Piše: Elis Bektaš
Postjugoslovenski Balkan, uvriježenom vjerovanju nasuprot, nije suštinski određen istorijom. Čerčilov aforizam po kom Balkan proizvodi više istorije nego što je može podnijeti nije ništa drugo doli visprena ali supstancijalno netačna doskočica jer Balkan, naime, ne proizvodi istoriju, on po pravilu prežvakava istorijske mrvice otpale sa trpeza u centrima moći.
No laskanje je demonski zavodljivo, pa tako popriličan dio Balkana voli vjerovati u svoju istorijsku bitnost i svoje lokalne zađevice, od kojih su tek rijetke premašivale provincijski značaj, proglašavati presudnim događajima evropske pa i svjetske istorije. Upravo je ta nesposobnost Balkana da samoga sebe razložno sagleda i razumije ono što ga suštinski određuje.
Ta nesposobnost izvire iz duboko ukorijenjene zapuštenosti i oblikovanosti društva iskustvom satrapije i pronije, uslijed čega je to društvo osuđeno na odsustvo dinamičnosti i subjektiviteta i zbog čega je lišeno imuniteta prema političkim i ideološkim zastranjenjima.
Elis Bektaš: Hibrid kao jedino moguće stanje živog identiteta
Samo naizgled paradoksalno, Balkan kao duboko regresivan i retrogradan zbir društava prednjači u određenim istorijskim procesima, što je i razumljivo jer društva lišena imuniteta i sa samo površnim iskustvom moderniteta neuporedivo brže pokazuju znake bolesti. Ti procesi, nažalost, nisu od onih koji će donijeti išta dobro.
Jugoslovenski Balkan u dvadeseti vijek ulazi bez građanina kao političkog subjekta i bez javnosti, koja je svedena na šačicu imućnih po čaršijama i na intelektualce, ali samo one koji su u službi politike, te sa nacijom čiji je koncept rezultat lošeg prepisivanja evropskih koncepata, zbog čega se može reći da u prošli vijek ulazi i bez nacije.
Prva Jugoslavija, ona monarhistička, bila je sve samo ne podesno tlo za razvoj moderniteta. Štaviše, može se reći da je ona bila nekakav križanac Austro-Ugarske i današnje Vučićeve Srbije, ove prve u administrativnom i strukturalnom pogledu, a ove druge u pogledu ekonomije odnosno rasprodaje i krčmljenja javnih dobara stranom kapitalu.
Ona druga, socijalistička, činjenično je sa sobom donijela određene emancipatorske elemente, ali oni su bili uslovljeni poslušnošću rigidnom jednopartijskom režimu uslijed čega je ta emancipacija ostala plitka i na nivou ambalaže, odnosno nikada nije prožela čitavo društveno tkivo. Ujedno je i ona u strukturalnom pogledu bila svojevrsna kopija Austro-Ugarske, zbog čega je, sa već spomenutim jednopartijskim režimom, činila veoma jalovo tlo za uzgoj moderniteta nacije i subjektiviteta građanina.
Sa propašću te druge Jugoslavije, jugoslovenski Balkan ulazi u epohu demokratije, koja ovdje stiže kao birokratska procedura i kao neokolonizatorski mehanizam za postavljanje korporativnih poslušnika na vlast. Početak te epohe obilježen je i ratovima čija je svrha bila ubrzana preraspodjela političke moći i uspostavljanje novih vlasničkih odnosa.
Uporedo s tim procesima jugoslovenski je Balkan po prvi put u istoriji dočekao i artikulisanje građanske svijesti ali i one nacionalne, koja je po prvi put dobila priliku da ne bude ekskluzivistički oktroisana odozgo. Avaj, sa prethodnim iskustvima i duboko usađenim strahom od moderniteta i slobode, te sa još dublje usađenim fetišom na očeve nacije i na moćne vladare makar oni i ne bili domaći, ni građanska ni nacionalna svijest nisu imale puno izgleda da preboluju dječje bolesti i da stasaju u zrele fenomene.
U udruženom zločinačkom poduhvatu domaćih i stranih struktura moći, građansko i nacionalno su predstavljeni kao fenomeni osuđeni na nužni, beskompromisni i vječiti antagonizam, a društvima je konflikt serviran kao jedina izvjesnost, da bi se društva na taj način pasivizirala i pretvorila u lako upravljive mase. Čak i povremeni društveni buntovi ne shvaćaju suštinu problema i u njima nema pokušaja da se takvo stanje nadiđe, već se koketira sa postojećim konceptima i nastoji se preoteti ih od vladajućih struktura, što je samo produžavanje agonije.
Nedovoljno artikulisan i preko svake mjere očinovničen i birokratizovan građanski, nevladin sektor, u kom su fondovi i grantovi dominantna motivacija za djelovanje, te karikaturalan nacionalni okvir koji ne nadilazi granice primitivnog, sladunjavog i patetičnog folklora, pokazatelji su potencijala balkanskih društava i njihove zapuštenosti.
Sa ulaskom svijeta u novu epohu, obilježenu pljačkaškim ekspanzionizmom Vašingtona i konačnim odumiranjem koncepta suvereniteta malih država, te destrukcijom postojeće arhitekture međunarodnih odnosa, jugoslovenski Balkan pokazao je svoju nedoraslost istoriji, svojstvenu onima koji su odgojeni da precjenjuju vlastitu istoriju, i umjesto da mudro i lukavo kupuje vrijeme, on se ubrzano svrstava, pri čemu to svrstavanje nije odraz javnog interesa već uskih, skoro pa sitnosopstveničkih interesa vladajućih oligarhija.
Za to vrijeme društva šute ili tiho gunđaju, ovako kao što ja činim ovim tekstom, jer su ta društva dočekala tri konačne i davno najavljene smrti: smrt javnosti, smrt građanina i smrt nacije. Ne treba previše oplakivati ta tri pokojnika koji su ovdje svakako bili mrtvorođenčad i koji su propustili svaku priliku da se samoosvijeste koja im se ukazala.
Uostalom, možda neka društva i nisu stvorena za svijest, subjektivitet i modernitet i možda će biti srećnija ukoliko im se pruži prilika da sluganski učestvuju u prividu istorije, kako bi sutra imali šta da folklorno opjevaju. S te strane posmatrano, čini se da je skaredna estradna karikatura Tompson puno bolje razumio političku, građansku, nacionalnu pa i civilizacijsku ontologiju jugoslovenskog Balkana nego svi akademici skupa. Zato oni koji još uvijek nemaju svog Tompsona pomalo zavide onima koji ga imaju.
