Piše: Vladika Grigorije
Nema ništa prirodnije od toga da ljudi od vjere razgovaraju o kulturi sjećanja. Vjera i nije ništa drugo do određena vrsta sjećanja, i to sjećanja koje utemeljuje biće. Ova tvrdnja, ma kako čudnovato zvučala, ima značenje koje se može odrediti i kao teološko i kao sociološko.
Kada je riječ o teologiji, zar nije u osnovi naše vjere to da smrt nije konačna riječ našega postojanja upravo pouzdanje u Božije sjećanje (i to u sve tri avramovske tradicije)? Mi hrišćani naše pokojnike ispraćamo pojući im Vječnaja pamjat, Večan spomen, Memoria aeterna, ispovijedajući time da onaj koga Bog drži u svojem sjećanju nije i ne može biti predat nebiću, uprkos smrti. Dakle, ispovijedajući vjeru u Božije sjećanje, mi zapravo ispovijedamo vjeru u budući vječni život.
I tu dolazimo do prividnog paradoksa – sjećanje, u perspektivi vjere, nikada nije nešto što se tiče isključivo prošlosti, kako bi se moglo očekivati, već je, naprotiv, njegova suština, njegov osnov ono što nas čeka u budućnosti. Jer reći da nas se Bog sjeća znači ispovijediti vjeru i pouzdanje u njegovu ljubav. Bog nas neće zaboraviti zato što nas voli, prosto rečeno. A pošto je ta njegova ljubav samo njegovo vječno biće, kako veli Sveti apostol Jovan, i mi ćemo biti, odnosno postojati vječno.
Kada je riječ o „sociološkoj“ ravni, sjećanje je ono na čemu se utemeljuje svaka ljudska zajednica, ali je isto tako, baš kao i u „teologiji“, sjećanjem određen i njen put u budućnost, njena vizija budućnosti. Ali ljudsko sjećanje nije (poput Božijeg) drugo ime za vječnu božansku ljubav. Ljudska sjećanja su veoma često belezi muke, bola, zlobe i stradanja, ljudske uspomene su često isto što i ožiljci. Ipak, na osnovu Riječi Božije vjerujemo da je ljudsko sjećanje na izvjestan način srodno božanskom, a to znači da je ono voljom Božijom predodređeno da se ulije u vječnost božanskog sjećanja, u vječnost njegove ljubavi, i tako se iscijeli od svake muke, bola, zlobe i stradanja. Svi mi koji smo po vjeri porod našega praoca Avraama vjerujemo da je pomenuto smisao svega, razlog i cilj zbog kojeg nas je Tvorac priveo u tajnu postojanja.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Ali šta to znači kada se sa visina teorije spustimo u ovaj naš svijet i naročito u ovu našu zemlju, našu Bosnu i Hercegovinu, zemlju predivnu, ali i izranavljenu nerazumnom međusobnom mržnjom nas, njene djece?
Veoma je jednostavno, i tako je od postanja svijeta i vijeka. Jedina alternativa mržnji oduvijek je bila samo ljubav. Ne, to nije nikakav zamrznuti konflikt. Mir nije samo prestanak oružanih sukoba. Bavljenje javnim poslovima, ono što zovemo politikom, koja nam je zbog naše zlobe postala poput psovke, ne smije biti, kako je to rekao jedan veoma mudri filosof, tek nastavak rata drugim sredstvima. I mir je u našim sveštenim tradicijama samo još jedan od sinonima božanske ljubavi koja je Bog sam. Isto tako, mir je i na društvenom planu drugo ime za ljubav. No, nije li ljubav duboko lična stvar i ima li uopšte smisla govoriti o njoj kao o nekakvoj društvenoj realnosti?
Duboko sam uvjeren da ima. Jer voljeti na ličnom planu znači pretpostaviti drugoga sebi. A i na društvenom planu, mi to ovdje veoma dobro znamo, postoje prvi i drugi, često i treći. Pa šta, možete mi reći, to i dalje ne znači da te druge i treće mi možemo voljeti.
Odgovoriću vam pitanjem: a možete li ih mrziti? Ima li nekoga ko mi može reći da je to nemoguće? Pa nije li međusobna mržnja upravo ono od čega mi bolujemo, ono što je opustošilo našu zemlju i naše živote i što ih nastavlja pustošiti. Pa ako smo se mogli tako strašno „socijalno“ mrziti, zašto je toliko teško da zamislimo da se isto tako na društvenom nivou možemo voljeti? Ili nam je to toliko teško da zamislimo zato što su nas ubijedili da je mržnja normalna, a ljubav anomalija? Moguće. Ako je tako, onda svaki od nas treba da se pogleda u ogledalo i skine ovu odjeću koju nosi. Uzalud mantije i ahmedije kad ne vjerujemo da je moguće ono što Bog zapovijeda!
Ja već više godina živim u Njemačkoj, u onome što zovem dijasporom ili rasijanjem. I znate li šta je to čemu nikako ne mogu da se načudim? To što mi se čini da se mi, naši narodi, mnogo bolje pokazujemo i razumijemo tamo nego ovdje, u zemlji koju nam je Bog dao da je čuvamo i međusobno dijelimo. Jer tamo, u takozvanom rasijanju, dovoljne su dvije riječi pa da mržnja nestane bez traga. Sve one maske mržnje koje ovdje nosimo i kojima se, na našu nesreću, dičimo, tamo spadaju sa naših ljudi onoga trena kada u stranom okruženju čuju svoj jezik. Tamo nikada nismo prestali da jedni drugima budemo „naši“. A to da smo jedni drugima „naši“ jedini je uslov za to da na svojoj zemlji, u divnoj Bosni i Hercegovini, budemo i ostanemo svoji.
Izvor: Radar
