Piše: Aleksandar Živković
Pojedini hrvatski intelektualci otvoreno pišu o onome što je vidljivo i na prvi pogled – da je u njihovoj zemlji prisutna snažna tendencija tzv. normalizacije ustaštva. Znači, počevši od najviših krugova u Hrvatskoj, radi se na tome da ustaštvo u svom izvornom obliku postane društveno prihvatljiva ideja i ponašanje. Taj proces je već poodmakao i dobio na intenzitetu.
A ustaštvo na prvom mestu ne može da podnese bilo kakvo prisustvo Srpske pravoslavne crkve ne samo na teritoriji današnje Hrvatske, nego na znatno širem području. U tom smislu, ne treba da čude poslednji pokušaji otimanja i preimenovanja imovine SPC u Hrvatskoj. Pitanje je za Srpsku crkvu i društvo u celini kako se suprotstaviti novom ustaškom piru?
Vest je preneo na u svojoj kolumni na portalu Autograf.hr Drago Pilsel : ukratko, drevna Crkva Sv. Jovana Krstitelja u Križu, Ivanić Grad, u farsičnoj proceduri koja je trajala samo tri dana – od 17. do 20. marta ove godine, preneta je iz vlasništva Srpske pravoslavne crkve, Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, u vlasništvo „Udruge grčko-istočne crkve“ Aleksandra Radoeva Ivanova, koji se još predstavlja kao „arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve“.
Crkva Sv. Jovana Krstitelja u Križu potiče iz 1746. Godine, a sadašnji oblik je dobila davne 1822. godine. Pilsel postavlja logična pravna pitanja povodom gornje odluke hrvatskih katastarskih vlasti, pitanja koja bi se postavila u svakoj pravnoj državi, osobito onoj koja, poput Republike Hrvatske, ima državni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, potpisanog 2003. godine.
Ekspresno primenjena pravna logika hrvatskog katastra, međutim, zasniva se na očiglednim procesima u toj zemlji koji se označavaju kao – normalizacija ustaštva.
Profesor Dejan Jović, sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, u intervju za NIN od 19. februara 2026. godine, ovako objašnjava glavni razlog te pojave:
„/…/ Strateški razlog je u pokušaju HDZ-a da zada konačan udarac navodnoj stigmatizaciji Hrvatske zbog NDH. Oni procjenjuju da je Hrvatska sada – otkako je ušla u EU i NATO – dovoljno jaka da može sve što ranije nije mogla. Dakle, može i normalizirati slogan ustaške NDH – „Za dom – spremni!“, tvrdeći da je on „opran“ u „Domovinskom ratu“, koji je poslužio kao veš-mašina prošlosti. Može i negirati da je nad Srbima u NDH počinjen genocid.“
Na sličan način, kao što je „normalizovan“ i navodno „opran“ pozdrav „Slava Ukrajini“, ističe Jović, „pere“ se pozdrav „Za dom spremni“.
Ustaštvo u svom izvornom obliku, ne neko „neoustaštvo“ o kome se doskora govorilo, postalo je, vidimo ne samo zvanična, već i strateška politika hrvatske vlade. U tom smislu, ne treba da čudi otimanje imovine SPC, jer ustaštvo na prvom mestu ne može da se pomiri sa opstankom Srpske crkve i to na širem području od današnje Hrvatske. Teško je nabrojati sve antisrpske (i istovremeno, naglasimo, i antipravoslavne) činove u Hrvatskoj: od gušenja Svetosavskih akademija, skrnavljenja pravoslavnih grobova do zabrane uslaska srpskim intelektualcima (profesor Miloš Ković). I takvih činova biće sve više.
S druge strane, u Srbiji, imamo tabloidno (usput prilično kroatizovano) poigravanje sa terminom ustaša u domaćim međustranačkim sukobima. Današnji Srbi su daleko i od elementarnog pijeteta prema žrtvama svojih sunarodnika, i, što je možda još gore, bez istinske svesti o apsolutnom zlu i opasnosti koje donosi ustaštvo. Ono se može među Hrvatima „normalizovati“, ali nikada neće biti normalno, niti je s njim neki kompromis moguć.
Srpska crkva i celo srpsko društvo moraju ozbiljno da se suoče sa tim zlom, dugoročno, bez panike i bez defetizma, bez propagandne groznice, a podstičući solidarnost i borbu za istinu, kako u verujućem narodu, tako i među svim ljudima spremnim da se suoče sa ustaštvom. Za početak, ne smemo da internalizujemo „normalizaciju“ ustaštva.
Izvor: Život Crkve
