Piše: Vuk Vuković
Ovakvom politikom koju, inače, zasad nije zagovarao, Donald Tramp dodatno Ukrajinu gura u ambis, jer, ukoliko je Zapad dosad nešto trebao pa i morao naučiti, jeste činjenica da Kremlj ne blefra, tim prije što nikad imperiju ne smijete dovesti u poziciju kad više nema šta izgubiti. Uz to, Kina je stava da Rusija nipošto ne smije izgubiti rat jer bi to omogućilo SAD-u da krene na njih, što je mišljenje koje može eskalirati u totalni rat.
Što se, pak, tiče, viriliovski rečeno – totalnog rata, za njega su se stekli svi tehno-oružani uslovi. Iako za tren može zazvučati paradoksalno, međutim, upravo je atomsko oružje bilo garant mira, budući da se mislilo kako nikome od vodećih sila u prilog ne ide uništenje planete.
U pogledu kritike Pekinga, dakle, izjave koja otvoreno prekida njihovu dosadašnju neutralnost, treba uzeti još nešto, svakako, u obzir: Tramp je otvorio nekoliko frontova, od pomoći Izraelu u genocidu u Gazi, preko vojne intervencije u Iranu, da bi sada slao oružje Ukrajini, plus ekonomski rat sa Kinom. Kako sve sile, naprosto, hoće svoj dio kapitalističkog kolača, pitanje je: da li su Sjedinjene Države doista bile u tolikoj zabludi smatrajući kako će Peking mirno posmatrati narušavanje vlastitih interesa?
Ukoliko nastojimo biti principijelni i objektivni (da se razumijemo: potpisnik ovih redova od početa je kritički nastrojen prema takozvanoj ‘denacifikaciji’ Ukrajine, s druge strane, smušen ‘stav’ Zapada u pogledu tog rata, umnogom je doprinio da se nastavlja, sada, sa stvarnim izgledima da dođe do katastrofe sa nesagledivim posledicama uopšte po planetu), kad se kaže kako Kina ima interese od nastavka rata, ok, nemaju li i Sjedinjene Države? Faza kasnog kapitalizma upražnjava sljedeću logiku: Kradem od siromašnih da bih dao bogatim. (Superhik)
Užas ove situacije ogleda se u sledećem: dakle – Sjedinjene Države, Rusija i Kina nipošto ne smiju izgubiti, svejedno da li ratuju ili u nekom od aktuelnih ratova neposredno učestvuju! (Zapravo, kad neka od ove tri globalne i predvođene sile nisu u ratu, ovdje podrazumjevajući i ekonomski?)
Zagovarati priču prema kojoj bi, Evropa trebalo da prihvati ponudu proširene slobodne trgovine sa Kinom, tako potvrđujući svoju autonomiju, jer bi to, svakako, bio gest pobune protiv Sjedinjenih Država, malo je reći da je apsurdan. Utoliko prije što je Evropa sebe dovela u takvu poziciju pa je ne samo vojno apsolutno zavisna od SAD. Uz to, izuzimajući Ujedinjeno Kraljevstvo, prema kojoj to još zemlji EU Tramp sprovodi fer politiku? Inače: njegove vulgarne, bahate, izjave koje još jedino može dati neko ko smatra da ima moć kojoj ništa ne može konkurisati, uvijek već su adresirane nekoj evropskoj zemlji.
Svijet bi se možda i mogao izvući iz ovoga sve više narastajućeg haosa, vodeći se prije svega i u potpunosti strpljivim pregovorima, međutim, jedan od problema koji naravno da nije mali, jeste krajnja Trampova nedosljednost. Da li je to dio spoljno političke taktike, ili, doista, šef Sjedinjenih Država ne razumije uopšte politiku, poruke koje šalje i poteze koje povlači? Pregovarati sa predsjednikom prve sile, a sve vrijeme razmišljati kako to, doslovno, ne znači ništa (znamo one scene iz melodrama: kad djevojka kaže ne, to nije ni ne niti je da), znači gubiti vrijeme, obavljati radnje čisto javnosti radi, koja je poodavno toliko sluđena pa nas uveliko već gotovo da više i ne interesuje šta je od svega ovoga danas istina, šta laž.
No, ono što između redova a na geopolitičkom planu može pročitati, jeste da je – svijet ništa u poređenju sa ekonomskim i teritorijalnim interesima ove pomenute tri sile. Naročito je to upadljivo otkako se stvorio blok BRIKS, i krenulo sa promjenom arhitekture moći, u kojoj Sjedinjene Države više nisu ‘krov svijeta.’
Nacionalizam nagriza EU
Na drugom, ništa manje zabrinjavajućim nivou, dakle, kad se radi o klimatskim krizama i ekstremnom porastu temperature (svakoga ljeta bilježimo negativni rast, tako su prije desetak dana Španija i Francuska usljed ‘toplotnog talasa’ morale na par dana uvesti vanredno stanje), Sloterdijk je stava: “Priroda kao takva je samopromenljivi entitet. I sve što možemo da uradimo jeste – takoreći – da nastavimo da jašemo na talasu promena. Dok gledamo u budućnost i taj talas postaje sve veći i veći u pogledu opasnosti od klimatskih promena, postoje neke velike promene koje moramo da napravimo kao vrsta. I čini se da trenutno nismo u stanju da ih napravimo.”
Sjedinjene Države i Kina ne žele ni da čuju o mogućnosti smanjenja emitovanja ugljen-dioksida, iz razloga što – profit nema alternativu.
Dakle: kapitalizam ne smije stati na kočnicu, tim prije jer će se sve zaustaviti, velike sile profitiraju od kriza koje stvaraju na ekološkom, ekonomskom i bezbjednosnom planu. Tako, kad jedan mislilac ustvrdi da ono kroz šta prolazi Zelenski – sve više optuživan za izdaju, za diktaturu i manipulaciju od strane Zapada – u Rusiji bi bilo kažnjeno ‘misterioznim ubistvom’, tom treba dodati: da, isto kao kad Tramp tokom predizborne kampanje kaže kako bi mogao ubiti čovjeka na Tajms Skveru i opet dobiti izbore (ironija je što ih je zbilja tada i dobio).
Hoćemo, naprosto, da kažemo jednu vrlo prostu stvar: prekinimo sa glupostima kako svjetske sile uopšte i najmanje drže do demokratije!
Imamo li to u vidu, čini se kako ćemo lakše razumjeti da danas, doista, niti jedna od sila ne vodi pragmatičnu politiku. Naprotiv: izloženi smo politikama bez budućnosti, brzim riješenjima usljed čega rizik od okončanja postaje sve realniji.
Pogledajmo šta se, dakle, događa sa zemljama članicama EU. Svaka, od Italije do Hrvatske pa do Slovenije, biva nagrizana nacionalizmom. Više se ne da govoriti o savezu koji bi trebalo da može pored svega biti utemeljen na kulturi razlike, suprotno, kriza unutar EU ili sama kriza EU, sada podgrijava nacionalizme.
Međutim, nisu li Amerikanci dali podršku Donaldu Trampu jer je forsirao diskurs o porodici, o Americi koja se vraća kući, o revoluciju razuma, ukratko – njegovo obećanje se uglavnom sastojalo u tome da je liberalnoj demokratiji odzvonilo, i da je kucnuo čas da se vratimo vrijednostima koje su progresivni modernisti razorili? (Podsjetimo stoga ovdje kako Đani Vatimo (knjiga Emancipacija i nihilizam), razumije postmodernu: Postmodernu karakteriše situacija koju Niče opisuje u drugoj knjizi Nesavremenih, čovek naše (i njegove), epohe tumara poput turiste po vrtu istorije, smatra ga za depo pozorišnih maski koje može po svom nahođenju da navuče ili skine. Da, malo evropeista, ali mnogo više nacionalista, sve u zavisnosti od prilike do prilike.
Ok, preokrenimo pitanjem stvar, i recimo: šta, dakle, ako je sama EU jedan nacionalistički konglomerat? Kad Kina pretenduje na Tajvan kao svoju teritoriju, SAD na Grenland, Rusija na Ukrajinu, šta možemo očekivati da će se događati, kao što se i događa, unutar EU?
Dok desnica napada prolijevi centar korupciji odveć sklon, kad sve više ne samo da negoduje nego nasiljem djeluje prema imigrantima i doseljenicima, kad doslovno zahtjeva izolaciju vjerujući da će to osnažiti rast ekonomije, nije li to posljedica krize, u prvom redu – etičke i edukativne, budući da ultranacionalizam kakav danas narasta u EU, nema nikakve, zbilja, veze sa rodoljubljem, štaviše, promoter mržnje spram Drugog, najveći je neprijatelj svoje zemlje.
Izvor: Vijesti
