Piše: Nebojša Popović
19. novembra Volodimir Zelenski dobio je stajaće ovacije u Evropskom parlamentu(EP) dok je saopštavao da je Ukrajina po prvi put na 1000. dan rata upotrijebila američke projektile za napad na rusku teritoriju. U Briselu je vladalo oduševljenje dok je predsjednik Ukrajine objašnjavao da Moskva neće pristati na „smislene pregovore prije nego li njena skladišta municije, vojna logistika i aerodromi budu uništeni“.
Samo dva dana nakon toga, 21. novembra, jedan od naslova u „Volstrit Džurnalu“ glasio je – „Rusija je ispalila projektil sposoban da nosi nuklearnu bojevu glavu na Ukrajinu“. Poruka iz Kremlja ovim činom bila je više nego jasna. To ipak nije spriječilo predsjednicu EP Robertu Metsoli da 24. novembra ponovo pozove Njemačku da ubrza transfer projektila „Taurus“ Kijevu.
U EP su po riječima Metsolijeve odlučni da poraze Rusiju, iako je njemački ministar odbrane Boris Pistorijus, kako navodi „Špigl“, saopštio da „Rusija za tri mjeseca proizvede onoliko oružja i municije koliko cijela EU za godinu“. Neko dakle, pa bilo da stoluje u Berlinu ili Briselu, živi u deluziji da je Ukrajina kadra da uz pomoć evropskih i američkih projektila porazi Rusiju.
Naravno, u pitanju su najobičnije budalaštine. Procjenjuje se da je Rusija od 2022. na Ukrajinu ispalila oko 600 krstarećih raketa ali sama ta činjenica nije uticala da se na bojnom polju odnese odlučujuća prevaga, ili prelomi rat u korist Moskve. Iz tog ugla posmatrano, teza da bi 15-20 britanskih ili američkih projektila moglo da učini suprotno ukoliko se dejstvuje po ruskom tlu zaista ne djeluje ubjedljivo.
Nebojša Popović: Koalicija DPS – Vijesti ozvaničena, problem kako sakriti Đukanovića
Ono što bi pak u najmanju ruku trebalo da zabrine svakog stanovnika Evrope, jeste ophođenje čelnika i funkcionera EU koji u Evropskom parlamentu aplaudiraju eskalaciji rata, iako se sve više približavamo tački kada bi posledice njihovih odluka mogle da budu kobne po evropski kontinent.
Štaviše, utisak je da u EU igraju na kartu da će njihova neuračunljivost biti kompenzovana uračunljivošću vladara u Kremlju. Riječ je o paradoksalnoj situaciji koja u međunarodnoj areni odavno nije viđena. Brisel je uložio sav svoj politički kredibilitet kao i basnoslovne svote novca u pokušaju da nanese strateški poraz Moskvi, i time doveo sebe u veoma rizičnu situaciju, jer svaki suprotan scenario prijeti da će zaljuljati same temelje EU.
Sa druge strane, i sam Putin mjesecima trpi pritiske militantnih jastrebova i partije rata u Rusiji, koja smatra da bi Moskva trebalo mnogo žešće i nemilosrdnije da ratuje i sa Ukrajinom i sa Zapadom. Činjenicu da je Putin a ne neko drugi za Zapad najbolja opcija za pregovore, za sada kao da jedino još shvataju u dijelu elita u SAD. Ako je za utjehu, to daje nadu da će se u Kremlju uzdržati od eskalacije ratnih dejstava do nepodnošljivih granica, makar do februara 2025. kada se u Vašingtonu očekuje dolazak Trampove administracije. Nakon toga, sve se može očekivati. U zavisnosti od tvrdoće Trampove administracije prema Moskvi, moguće su sve opcije, nadajmo se ne i one najgore…
