaci, medijske ličnosti i izraelski lobisti — niko od njih neće preuzeti odgovornost za dvije decenije vojnih katastrofa. Njima je potreban žrtveni jarac. A taj žrtveni jarac je Iran.
Ponižavajući porazi u Avganistanu i Iraku, propast država poput Sirije i Libije, širenje ekstremističkih grupa i milicija — od kojih je mnoge u početku trenirala i naoružavala upravo Amerika — kao i nastavak terorističkih napada širom svijeta, sve to, po logici aktuelne politike, mora biti nečija tuđa krivica.
Haos i nestabilnost koje smo izazvali, posebno u Iraku i Avganistanu, ostavili su Iran kao vodeću silu u regionu. Vašington je, zapravo, ojačao svog zakletog neprijatelja. A sada nema pojma kako da to preokrene — osim da ga napadne.
Međunarodno pravo, kao i prava gotovo 90 miliona stanovnika Irana, ignorišu se na isti način na koji su bila ignorisana prava stanovnika Avganistana, Iraka, Libije, Jemena i Sirije. Iranci, bez obzira na mišljenje o svojoj vlasti, ne vide Sjedinjene Države kao saveznika niti kao oslobodioca. Ne žele da budu napadnuti. Ne žele okupaciju. Oni će se oduprijeti. A SAD i Izrael će platiti cijenu.
Kris Hedžis je dobitnik Pulicerove nagrade i novinar s 15 godina iskustva kao dopisnik „Njujork Tajmsa“, gdje je vodio bliskoistočno i balkansko dopisništvo. Radio je i za „Dalas morning njuz“, „Kristijan sajens monitor“ i američki javni radio (NPR). Danas vodi emisiju The Chris Hedges Report.
Izvor: Scheerpost
