Piše: Vojin Grubač
Poslije teških zločina počinjenih u NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima i kasnijih, opsežnih protjerivanja civilnog srpskog stanovništva tokom vojnih akcija „Bljesak“ i „Oluja“, očekivalo se da će drastično smanjenje srpske populacije u Hrvatskoj dovesti do zakonomjernog gubitka smisla postojanja hrvatskih ekstremističkih ideologija. Ali, to se nije desilo. One su u zadnje vrijeme doživjele procvat.
Hrvatska se vraća na neonacističke kolosjeke
Veliki, polumilionski koncert Tompsona je samo potvrdio da se Hrvatska ubrzano vraća na neonacističke kolosijeke apsolutno mračne prošlosti. Tolerisanje ustaških simbola i pokliča, veličanje zločina NDH i opjevavanje zloglasnih ustaških oficira je skupa s davanjem naziva ulica po „znamenitim ustašama“, postala surova hrvatska ideološka realnost.
Vojin Grubač: Kataklizma civilnog sektora lažnih antifašista
Tradicionalno proslavljanje zločinačke „Oluje“, koja je bila vojna akcija usmjerena na masovno etničko čišćenje srpskih civila, što se i desilo, je samo bila praktična ideološka nadogradnja ekstremizma iz prošlosti, onog koji je eksplodirao za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Akcije proganjanja malobrojne srpske manjine u Splitu i Zagrebu, prilikom pokušaja organizovanja kulturnih manifestacija, su bili potvrda da je od neonacističkog koncerta Tompsona do neoustaških uličnih akcija, pod bilo kakvim izgovorom: bio maleni korak.
Nedavni izlivi mržnje hrvatskih navijačkih grupa u Podgorici — uz ustaške pokliče i simbole — ukazuju da se ta ideologija ne samo održava, već lagano pojačava i izvozi u region. Varijantu da hrvatski državni vrh nije znao šta spremaju njihovi navijači u Podgorici- treba isključiti.
Ipak, divljanje hrvatskih navijača na stadionu pod Goricom, gdje je javnost čula drske pokliče: Ubij Srbina, Za dom spremni, ustaški se barjak vije, Ko ne skače pravoslavac je, nanijela ogromnu štetu Hrvatskom imidžu i interesima na Balkanu. Zgadili su se svima! Ne samo građanima Crne Gore već i čitavog regiona. Naravno, to će za sobom povući ozbiljne posljedice za Hrvatsku.
Priča o opraštanju zločina nije više aktuelna
U javnom prostoru često se ponavlja stav da zločine treba zapamtiti, ali radi građenja neke bolje budućnosti — oprostiti. Međutim, oproštaj je moguć samo onda kada postoje priznanje zločina, iskreno pokajanje, izvinjenje i njegova jasna osuda. Naravno, i odricanje da se ikada više to može ponoviti.
U slučaju Hrvatske mi ne vidimo ništa od toga, već se ide na glorifikaciju svih groznih zločina počinjenih u ime Hrvatske. Prije svega, veličanju zločina NDH, koja je bila najmonstruoznije država u istoriji čovječanstva.
Samim tim, priča o opraštanju zločina koji su se desili u NDH, kao i u „Bljesku“ i „Oluji“, nema nikakvog smisla. Jer, tada bi se, logično, morala oprostiti i sadašnja ustaška divljanja u Hrvatskoj, neonacistička skandiranja u Podgorici, masakr crnogorskih rezervista u Lori,…, ali i sve ono što će se na istom neonacističkom valu i dalje dešavati u Hrvatskoj i izvan nje. Namjera da se zaustave, ne postoji.
Oprostom se, dakle, ništa ne postiže. Time se samo šalju znaci slabosti koji podstiču dio Hrvatske na još žešći i masovniji ekstremizam. To praksa u realnom vremenu pokazuje.
Mora se, zaprosto, prihvatiti istina da je iz Hrvatske kao nečiji projekat, domaći ili inostrani: pokrenut novi ciklus mržnje kojim se pretenduje na pravljenje novih bezobrazluka, pakosti i zločina, jer nije u pitanju neka bizarna folklorna predstava. Ili neko misli da je ovo samo folklor? Bezazlena igra na bizarnim osnovama?
Ako savremena Hrvatska želi stabilnost u regionu, mora sistemski odbaciti ustaške simbole, revizionizam zločinačkih poduhvata i veličanje djela svoje nakaradne prošlosti. Jer je takva ideologija dovela do višestrukih genocida nad raznim narodima, najviše Srbima i to u kontinuitetu. Dosadašnji pokušaji „opraštanja“ hrvatskih zločina su doživjeli fijasko. Tačnije, bili nepromišljena formalnost — prazna riječ bez efekta, koja je otvorila vrata novim ciklusima mržnje, gdje je osnova uvijek ista: vraćanje na stare šeme veličanja NDH. Ne samo u Hrvatskoj, već sada i izvan njenih granica, prije neki dan: u centru Podgorice. Toga u Crnoj Gori više biti neće. Toga filma više neće gledati!
