Piše: Žarko Marković
rofesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković ima običaj da autora ovih redova jednom godišnje pozove kao gosta na predavanje studentima politikologije da bi im približio odnose između medija i političara, predstavio očekivanja koja novinari imaju od budućih politikologa i kandidovao druge srodne teme koje bivaju otvorene u skladu sa interesovanjima budućih akademskih građana naše Republike.
Korisna je to rabota, svakako, za sve uključene strane. Stepen interakcije varira od generacije do generacije. Neki pitaju više, drugi manje, neki su zainteresovani isključivo za osnove funkcionisanja medija i njihove relacije sa politikom, drugi imaju osjećaj za finese pa postavljaju konkretnija pitanja. Na predavanju početkom ove sedmice jedna studentkinja mi je postavila, naizgled jednostavno, pitanje, koje je glasilo: “Koji je, po Vama, model idealnog političara i kako bi on trebalo da izgleda?”.
U teoriji, odgovor bi trebalo takođe da bude jednostavan i da obiluje floskulama poput onih da treba da bude pošten, čestit, nepotkupljiv, da ima osjećaj za javni i nacionalni interes, da ih zastupa bez kompromisa i na kraju da sav svoj habitus upregne u borbu za bolji život građana. Takva vrsta odgovora ne bi zadovoljila ni onog ko pita, a još manje onog koji odgovara te je bilo potrebno posegnuti za konkretnim primjerima. I tu je nastala blokada.
Kako izgleda idealan političar i ima li ga u Republici Srpskoj, pitanje je, u stvari, za milion dolara. Izdvojiti jednog je teško, a sklopiti idealnog od više njih još teže. Gotovo nemoguće.
Kako dinamika pomenutog univerzitetskog časa nije dozvoljavala duže razmišljanje, a radoznalost studentkinje je nekako valjalo ispoštovati, ipak je pomenuto jedno ime. Samo jedno. Zoran Đinđić.
Nije slučajno pokojni srpski premijer prvi koji danas pada na pamet u tom kontekstu i to ne samo zato što baš ovih dana televizije emituju seriju “Sablja”. Sama ta serija, međutim, oživjela je pomalo i zaboravljene stavove o njegovoj ulozi u srpskoj politici s kraja prošlog i početkom ovog vijeka. Kraća rasprava o Đinđiću, međutim, lako je razbila tezu da je baš on bio prototip idealnog srpskog političara uz nezaobilaznu opasku da je prerana smrt učinila mnogo na idealizaciji njegovog lika i djela, čime su Srbi generalno skloni, jer već dva vijeka prvo ubiju vlastite vođe pa ih onda hvale na sva zvona.
Dvadeset jednu godinu nakon njegove smrti Đinđić je i dalje predmet kontroverznih naglabanja. I dok jedni tvrde da bi danas svim srcem bio uz Aleksandra Vučića, drugi smatraju da bi se gnušao sadašnje srpske vlasti. Istina je, vjerovatno, negdje na sredini, u svakom slučaju, daleko od idealnog.
Izvor: Glas Srpske
