Piše: Džefri D. Saks
Prevod: Žurnal
Pišući u zatvorskoj ćeliji kao politički zatvorenik u fašističkoj Italiji nakon Prvog svjetskog rata, filozof Antonio Gramši ostavio je zapamćene riječi: „Kriza se upravo sastoji u tome što staro umire, a novo ne može da se rodi; u tom međuperiodu javljaju se raznovrsni bolesni simptomi.”
Stotinu godina kasnije, ponovo živimo u jednom takvom međuperiodu, a bolesni simptomi su sveprisutni. Poredak pod vođstvom Sjedinjenih Američkih Država se urušio, ali višepolarni svijet još nije ugledao svjetlost dana. Naš najhitniji zadatak jeste stvaranje novog multilateralnog poretka koji će moći da održi mir i obezbijedi put ka održivom razvoju.
Nalazimo se na kraju jednog dugog istorijskog talasa koji je započeo plovidbama Kristofera Kolumba i Vaška da Game prije više od pet vijekova. Te plovidbe otvorile su eru više od četiri stotine godina evropskog imperijalizma, koji je svoj vrhunac dostigao u globalnoj dominaciji Britanske imperije — od završetka Napoleonovih ratova 1815. do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države preuzele su ulogu novog svjetskog hegemona. Azija je tokom tog dugog razdoblja gurnuta u stranu. Prema široko prihvaćenim makroekonomskim procjenama, Azija je 1500. godine proizvodila oko 65 odsto svjetske ekonomske produkcije, ali je do 1950. taj udio pao na svega 19 odsto — uprkos tome što je na tom prostoru živjelo 55 odsto svjetske populacije.
U posljednjih osamdeset godina, od kraja Drugog svjetskog rata, Azija je povratila svoje mjesto u globalnoj ekonomiji. Japan je predvodio taj uspon brzim ekonomskim rastom 1950-ih i 1960-ih godina, zatim su slijedili takozvani „azijski tigrovi” — Hongkong, Singapur, Tajvan i Koreja — tokom 1960-ih i 1970-ih, potom Kina od oko 1980. godine, a Indija od 1990-ih.
Prema procjenama MMF-a, danas Azija čini približno 50 odsto svjetske ekonomije.
Višepolarni svijet će se zaista roditi tek kada geopolitička težina Azije, Afrike i Latinske Amerike dostigne nivo njihove rastuće ekonomske snage. Ta neophodna geopolitička promjena usporena je zbog toga što SAD i Evropa i dalje insistiraju na zastarjelim privilegijama ugrađenim u međunarodne institucije i ostaju vezani za prevaziđene načine razmišljanja.
I danas, SAD maltretiraju Kanadu, Grenland, Panamu i druge zemlje zapadne hemisfere, a ostatak svijeta prete carinama i sankcijama koje su očigledno u suprotnosti s međunarodnim pravilima.
Azija, Afrika i Latinska Amerika moraju nastupati jedinstveno kako bi ojačale svoj zajednički glas i iskoristile svoje glasove u Ujedinjenim nacijama za uspostavljanje novog i pravičnijeg međunarodnog poretka. Ključna institucija koja vapi za reformom jeste Savjet bezbjednosti UN, s obzirom na njegovu jedinstvenu odgovornost, po Povelji UN, za očuvanje svjetskog mira.
Pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti (P5) — Velika Britanija, Kina, Francuska, Rusija i Sjedinjene Države — odražavaju svijet iz 1945. godine, a ne onaj iz 2025. U njemu nema stalne predstavljenosti Latinske Amerike ni Afrike, dok Azija, uprkos tome što je dom skoro 60 odsto svjetske populacije, ima samo jedno stalno mjesto.
Tokom godina, predlagano je više novih kandidata za stalno članstvo u Savjetu bezbjednosti, ali postojećih pet članica tvrdoglavo se drži svojih povlašćenih pozicija.
Pravilno restrukturiranje Savjeta bezbjednosti biće vjerovatno ometano još dugo. Ipak, jedna ključna promjena je dostižna već sada — i ona bi bila od koristi cijelom svijetu.
Po svim relevantnim mjerilima, Indija neosporno zaslužuje stalno mjesto u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija. S obzirom na izuzetne rezultate koje je postigla u globalnoj diplomatiji, ulazak Indije u Savjet bezbjednosti predstavljao bi ujedno i uzdizanje jednog ključnog glasa za svjetski mir i pravdu.
Indija je, po svim osnovama, velika sila. To je najmnogoljudnija država na svijetu, koja je 2024. godine prestigla Kinu po broju stanovnika. Ona je treća najveća ekonomija na svijetu mjereno po paritetu kupovne moći, sa BDP-om od 3,5 biliona dolara — iza Kine (40 biliona) i Sjedinjenih Država (30 biliona), a ispred svih ostalih zemalja.
Indija je i najbrže rastuća velika ekonomija u svijetu, sa godišnjim rastom od oko 6 odsto. Po svemu sudeći, njen BDP (po PPP metodu) mogao bi prestignuti američki do sredine ovog vijeka. Indija je nuklearna sila, pionir u digitalnim tehnologijama i država sa jednim od vodećih svemirskih programa na planeti.
Nijedna druga zemlja koja se pominje kao potencijalni stalni član Savjeta bezbjednosti ne može se mjeriti sa Indijom po obimu argumenata koji je svrstavaju u prvi red kandidata.
Isto se može reći i za diplomatsku težinu Indije. Njena vješta diplomatija posebno je došla do izražaja tokom izuzetnog predsjedavanja G20 samitom 2023. godine. Uprkos oštrom sukobu između Rusije i zemalja NATO-a koji se produbio 2024. godine, Indija je uspjela da vješto upravlja procesom i postigne veliki uspjeh na tom forumu.
Ne samo što je Indija obezbijedila konsenzus među članicama G20, već je ušla u istoriju time što je omogućila Afričkoj uniji da dobije stalno članstvo u G20.
Kina je, međutim, odugovlačila sa podrškom Indiji za stalno mjesto u Savjetu bezbjednosti, čuvajući svoju jedinstvenu poziciju kao jedina azijska sila među P5. Ipak, vitalni nacionalni interesi Kine bili bi snažno potpomognuti i ojačani ulaskom Indije u stalno članstvo Savjeta bezbjednosti.
To je naročito značajno u trenutku kada Sjedinjene Države vode poslednji i ozlojeđen pokušaj da, kroz carine i sankcije, zaustave s pravom zasluženi uspon Kine u oblasti ekonomskog napretka i tehnološke superiornosti.
Podrška Indiji za mjesto u Savjetu bezbjednosti omogućila bi Kini da nedvosmisleno pokaže da je geopolitika u procesu preoblikovanja u skladu sa realnošću višepolarnog svijeta. Kina bi time stekla ravnopravnog azijskog partnera u UN, ali i dobila važnog saveznika u prevazilaženju otpora SAD i Evrope prema nužnim geopolitičkim promjenama.
Ako bi Kina javno podržala stalno članstvo Indije u Savjetu bezbjednosti UN, Rusija bi se gotovo sigurno odmah saglasila, dok bi Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska takođe glasale u korist Indije.
Nedavni geopolitički ispadi SAD — napuštanje borbe protiv klimatskih promjena, napad na Ciljeve održivog razvoja i uvođenje jednostranih tarifa u suprotnosti s osnovnim pravilima STO — predstavljaju prave „morbidne simptome” umiranja starog poretka. Vrijeme je da se otvori prostor za istinski višepolarni i pravedan međunarodni poredak.
Džefri D. Saks je univerzitetski profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Univerzitetu Kolumbija, gdje je od 2002. do 2016. godine vodio Institut za Zemlju. Predsjednik je Mreže rješenja za održivi razvoj UN-a, kao i komesar UN Komisije za širokopojasni internet za razvoj. Savjetovao je tri generalna sekretara Ujedinjenih nacija, a trenutno djeluje kao zastupnik Ciljeva održivog razvoja pod generalnim sekretarom Antoniom Guterešom. Njegova najnovija knjiga je Nova spoljna politika: Iza američke izuzetnosti (2020). Ostala djela uključuju Izgradnja nove američke ekonomije: pametno, pravedno i održivo (2017) i Doba održivog razvoja (2015), koautorstvo sa Ban Ki-Munom.
Izvor: Other News
