Nulte tačke dva svjetski poznata spomenika, u Americi i Japanu, simbolizuju kratere proizvedene ljudskim zlom a ne kakvom prirodnom katastrofom. Dva puta ,tokom dvadesetog vijeka, slična biblijska katastrofa dogodila se u Prebilovcima. Ne bombama, ne avionima, i ne sa neke distance… nego direktno, čovjek se opasao zlom i ušaomeđu druge i drugačije ljude, da ti drugi i drugačiji, svi stanovnici jednog sela – nestanu.
Hram Hristovog Vaskrsenja u hercegovačkim Prebilovcima predstavlja orginalno arhitektonsko rješenje Predraga Ristića i jedan je unikat na području jurisdikcije Srpske Pravoslavne Crkve.
Piše: Gojko Perović
Motiv njegove izgradnje je poseban. On bi se mogao okarakterisati kao grobljanska crkva, ili kao spomen – kosturnica. Međutim, ambicija graditelja ove svetinje pokazuje namjeru da se prevaziđe domet grobnog mjesta ili pak spomenika. Ovaj hram ima ambiciju da živi, i da uprkos zlu i užasu koji su mu u samim temeljima, bude svjedočanstvo i kolijevka života.
Hram se nalazi na mjestu jednog od najstrašnijih stratišta srpskog naroda iz vremena Drugog svjetskog rata, gdje su toliki nevini ljudi ubijeni samo zbog svog imena i uvjerenja, nezavisno od bilo kakve njihove vojne ili ratne formacije. Pri tom, prethodna pravoslavna crkva koja je tu postojala, zajedno sa zemnim ostacima sahranjenim u njenim temeljima, preživjela je razaranje učinjeno iz iste mržnje i istog sljepila koje su pokrenule onaj prvi masakr. Zlo na zlo. Smrt na smrt.
Pred potomcima stradalih, kao i pred crkvenim pastirima, pojavio se zadatak kako da obnove bogomolju koja bi bila jača i otpornija na neko buduće Zlo. Trebalo je svakoj budućoj destrukciji napraviti branu. Kako? Naravno – apsolutna zaštita je isključivo u Božijim rukama, ali kako se što bolje i bliže približiti toj Božijoj zaštiti? Ako je Bog Ljubav, a jeste Bog Ljubav, onda je trebalo izgraditi jedan spomenik koji neće svjedočiti Zlo i smrt, nego upravo – njihovu suprotnost Ljubav. A kako to napraviti?
DIJASPORA: Fakta o hramu
- Hram u Prebilovcima, jedan je od najljepiših hramova u svekolikom pravoslavlju. Pažnju privlačiskromnim dimenzijama, ljepotom i ozbiljnim izgledom. Projektovao ga je Predrag Ristić a podizali su ga, dobrovoljnim prilozima dobri i vjerujući Srbi iz vaskolikog srpstva. Živopisali su ga grčki freskopisac Stamatis Skrilis i naš akademski slikar protomajstor Aleksandar Živadinović. Neimari su bili radnici firme Gemaks iz Mostara.
- Obnovu minirane crkve, nad njenim kraterom, arhitekta Ristić je ponudio „kao slikostojiteljku arhitekture kompleksa crkve Vaskresenja sa crkvom Svetog Groba u Jerusalimu„. Svakako nije riječ o doslovnoj kopiji već ”vrlo smjelom, ali apsolutno uspjeloom arhitektonskom slogu” kojim se duh i atmosfera hrama iz Jerusalima prenijela u Prebilovce- iznad postojećeg kratera porušene crkve i uništenog groba nevino postradalih ljudi u Drugom svjetskom ratu.
- Nakon završetka rata iz kripte minama raznešene kosti mučenika pažljivo su sakupljene i pohranjene u selu, čekajući obnovu uništenog groba i dostojnu drugu sahranu. Tako su rijetki povratnici iz izbjeglištva i povratnici iz pakla hercegovačkih jama, skoro desetak godina, boravili jedni pored drugih u razrušenom selu. Hram je osvještao patrijarh srpski Njegova svetost Irinej. Bilo je to 8. avgusta 2015. godine. Na zidovima hrama s lijeve i desne strane oltara ovjekojvečena su imena pomorenih Srba iz Prebilovaca i Dojnje Hercegovine. Ime do imena, hiljade imena ispisanih u kolonama po zidovima koji sastavljaju svodove i podove dvospratnog hrama.
- U paraklisu hrama protomajstor Živadinović na fresci koja zauzima površinu od trideset kvadratnih metara i jedna je od najvećih u svekolikom pravoslavlju posjetiocima hrama približio je 59 likova; starijih žena, djevojaka, ljudi različite starosne dobi, djece koji su sredinom dvadesetog vijeka živjeli u Prebilovcima. Svi oni među kojima je i 284 prebilovačke djece, uvršteni su, odlukom Svetog sinoda SPC, među svetitelje, zajedno sa još preko tri hiljade Srba iz Dojnje Hercegovine. Likovi su živopisani na osnovu autentičnih požutjelih fotografija. Uz svete likove nekadašljih žitelja Prebilovaca nalaze se freske svetitelja koji su, uglavnom, bili njihova Krsna slava; Sveti Nikola i Sveti Jovan Krstitelj.
Ako zbilja želimo istinsku “osvetu”, onu potpunu i pravu, za zlo koje je ovdje imalo svoj ponovljeni pir nad jednim te istim stradalnicima, onda ćemo tu ”osvetu” prepustiti Onome koji je jedini u stanju da je sprovede do kraja. Osveta je u rukama Svevišnjeg Boga. I kazna za zločince i pravi melem za rane postradalih. To prepuštanje osvete Bogu je prvi i pravi, nerazrušivi temelj prebilovačkog hrama.
Taj temelj bogoviđenja i bogosaznanja, kamen sa koga možemo najbolje vidjeti kako Boga, tako i sami sebe, pokušaću da sagledam i sa jedne druge strane, praveći poređenje sa jednim sličnim mjestom i događajem. U Njujorku su, na mjestu rušenja ”kula bliznakinja”, preživjeli raščistili sve i izlili ploču na najdubljoj tački tog stratišta. Sličan motiv se nalazi na mjestu stradanja naroda u Hirošimi i Nagasakiju, gdje su cijeli gradovi stradali od detonacije atomske bombe. Ova su mjesta nazvana ”nultom tačkom”. Ovaj naziv ima višestruki simbolizam. Može da označi posljednje mjesto do kog je doseglo razaranje, a može biti i prva, polazna osnova za buduću izgradnju. Svakako da ima prenosno značenje koje se odnosi na ”nultu tačku” tolerancije prema bilo čemu sličnom u budućnosti.
Te nulte tačke u Americi i Japanu predstavljaju kratere proizvedene ne nekom prirodnom katastrofom, nego ljudskim zlom, čije dejstvo je očigledno pogubnije od zemljotresa i vulkana. Slična katastrofa, ako ne i mnogo monstruoznija, desila se u Prebilovcima. Dva puta tokom dvadesetog vijeka. Ne bombama, ne avionima, i ne sa neke distance … nego direktno među ljude, da ti ljudi, svi stanovnici jednog sela – nestanu.
Sa te nulte tačke dokle se spustilo ljudsko bezumlje, počinje da raste hram Vječnog Života, hram Vaskrenja. Iz zemnih ostataka, odnosno moštiju prebilovačkih mučenika nastaje bogomolja liturgijskog sabranja i jedan nesvakidašnji amfiteatar. Prebilovačko sakralno zdanje, u onom dijelu iznad površine zemlje počinje upravo amfiteatrom kroz koji se ulazi u unutrašnjost crkve. Amfiteatar je mjesto izvođenja starih grčkih tragedija, a od tragedije u Prebilovcima teško je zamisliti veću. Umjetnička snaga antičkih tragedija i struktura amfiteatra sabiraju ljude u jednu tačku promatranja, u jednu jedinu temu – koja potiskuje sve druge. Ovdje se sama suština Zla izražena u agresiji, planiranoj namjeri i potpunoj bezosjećajnosti okomila na ljude, i načinila temu koja je neizbrisiva. Ovaj amfiteatar kanališe našu bol i našu zapanjenost prema promišljanju. Spaja nas sa vjekovima ljudske zapitanosti o sudbini, Bogu, ljudima…
I što je najvažnije, ma kako bila oplemenjena ta naša tragedija, ipak – ne ostaje na njoj. Drugim riječima, priča se ne završava tragično. Ulazi se u hram. Dolazi se na mjesto gdje nema mrtvih nego su svi živi. O tome svjedoči liturgijska istina o Nebeskom carstvu koje je prisutno u sadašnjosti i istina o pričešću vaskrslim Gospodom. A o neprolaznosti života svjedoče i prebilovačke freske u hramu, koje su bukvalno precrtane fotografije stradalnika koji su, do juče, bili sa nama. Tako da, stojeći u hramu, imamo osjećaj da smo mi sa njima na tim starim fotografijama, da smo njihovi savremenici i vrsnici, ali i da su oni sa nama, tako mučenički osvećeni i posvećeni. Veoma je jak osjećaj, tu pred trpezom Vaskrslog Hrista, da smo svi, i mi i oni, sveti, i da smo, uprkos višestrukim naletima smrti, – živi.
Bilješka o autoru:
Gojko Perović rođen je 1972. godine u Kotoru. Poslije gimnazije u Herceg Novom, diplomirao je 1999. godine na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Apsolvirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U čin đakona rukopoložen je 1999. godine a za sveštenika na praznik Pokrova Presvete Bogorodice 14. oktobra 2000. godine u cetinjskom manastiru. U čin protojereja proizveden je na Lučindan 2003. godine. Sedam godina kasnije odlikovan je s pravom nošenja naprsnog krsta. Od oktobra 1999. godine do imenovanja za rektora Cetinjske bogoslovije (2002-2021) obavljao je dužnost glavnog urednika Radio Svetigore. Otac Gojko Perović danas je paroh pri crkvi Svetog Đorđa u Podgorici i arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski.
—————–
Publikovano u februaru 2022. godine
Izvor: https://dijaspora.nu
