Piše: Siniša Vuković

Što je drugo Igor Mandić mogao učiniti doli poslušati Predsjednika pa pokušati provesti “normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa”? Tako je prve dane lipnja 1996. proveo u Beogradu, na poziv kolega iz redakcije NIN-a, kao prvi intelektualac koji je javno djelatno prokročio limes koji je ratni vihor stvorio između Zagreba i Beograda.

Može li se Igora Mandića i Franju Tuđmana položiti u istu rečenicu?

Može! A što ne bi moglo?

Jerbo, vazda napet ko oroz, osluškujući povjetarce što pire iznad gotovo nepropusne granice između hrvatskog teritorija i onoga srpskog, odnosno jugoslavenskog, Mandić je jedva dočekao Tuđmanove riječi koje je ovaj bio izgovorio nakon što je u Parizu 14. prosinca 1995. potpisan mirovni Dejtonski sporazum.

Ni mjesec dana nakon toga, dunkve, 15. siječnja 1996. u Izviješću o stanju nacije za minulu godinu na zajedničkoj sjednici oba doma Parlamenta, Tuđman reče: “Normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa smatrali smo nužnom pretpostavkom, kako za rješenje srpske pobune u Hrvatskoj, tako i za postizanje mira, i za stvaranje novog međunarodnog poretka na tlu bivše Jugoslavije, štoćereći i na čitavom području Balkana i jugoistočne Europe. Osobno sam, još prije dvadesetak godina, pisao o potrebi ‘skandinavizacije’ ovog područja, na osnovama međusobnog priznanja samostalnih država (…) Postignut je i načelni sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije (odnosno SRJ), na svim područjima, prije svega uspostavom prometnih i gospodarskih veza i normalnih diplomatskih odnosa.”

Igor Mandić: Neka se smrt malo potrudi oko mene

I što je drugo Igor Mandić mogao učiniti doli poslušati Predsjednika pa, koliko je u njegovoj moći, pokušati provesti “normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa”, štoćereći, “između Hrvatske i Srbije (odnosno SRJ)”? A kako bi izbjegao bilo kakvu skandalizaciju koja bi mogla uznemiriti duhove, Igor je prihvatio i žuđenu metodu “skandinavizacije” pri kalemljenju dobrosusjedskih čuvstava dviju do jučer zaraćenih strana, posegnuvši od preporučenih “svih područja” tek za onim kulturnim, štoćereći umjetničkim.

Pa je tako prve dane lipnja ljeta Gospodnjega 1996. Mandić proveo u Beogradu, na poziv kolega iz redakcije najstarijeg tjednika na ovim prostorima, NIN-a, gdje se bila upriličila svečana promocija Godišnjaka NIN-ove nagrade.

Posrijedi je publikacija o jednoj od najuglednijih književnih nagrada na ovim prostorima, koja se dodjeljuje za novoobjavljeni roman, a Igor je bio više negoli prevažan “gost na domaćem terenu”, s obzirom na to da je u nekoliko navrata bio članom žirija same nagrade i da je puno desetljeće, od 1981. do sloma Jugoslavije, baš na stranicama NIN-a objavljivao književne kritike o hrvatskoj i srpskoj romanesknoj tekstualnosti.

I sad evo taman se pomalo zaokružuje 30. obljetnica te Igorove kulturne diverzije u vidu pohoda Beogradu, kad je kao prvi intelektualac javno djelatno prokročio limes koji je ratni vihor stvorio između Zagreba i Beograda. Usto, dospijeva se i 100. obljetnica objave knjige “Izlet u Rusiju” Miroslava Krleže.

Neslučajno navodim slavnu putopisnu Krležinu knjigu, natopljenu nezaobilaznim antropološkim i kulturološkim, egzistencijalnim i filozofskim apostilama zaodjenutim u dragocjene sasvim reporterske impresije zahvaćene rafiniranim literarnim okom; jerbo, Igor je poglavlje svoje autobiografske knjige “Oklop od papira”, u kojem je deskribirao te reformatorsko-protestantske putešestvije po Beogradu, nadsvodio programatskim naslovom: “Izlet u Srbiju”.

Osim što je podigao dosta prašine već svojim odlaskom “preko grane”, Igor je uzavreo medijsku temperaturu i davši nekoliko intervjua, od kojih je najsnažnije odjeknuo onaj za NIN, gdje se okomio i na šutnju intelektualaca, a koja šutnja, tako gromoglasna, podriva zlo i podgrijava mržnju među narodima

Pošto se Igor iz Beograda bio vratio u Zagreb, uslijedila je bespoštedna tobože pravedničarska nemeza u kojoj je ovaj kaustični inokosnik, ne hoteći ostati dužan ni za milimetar novinskoga i inog retka, poput pravog žarnjaka bio opaučio rafalnu dijatribu u prsa svakome od onih na nj nasrnjujućih jurišnika u krdu.

Forcom toplote krzna u zbijenom stadu medijskog tora, zanesenjaci i dodvorice ukrstili su koplja ne bi li na Igora bacili fetvu iliti anatemu, iz čijih se blagoslovljenih škrabinica, kao, neće uspjeti izbaviti ni epitimijom ni pokorom ni postom.

Prvi je najoštrije bio reagirao zadnji službeni sekretar Komunističke partije, odnosno njezin najposljedniji izdanak u kolektivu ondašnjega utjecajnog tiskanog dnevnika što se zavidnom tiražom redovito znao razmiljeti uzduž i poprijeko federativnih granica blagopočivše Jugoslavije, Josip Jović kao glodur Slobodne Dalmacije, razvrgnuvši ne časeći časa suradnju s Mandićem poslanim mu dopisom u šakoperti zalijepljenoj slinom s jezika.

Zbog tog njegovog efijaltskog izleta u Beograd! Ergo, ne ljudski i, ako hoćete, ne profesionalnom pristojnošću telefonski – tim više što je subjekt ikona novinarske branše poškropljena pozlatom dokazane književnikove autorske osobnosti – nego je friški politički konvertit otkaz istinskom velikanu bio uputio baš po mjeri svoje beznačajnosti u maniri divljezapadskoga kaubojca – poštanskom kočijom…

Jedini krimen: izlet u Beograd! Pa makar on tamo otišao kao deputat Tuđmanove ideje glede “normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa”, štoćereći “između Hrvatske i Srbije (odnosno SRJ). Tuđmanu je moglo biti stalo do zatopljenja odnosa s Beogradom: ipak je ondje stvorio karijeru, i militarnu i historičarsku, djeca su mu se narodila i odgojila tamo, a i dugo je skrbio o časti i rezultatima Jugoslavenskog sportskog društva Partizan, kao predsjednik prije Predsjednika, da se tako izrazim… Ali, ovovjeke desničarske vrdalame i filoustaške prilivode praštaju Tuđmanovo beogradoljublje, ali ne i Mandićevo.

Dnevnici Borislava Pekića (drugi dio): „Doznajem da me je narod lišio slobode”

Jedva se vrativši doma u Zagreb, Igora su dočekale kanonade žurnalističkih pamfleta, nerijetko baš od bivših kolega, u kojima se nije štedjelo na kalibrima topništva. Osut je bio, vojnom terminologijom govoreći, salvama “prijateljske vatre”, kad su mnoštva različitih bezličnih i bezobličnih trupa ispaljivala brojne verbalne projektile u pravcu njegova trupa.

Premda su ga pogađali, nisu ga probijali; premda su ga rešetali, nije od te kiše metaka postradao. Prije će biti da su od pojedinih rikošeta najebavali oni koji su ih i ispucavali, a naročito onda kad bi naletjeli na Igorovu baražnu vatru naloženu od lansiranih fulminantnih invektiva.

Osim što je podigao dosta prašine već svojim odlaskom “preko grane”, Igor je uzavreo medijsku temperaturu i davši nekoliko intervjua, od kojih je najsnažnije odjeknuo onaj za NIN, gdje se okomio i na šutnju intelektualaca, a koja šutnja, tako gromoglasna, podriva zlo i podgrijava mržnju među narodima.

U diktafon Save Dautovića osudio je licemjerne intelektualce nazvavši ih “žoharima iz Ida”, što je završilo i na naslovnici. Objasnio je: “Znamo da su žohari, ili bubašvabe, prave diluvijalne beštijice, kao jedna od najstarijih živih bića uopće na planeti. Preživjeli su sve epohe i neuništivi su. Moja metafora je ova: zlo, koje je spopalo ove naše zemlje, izgleda kao provala žohara iz podsvijesti. To nije samo podsvijest u konvencionalnom psihološkom smislu riječi. Govorim o onome što se naziva ‘Id’, kao najmračniji dio, iliti sloj ljudske psihe. Riječju ‘Id’ imenovao ga je svojevremeno glasoviti ‘divlji psihoanalitičar’ Grodek, a od njega ga je preuzeo Frojd, početkom stoljeća. Frojdova podjela na Id, Ego i Superego tako je suvisla zahvaljujući upravo Grodeku. Po meni, žohari zla se kriju u Idu.” (NIN, 7. lipnja 1996.).

Zamutio je Igor vode u zdencima ter uzburkao ustajale žabokrečine i izjavom kako je srpski roman superiorniji nad hrvatskim, argumentirajući to višedesetljetnim sustavnim praćenjem književne produkcije s obje strane. Iz toga će proklijati i sad već kultna Igorova prepiska sa Stankom Lasićem, akonto Lasićevog “izjednačavanja” srpske s bugarskom književnošću u budućnosti…

Kao što je u mnogočemu bio rodonačelnikom i protokulturologom opće prakse, poput lučonoše na busiji koja dijeli neandertalni primitivizam od primativizma čovjekolikog poraza humanizma, Igor Mandić je opijen najnovijim saznanjima trezveno stražario u kažotu na kapiji pred linijom prostora zdravog razuma.

Ne jednom bio je zadnja odstupnica i crta razgraničenja gdje se susreću i isprepleću pravci i tangente što nište razlike i asimiliraju istosti koje humanističkim propusima i kurentima kane uspostaviti neke nove paradigme i ravnoteže čijim navlastitostima ovdašnja tradicija nije predvidjela adekvatne pretpostavke i našla im odgovarajuće niše. Svirajući vlastitu dionicu po toj partituri, Igor je izveo samosvojan solistički koncert kakav po imanentnoj mu veličanstvenosti još zadugo neće nadvisiti ama ni zbor namjernika uigran, uvježban i upjevan u zajedničkost ovako dobro ugođene artističke meštrance i konsonance.

Izvor: Portal Novosti