Kakva samo mržnja izbija iz toga čovjeka, bolesna uvredljivost i neizlječiva frustracija?
Ja razumijem da Đukanović vodi politički rat sa Krivokapićem. Razumijem da je to ujedno i ropac njegovog cijelog bića pritisnutog neprihvatljivim porazom i sunovratom vlastitih planova o budućnosti. Razumijem da je u njegovoj glavi sve odavno tijesno povezano i isprepleteno sa budućnošću države, da je poimao i poima kao svojinu, babovinu, starevinu, nasljeđe, prćiju, kao vlastiti intimni veš koji mu je nesrećom, zlohudim udesom, neko strgao i ostavio ga gologuzog na sred svijeta i vijeka. Razumijem tu nepodnošljivost promjene na gore, tu izdaju karme, naglu izdaju zvijezda i kivnost na nekog počkanog, retrogradnog merkura, ali ne razumijem tu primitivnu mržnju prema cijelom narodu, prema vjeri i vjerovanju, tradiciji, Hrišćanima – mržnju koja se izliva kao prijeteći bazd, i iz srca, i iz provaljenog debelog crijeva.
“ Nisam se nikad povlačio po podovima i lizao kašike…udvarao jednoj vjerskoj zajednici i njenim fanaticima“!
Čovjek iole pristojnog vaspitanja, znanja i obrazovanja, ne bi mogao izbljuvati i izbaljezgati takvu mučninu, a da ga ne pokosi stid i ne stigne neki unutrašnji sram od kojega se potom ćuti danima i godinama. Ne sprda se on Krivokapiću, nego onoj Crnoj Gori nastaloj na metaniji, na povlačenju po kamenim i krvavim podovima, onom našem glibavom dvorištu i ognjištu iz kojeg je nicala krvava država s jedinom nadom u Boga i u svoje ruke. Taj žalac prema „lizanju kašike“ samo je vječno gladna rika i roktanje nad probijenim koritom, oblaporno ništanje i vriska stara kojiko i skofrčani svinjski rep. A onaj koji se svetački povlačio po podovima i „lizao kašiku“ Hristove žrtve i poslednje nade davno je napisao:
“ To ti sada daju i goste te
Al ne zato rašta ti pomišljaš
No dok malo nakupiš šlanine
pa će onda maljugom po ciku“.Napisano je – rečeno je – dogodilo se!
Taj prezir prema činjenicama, ta osvetoljubivost prema životu i pravilima življenja, taj pokušaj nepristajanja na istinu, djeluje tako ropački i dripački, tako luciferski nalickano, gubitnični i nedostojanstveno. Ispovijedati vjeru javno ili je nositi u srcu stvar je ličnog izbora i pristojan svijet tu stavlja tačku. To pravo ima i vjerujući premijer, ima, makar, koliko predsjednik Đukanović koji „propovijeda“ i modernistički etablira novi način „pričešćivanja“ – nosom umjesto kašikom. Zaista, i to je neko „unosenje“ tajne, samo mi se čini da se molimo različitim svjetovima i imamo nepomirljiva nadanja.
Pokušaj da se u javnom razračunu sa političkim takmacem, ili više njih, izvrgne ruglu suština hrišćanske vjere, sraman je čin besramnog pojedinca unizvijerenog činjenicom da većina njegovih sunarodnika više vjeruje popovima i jače u Boga, nego lopovima i dugo nuđenoj zamjeni za Hrista – u vlastitu zadnjicu.
Tek možemo naslutiti kako bi se Đukanović javno razračunao sa kojom drugom vjerskom grupom, sa njihovim običajnostima i suštinama, samo kada bi mu na trenutak, prinuđene i izazvane kakvim ludilom, stale na put? Pristojan čovjek ne može ni da nasluti kakve sve asocijacije budi njegova areligioznost dok prati obrede Jevreja ili Muslimana? Ne sjećam se, nisam čitao ni čuo, da su domaći boljševici u najgorim vremenima tako bestidno i javno unižavali manifestaciju dvijehiljadegodišnjeg trajanja Hristove vjere.
Prigovor o „lizanju kašika“ orginalno je Đukanovićev.
A i da nije pričesna kašika, da nema nikakve tajne, da je kašika izvađena iz kojeg god džema, da se hiljade i stotine hiljada ljudi utrkuju i oblizuju to ovozemaljsko slatko, časnija je i uzvišenije je nego trideset godina vazalski lizati tuđe skute, sahane, trpeze i repove ne bi li se među svojima pokazao gordijim i moćnijim. Bolje se povlačiti i po podovima, i to onim necrkvenim, onim zastrtim davnašnjim ilama, rđama i nametnutim nesrećama, nego se razastirati pod tuđe noge, po destinacijama u kojima se ne žude tajne nego se prodaju i služe.
Svako od nas mogao je i može da bira: saviti kičmu pred bližnjim i pred Tvorcem i udahnuti, ili je saviti pred tuđinom, zajedno s repom, i ušmrknuti.
Sloboda je suština našeg vjerovanja.
Goran Danilović
Izvor: Fejsbuk
