Piše: Elis Bektaš
Pored ratova koji se vode oružjem, na planeti se upravo odvija svjetski rat za jezik kao semiotički i semantički prostor. Zanimljivo je da u tom ratu ponižavajuće poraze trpe oni koji su tehnološki superiorni i koji raspolažu najvećom koncentracijom borbene moći, odnosno osovina SAD-Izrael, skupa sa svojim vazalima.
Iranski zvaničnici govore odmjerenim jezikom koji ostaje vjeran orijentalnoj tradiciji značenjske slojevitosti ali nikada ne prelazi u isprazno blebetanje. Ruski državni vrh služi se veoma sličnim narativnim registrom koji pokazuje zašto je Rusija zemlja velike literarne misli, baš kao što Španija, kroz govor svog premijera Sančeza, podsjeća svijet da je ona zemlja Servantesa i Unamuna.
Nasuprot tome, američki državni vrh strovalio se u ponor histerične retorike koja se ne obazire na stvarnost. O čemu god da govori notorni multi-level i piramidalni hohštapler Donald Tramp, predmet mora biti zaklonjen grandomanskim atributima. Sve mora biti najveće, najbolje, najjače. To je logika šibicara i onog davno u kliše postavljenog putujućeg trgovca sa Divljeg zapada koji naivnima prodaje zašećerenu vodicu kao omnipotentni eliksir za sve boljke i flašicu te vode papreno naplaćuje.
Sadržaj Trampovog govora nije određen mišljenjem već efektom što ga valja postići na auditorijum. Zbog toga se on služi replikama iz filmova, superlativnim prenaglašavanjem, afektacijom, grimasama i gestikulacijom kao branom pred propitivanjem. A ukoliko se desi da bude izložen pitanju, on reaguje uvredama i nadmenošću, no to već nema puno veze sa jezikom, već taj postupak objašnjava duboko fašističku i rasističku ontologiju Donalda Trampa.
Kao njegovi savršeni sljedbenici tu su Piter Hegset, Marko Rubio i Lindzi Grejem. Hegset, neuvjerljivi samoproglašeni alfa-mužjak, uspio se sa šest objavljenih pamfleta svrstati među one koji su napisali više nego što su pročitali u životu. Hegsetov je narativ tipično gebelsovski i štrajherovski, uz dodatak začina replikama iz ratnih filmova. Ali, kao i u slučaju Trampovog narativa, sve što izgovori ili je besmislica ili laž. Tako je nedavno rekao da je proveo dvadeset godina u ratovima, premda zbir njegovih godina u aktivnoj službi iznosi samo devet, a od toga je većinu proveo na američkom tlu. Kratkotrajnu službu u Iraku proveo je kao oficir bataljonske S-5 sekcije, odnosno kao oficir za vojno-civilne odnose, dakle kao jedini neborbeni element u borbenoj jedinici.
Retorički diskurs Marka Rubia, bizarne pojave koja je u TV studio dolazila sa nacrtanim krstom na čelu, tipski je govor homoseksualnog žigola koji je uspio da se nametne svom patronu i koji prikriva vlastitu izopačenost stalnim naglašavanjem tradicionalnih i konzervativnih vrijednosti. Grejem je vjerovatno najburleskniji lik u Trampovoj kafileriji, egzaltirani starčić koji po vlastitom priznanju nije imao vremena za žene ali je zato našao vremena da mladeže na vlastitom dupetu proglasi bubamarama, pa je ta informacija procurila u javnost zahvaljujući mladićima koje je plaćao da ga seksualno zadovoljavaju. Govor luckastog Grejema ima samo dvije osnovne linije: homoerotska fascinacija Trampom i fanatična opsjednutost Izraelom kao mitskom zemljom od koje on, po svoj prilici, očekuje onostrano iskupljenje za ovostrane izopačenosti koje su obilježile njegovu egzistenciju.
Da su jedina oružja američke strane u svjetskom ratu za jezik nesuvislo blebetanje i laž pokazuje i bizarni susret Donalda Trampa sa Džejkom Polom koji egzaltirano izgovara da ga je Tramp nadahnuo svojom hrabrošću jer nikada nije izbjegavao bitke. No, stvarnost kazuje nešto drugo: upravo je Tramp bio taj mlađahni dustabanlija koji je pet puta izbjegao mobilizaciju za Vijetnamski rat.
Suštinski je problem, međutim, spremnost neugodno velikog broja ljudi, ne samo u Sjedinjenim Državama, da se prepuste travestijskoj zavodljivosti takvog narativa u kom se stapaju multi-level prevarantski marketing, gebelsovska metodična upornost i prezir prema činjenicama, shizofrena i duboko rasistička interpretacija starozavjetnih motiva, te prezir prema društvu kao prostoru subjektiviteta.
Problem je i to što u Sjedinjenim Državama ne postoji novinar koji bi se usudio, na Trampove tvrdnje da je Iran već poražen jer mu je pobijen državni i vojni vrh, uzvratiti pitanjem: gospodine predsjedniče, kada bi sada neko ubio vas, Rubija, Hegseta i Grejema, da li bi SAD bile poražene? A bilo bi veoma zanimljivo čuti Trampov odgovor na to pitanje, odgovor koji bi, kao i sve drugo što izgovara, bio nesuvislo blebetanje, ali blebetanje koje bi konačno bacilo snop svjetlosti na fašističku i apsolutističku ambiciju Trampove administracije.
Dominantni narativ izraelskog političkog vrha kao drugog (ili prvog) člana novog osovinskog saveza naizgled je artikulisaniji ali je u osnovi neuporedivo maligniji jer počiva na brisanju granice između stvarnosti i transcendencije, odnosno na brisanju granice između politike i religije te na ucjenjivanju svijeta traumama iz prošlosti, kako one starozavjetne, tako i one prošlovjekovne.
Vodećim izraelskim političarima sve je teže prikriti ubjeđenje da oni djeluju na sprovođenju božje volje, pri čemu je Bogu oduzeto pravo intervencije i stavljanja primjedbe. Bog je pretvoren u pasivni subjekt podložan interpretaciji, a njegova supstanca i njegova kvintesencija transponirani su u cionistički politički okvir pa on stoga više ne nastupa kao izvršilac božje volje već kao Bog sam. Pritom se ne dopušta preispitivanje koncepta izabranog naroda, dakle koncepta iz kog direktno izvire fenomen rasizma, a posljedično i drugih srodnih ideoloških devijacija.
Jezik kojim se zvanični Vašington služi kao oružjem u svjetskom ratu i koji je determinisan nesuvislim blebetanjem, lažima, afektacijom, prenaglašavanjem, grandomanijom i zilotskim prozelitizmom, kao i jezik zvaničnog Tel Aviva, prožet religijskim fanatizmom dubljim i strukturalno čvršćim od onog u zvaničnom Teheranu, nije bezopasan i zasigurno neće brzo potrošiti svoj razorni potencijal. Ali od odbacivanja takvog jezika zavisi budućnost čovječanstva, odnosno preživljavanje tog jezika značiće povratak čovječanstva u primordijalno doba divljaštva, u epohu u kojoj je Bog kroz Mojsijeva usta, kao znak naročite milosti, naređivao braći da pokolju svoju braću, očevima da pokolju svoju djecu, muževima da pokolju svoje žene, a djeci da pokolju svoje roditelje.
Dakle u epohu u kojoj je Hrist ne samo odbačen već i potpuno poništen.
