Piše: Elis Bektaš
Od završetka Hladnog rata naovamo, više puta je izgledalo da svijet klizi ka haosu i poništavanju pravila koja su ga oblikovala. Unilateralni NATO napad na SRJ 1999. godine, bez saglasnosti Vijeća bezbjednosti UN, deveti septembar 2001. godine i teroristički napadi na Njujork i Vašington, nakon kojih su SAD uz savezničku podršku napale i okupirale Irak i Afganistan, ruska operacija u Ukrajini koja je probudila stare evropske strahove, Hamasov napad na izraelske ciljeve oko Gaze od 7. septembra 2023. godine, koji je potaknuo nesrazmjeran odgovor zvaničnog Tel Aviva i pretvaranje Gaze, ali i Zapadne Obale u geto, dugotrajni rat u Siriji koji, uprkos promjeni vlasti, ni izdaleka nije okončan… sve su to događaji koje su brojni analitičari proglašavali prekretnicom u istoriji i tvrdili da će od njih početi novo računanje vremena.
Ipak, to je još uvijek bio dobri, stari svijet na čija smo zastranjenja i anomalije navikli, svijet u kom su važila određena pravila igre na međunarodnom planu, dugotrajno i mukotrpno građena, pravila koja su se surovo razračunavala sa svakom idealizacijom samih sebe. No i bez tih idealizacija, činjenica je da je to bio svijet u kom su se, po prvi put u istoriji, mogli čuti glasovi malih i slabih, makar i ne bili uvijek uvažavani, a njihov suverenitet uživao je određene garancije međunarodnih tijela. Nažalost, svijet nije bio dorastao takvom stanju i umjesto da ga unapređuje i da otklanja evidentne nedostatke, krenuo je putem regresije, prevashodno stoga što su upravljanje svijetom preuzele korporacije za koje postoji samo jedna vrijednost i samo jedan bog – profit.
Sa Trampovim drugim silaskom u Pensilvanija aveniju 1600 SZ, svijet je zakoračio u nultu godinu nove epohe, epohe koja neće poznavati međunarodni poredak zasnovan na načelima makar i samo deklarativne jednakopravnosti u međunarodnim poslovima. Treba reći i to da Tramp lično u svemu tome nema presudni značaj, on je tek simbol i paradigma. Tačnije, on je estradnopolitička prostitutka koja se iznajmi da obavi određene usluge. U svom prvom mandatu, njega je unajmila američka bogata republikanska kasta i on je ispunjavao njihove prohtjeve. Ovaj put su ga unajmili fundamentalistički jastrebovi iz Republikanske stranke i Tramp, kao i svaka poštena kurva, prilježno obavlja posao za koji je unajmljen. Kada se potroši, odnosno kada ga njegovi klijenti izjebu do neupotrebljivosti, Tramp će biti uklonjen i pitanje je da li će mu biti iskazana zahvalnost što je poslužio za ubijanje Sjedinjenih Država kao ustavne republike i kao demokratske države.
Od pljačkaškog pohoda na Venecuelu, koncept suvereniteta je i de facto prestao da postoji izuzev za par zemalja koje raspolažu moćnim nuklearnim arsenalom, no suverenitet u punom kapacitetu ne uživaju čak ni sve članice nuklearnog kluba. Svi ostali suverenitetom raspolažu samo kao ispraznim propagandnim konstruktom i to samo do časa dok ne postanu objekat požude i predmet apetita pljačkaških korporativnih država, koje će sve manje biti države a sve više korporativne megamašine. To je skoro proročanski nagovijestio Luis Mamford u svom kapitalnom diptihu, Mit o mašini i Pentagon moći, u kojima minuciozno ukazuje da Sjedinjene Države odbacuju fašizam i nacizam kao ideologiju ali ih, nakon Drugog svjetskog rata, ubrzano usvajaju kao tehniku i kao strukturalne obrasce moći.
Iako SAD nisu preuzele nacističku ikonografiju i estetiku, premda su i one supstancijalno rekodifikovane prevashodno kroz industriju zabave i kroz film, one apsorbuju nacistički model totalne organizacije moći i taj se proces može pratiti još od Reganove ere. Mamford još prije toga uočava da totalitarna država ne mora nužno izgledati totalitarno i da ona ostavlja privid i iluziju izbora i dopušta privatni život, ali strateške odluke izmiču svakom obliku demokratske kontrole, što je sa Trampom i radikalnim zilotima oko njega dovedeno do paroksizma. Mamford, dakle, ne tvrdi da su SAD postale fašistička država, već da su usvojile fašizam kao tehniku upravljanja – kao način organizovanja moći koji je ravnodušan prema demokratiji i opsjednut efikasnošću, čime se pridružio dugačkom spisku megaimperija u povijesti, od Egipta i Rima pa nadalje.
No američki je model megamašine moći, koliko god bio prožet nacizmom kao tehnikom, ipak bio suviše racionalistički da bi mogao poslužiti u uspostavljanju novog svjetskog poretka i zato je bilo nužno da se taj model rekombinuje. Zato Tramp i njegova klika odbacuju tehnokratsku metodičnost i birokratsku mašineriju koja ne viče nego računa i na osnovu rezultata dobijenih kroz računanje donosi svoje odluke. Zato Tramp počinje da viče i da teatralno gestikulira, baš poput Musolinija ili Hitlera i da političku pozornicu pretvara u operetu. Zato Tramp iz zvanične državne politike odstranjuje koncepte i ideje organskog humanizma, decentralizacije, umjerenosti te grada kao dinamičnog toposa različitosti. To je nužno obaviti da bi se moglo kreirati stanje ugroženosti i straha, koje vodi ka homogenizaciji a potom i ka mobilizaciji. A mobilizacija je preduslov za ispunjavanje cilja – pretvaranja SAD u korporativnu imperiju koja djeluje izvan i iznad zakona i međunarodnih sporazuma.
Zanimljivo je da je iz Trampovog narativa skoro u potpunosti nestala jedna riječ, koja je je decenijama bila jedan od nosećih stubova vašingtonskog narativa u međunarodnoj politici. Ta riječ je – saveznik. Zaista, Tramp i njegova administracija ponašaju se kao da im saveznici nisu potrebni, umjesto njih, oni otvoreno zahtijevaju vazalsku lojalnost i poslušnost. Naravno, tu je riječ o slanju poruke – čak ni Tramp vjerovatno nije baš toliki imbecil pa da vjeruje kako su SAD svemoćne i kako mogu bez saveznika. Ali Vašington sada želi da ta savezništva gradi ne kao sinergiju već kao jednosmjerni diktat. Jednostavno kazano, novi pristup Vašingtona je sljedeći: ako imaš nešto što ja želim, možeš mi to ustupiti i biti moj vazal ili se možeš oduprijeti i postati terorist, odnosno legitimna meta vojne kaznene ekspedicije.
Sad, da se ne lažemo, ima neke sardonične pravde višeg reda u Trampovom ludilu. Jugoslavija, Irak, Afganistan, Libija, Sirija, Palestina… dobar dio svijeta, a naročito Evropa, zdušno su saučestvovali u ranijem američkom imperijalizmu koji je, za razliku od Trampovog, nosio rukavice. Evropa je bacala bumerange skupa sa SAD i sada joj se ti zakrivljeni komadi drveta vraćaju pravo u lobanju. Ali zluradost, ma koliko razumljiva bila, nije odgovor na problem zvani Tramp, jer on neće popravljati greške iz prošlosti. Njega ne zanimaju ni istorija ni društvo ni civilizacija, njega i one koje on predstavlja zanimaju samo profit i neograničena, totalna moć.
Veoma je pogrešno oslanjati se na razum i pretpostavljati da on tinja ispod novog američkog propagandnog i ideološkog narativa. Kad imate posla sa ljudima koji iz pozicije političke moći govore, svejedno da li u to zaista vjeruju ili ne, da su zastupnici božje volje na zemlji, onda budite pripravni na sve ishode, uključujući i one najmračnije. Ukoliko naredni pljačkaški pohod ne prođe glatko poput ovog u Venecueli, nipošto ne treba isključiti mogućnost da će se Tramp, skupa sa svojim rasovima, odlučiti na upotrebu oružja za masovno uništavanje, nuklearnog ili hemijskog, jer ludilo moći ne poznaje granice.
Sve ovo otvara pitanje odnosa ovdašnjih politika prema Trampu. Dio tih politika šuti u strahu, jer se suviše vezao za ono što je Trampu prethodilo ili pokušava da redefiniše ranije diskurse prema SAD i učini ih neutralno-savezničkim, a dio se otvoreno svrstava uz Trampa. Da se razumijemo, otvoreno političko suprotstavljanje ludilu trampizma bilo bi neracionalno očekivati i ono po svoj prilici ne bi bilo produktivno za male, iznutra razorene i trule državice. Ali propuštanje da se principijelno i kritički osvrnu na ono što Vašington danas radi i što sve otvorenije priznaje da ima namjeru raditi dugoročno je pogubno po ovdašnja društva jer mutavo ignorisanje tog ludila ili pseće trčkaranje za njim vjerovatno ima svoje uporište u realpolitičkom pragmatizmu, ali zato nemilosrdno razara samu supstancu društava, poručujući im da postoje samo dva principa – vlast po svaku cijenu i sluganstvo prema centrima moći umjesto odgovornosti prema društvu.
Svijet se dramatično i vrtoglavo mijenja i sa njim će se mijenjati i Balkan. Ali ako u tim metamorfozama Balkan izgubi i posljednju česticu svojih društava i ako se odrekne organskog humanizma a sačuva samo svoje budalaste mitopoetike, za njega ishod tih procesa neće značiti ništa. Lagan i jednostavan odgovor na pitanje kakav odnos uspostaviti prema trampizmu ne postoji. Ali odgovori koji se trenutno nude po pravilu su pogrešni, kratkoročni, šićardžijski i sitnosopstvenički, dakle tačno onakvi kakve trampizam priželjkuje od svojih vazalnih kučkica po svijetu. Biće otužno, ali na neki način i zasluženo, ako od svih glasova javnosti na Balkanu sutra preostane samo kevtanje tih poslušnih kučkica.
