Piše: Elis Bektaš
Politička i pravna praksa, s izuzetkom apsolutističkih monarhija, poznaje dva zakonodavstva: pozitivno i negativno. Pozitivno je utjelotvoreno u parlamentu, kao reprezentativnom tijelu koje slobodno donosi zakone po vlastitoj većinskoj volji, a negativno zakonodavstvo sadržano je u ustavnom sudu kao najvišem sudskom tijelu, ovlašćenom da parlamentarne zakone odbacuje, ukida ili ograničava.
Hans Kelsen, austrijski a potom američki pravnik i filosof, još prije skoro stotinu godina minuciozno uočava da je i ustavni sud, zahvaljujući svom pravu da utiče na zakone a ne samo da se bavi njihovom primjenom, takođe svojevrsno političko tijelo. Čak i kada je, u idealnom stanju, ustavni sud potpuno nezavistan od partija i bez obzira na svoje neučestvovanje u djelatnoj politici, on je i dalje politička institucija.
Međusobnim odnosima pozitivnog i negativnog zakonodavca, odnosno parlamenta i ustavnog suda, antagonizam je imanentan i on se može razrješavati na nekoliko načina, u rasponu od korektivne revizije zakona kog je ustavni sud odbacio, što je najčešći slučaj, pa do revizije ustava, kao najrjeđeg slučaja, kojom se dolazi do stanja u kom će ranije odbačeni zakon biti ustavan.
No, da bi mogli obavljati svoje funkcije, i parlament i ustavni sud moraju biti oslobođeni međusobne podložnosti i te funkcije moraju ispunjavati potpuno autonomno. U Bosni i Hercegovini, međutim, takvo stanje nije moguće, iz dva razloga. Prvo, zbog instituta visokog predstavnika, sa veoma rastegljivim, fluidnim i voluntarističkoj interpretaciji podložnim ovlašćenjima, te zbog strukture ustavnog suda u kom, pored domaćih sudija, djeluju i strane sudije za koje, kao ni za visokog predstavnika, ne postoji nikakav mehanizam parlamentarnog nadzora pa samim tim ne postoji ni mogućnost djelovanja u slučaju njihovog pogrešnog i štetnog rada.
Bosna i Hercegovina tako je postala jedinstven slučaj države bez suvereniteta, jer njena dva zakonodavna tijela nisu autonomna od spoljnih uticaja, već su izložena uticaju i neposrednom djelovanju tijela i pojedinaca koji svoj legitimitet nisu dobili kroz izborni proces i koji su izuzeti od svake vrste nadzora unutar političko-pravnog okvira u kom djeluju.
No, Bosna i Hercegovina predstavlja samo do paroksizma doveden model derogiranja i anihilacije suvereniteta, te potčinjavanja takve, suvereniteta lišene države, volji eksternih političkih centara. Susjedne države, poput Srbije i Crne Gore, koje su nominalno suverene u smislu da u njima ne postoje politička tijela uspostavljena eksternom političkom voljom, takođe su dovedene u situaciju da njihova zakonodavna tijela nisu u potpunosti autonomna putem posrednih pritisaka na njih. Naime, ukoliko ta tijela donose zakone koji nisu u skladu sa političkom voljom eksternih političkih centara, te će države biti izložene sankcijama koje po pravilu vode do popuštanja pred pritiscima.
Precedentni pravno-politički sistem u Bosni i Hercegovini, po kom zakonodavna tijela uživaju onoliko autonomije i suvereniteta koliko im to dopusti eksterna politička volja (Ured visokog predstavnika i strane sudije u ustavnom sudu), uspostavljen je pod egidom potrebe zaustavljanja građanskog rata i uspostavljanja funkcionalnog društvenog i državnog okvira. Umjesto ispunjavanja tih ciljeva, društvo je, kao politička zajednica, obogaljeno i pretvoreno u pasivno tijelo bez subjektiviteta i bez svijesti o vlastitom interesu i dobru, čime se, nimalo paradoksalno, opravdava produžavanje instituta visokog predstavnika koji djeluje čas kao demokratski namjesnik sa zadaćom da demokratiju održava isključivo kao administrativnu proceduru, a čas kao deus ex machina, odnosno vis maior.
Jedini put da se društvo riješi takvih okova jeste put buđenja samosvijesti, emancipacije, odgovornosti i spremnosti na žrtvu, naravno, ne na žrtvu u tjelesnom i terminalnom smislu, već na žrtvu kao odricanje od neposredne koristi zarad ostvarivanja one dugoročne. No, da bi došlo do takvog buđenja, nužno je postojanje javnosti u kojoj informacija mora biti validna a misao ne biti svedena na okoštalu i vulgarno pojednostavljenu parolu. Avaj, takva javnost ne postoji, čak se ne naziru ni njeni stasavajući obrisi.
Premda je stvoren privid da institut visokog predstavnika i vazalski odnos prema njemu podržavaju uglavnom dominantne bošnjačke, hrvatske i „građanske“ politike, a koalicija okupljena oko SNSD da se tome protivi, stvarnost pokazuje da je odgovornost za takvo stanje nepodijeljena i da su u stvaranju i održavanju političko-pravnog presedana suštinski lišenog autonomije i suvereniteta svojim djelovanjem učestvovali svi koji su držali vlast na državnom ili entitetskom nivou u protekle tri decenije, o čemu minuciozno i argumentovano piše prof. dr Dražen Pehar u svojoj najnovijoj knjizi, Visoki predstavnik: pet poglavlja jednoga skandala, koja uskoro izlazi iz štampe.
Neugodno iskustvo političko-pravnog eksperimenta koji se već tri decenije sprovodi u Bosni i Hercegovini vjerovatno će još trajati, a ako dođe do njegovog razrješenja, ono po svoj prilici neće biti u interesu društva već u interesu vladajućih struktura i, prije svega i iznad svega, njihovih stranih i korporativnih gospodara. To je nužnost, jer ovdje društvo ne postoji izuzev kao politički obesviještena i subjektiviteta lišena otupljena i amorfna masa, nesposobna da artikuliše vlastiti interes i ideju javnog dobra.
A šta mi daje pravo na toliku samouvjerenost u tvrdnji da ovdje društvo ne postoji, upitaće neko. Pa to što bi društvo, kada bi postojalo, davno iznjedrilo nove političke strukture i na izborima zamijenilo postojeće, koje zajedničke interese, umjesto međusobno i sa društvom koje ih bira, traže sa eksternim centrima moći i tako zemlju drže u stanju hladnog građanskog rata.
