Piše: Džefri Saks
Kancelaru Merc,
Kada sam Vam prije pola godine uputio otvoreno pismo, pozvao sam Njemačku da se okrene diplomatiji prema Rusiji, a ne prihvatanju rata kao nove normalnosti. Šest mjeseci kasnije, stanje u Evropi je znatno gore. Evropa i Rusija sve opasnije klize ka otvorenom sukobu. A u tom opasnom razvoju događaja, gospodine kancelaru, Vaša odgovornost je posebna i neizbježna. Nijedan evropski lider – ni u Parizu, ni u Varšavi, ni u Rimu – nema položaj koji ima Njemačka, niti lični politički uticaj koji imate Vi, da pokuša zaustaviti ovu katastrofu. Hoćete li iskoristiti tu priliku u službi mira?
Vi ste lično, zajedno sa premijerkom Meloni i predsjednikom Makronom, u januaru 2026. godine pozvali Evropu da obnovi odnose sa Rusijom, ističući da je Rusija „evropska zemlja“. Ipak, nakon toga niste pokrenuli ozbiljan diplomatski proces. S obzirom na to da je budućnost Evrope na kocki, to predstavlja izuzetno odricanje od liderske odgovornosti. Da li ste tokom mjeseci provedenih na dužnosti kancelara pokušali da ostvarite makar jedan suštinski razgovor sa predsjednikom Putinom? Da li je Vaš ministar spoljnih poslova pokušao da vodi makar jedan ozbiljan razgovor sa ministrom Lavrovom? Pravi razgovori, onakvi kakvi su svojevremeno pomogli da se okonča Hladni rat.
Sudeći prema onome što je dostupno javnosti, odgovor je negativan. Nijednom. I to ne zato što nije bilo svijesti o hitnosti i ozbiljnosti trenutka.
Posljednji dani donijeli su opasno ubrzanje sukoba koje bi moralo da zabrine svakog Evropljanina. Obje prijestonice sada su pod stalnim udarima: ukrajinski dronovi velikog dometa pogodili su ciljeve duboko unutar Moskve, uključujući i civilne objekte, dok su ruski raketni i bespilotni napadi na Kijev značajno pojačani. Ukrajinski dronovi prelazili su i u vazdušni prostor baltičkih država, što otvara neposrednu mogućnost incidenta koji bi Evropu mogao direktno uvući u rat. Strašan ukrajinski napad na školu za dječake u Lugansku dodatno je potkopao i ono malo uzdržanosti što je preostalo. A 25. maja ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov, postupajući po nalogu predsjednika Putina, zvanično je obavijestio američkog državnog sekretara da Oružane snage Rusije otpočinju „sistematske i kontinuirane udare“ na objekte i centre odlučivanja u Kijevu.
Istovremeno, Ministarstvo spoljnih poslova Rusije savjetovalo je Sjedinjenim Državama i drugim zemljama da „obezbijede evakuaciju svog diplomatskog osoblja i drugih državljana iz glavnog grada Ukrajine“. Ta poruka predstavlja uvod u ozbiljnu eskalaciju. Potreba za diplomatijom danas je veća nego ikada.
Put ka odbrani Ukrajine ne vodi kroz nastavak pokolja, već kroz mir zasnovan na uslovima koje sve strane mogu prihvatiti. Umjesto toga, svjedočimo daljoj eskalaciji, novim žrtvama, većim razaranjima i stvarnoj opasnosti da se rat proširi izvan granica Ukrajine. Pozivajući na sve veće isporuke oružja, na sve snažnije ratne kapacitete i na sve glasnije demonstracije „odlučnosti“, te šaljući signal da se Njemačka priprema za rat umjesto da radi na njegovom okončanju, dopustili ste da Berlin postane podsticaj, a ne kočnica, širenju rata na evropskom kontinentu.
Njemačka odgovornost: šest ključnih činjenica
Njemačka snosi duboku odgovornost za situaciju sa kojom se danas suočava. Prije nego što njena politika bude preusmjerena ka miru, neophodno je da se njen dosadašnji odnos prema Rusiji sagleda iskreno i bez ulepšavanja. U nastavku iznosim šest ozbiljnih promašaja njemačke spoljne politike prema Rusiji od ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine.
Prvo – Sporazum „2+4“ i širenje NATO-a na istok. Dvanaestog septembra 1990. godine, u Moskvi, Njemačka je potpisala Ugovor o konačnom rješenju u vezi sa Njemačkom, poznat kao Sporazum „2+4“, kojim je formalno dovršeno njeno ujedinjenje. Taj sporazum bio je moguć zato što su Mihailu Gorbačovu data svečana uvjeravanja, od strane Hansa-Ditriha Genšera, Helmuta Kola, Džejmsa Bejkera i drugih zapadnih lidera, da se NATO neće širiti prema istoku.
Danas dostupna arhivska građa, uključujući i dokumente koje je objavio Arhiv nacionalne bezbjednosti pri Univerzitetu Džordž Vašington, ne ostavlja prostor za sumnju: ta uvjeravanja su zaista data i u to vrijeme su se jasno odnosila ne samo na teritoriju bivše Njemačke Demokratske Republike, već i na istočnu Evropu u cjelini. Ta obećanja su više puta potvrđivana tokom 1990. i 1991. godine.
Sporazum „2+4“ ograničava raspoređivanje NATO trupa na području bivše Istočne Njemačke i poziva se na načela Završnog akta iz Helsinkija, koji naglašava da bezbjednost jedne države ne smije biti izgrađena na štetu bezbjednosti druge. Da li iko ozbiljan zaista vjeruje da je Sovjetskom Savezu bilo važno prisustvo zapadnih trupa na teritoriji bivše NJDR, a da mu je istovremeno bilo svejedno da li će NATO vojske biti stacionirane u Varšavi, Viljnusu ili Kijevu? Naravno da nije.
Pitanje širenja NATO-a bilo je detaljno razmatrano tokom tih pregovora i sovjetskim liderima su izričito data uvjeravanja da do širenja na istok neće doći. Ta uvjeravanja dala je i sama Njemačka. Kasnije su, međutim, prekršena. Upravo je Njemačka bila glavni korisnik tih garancija, jer su one predstavljale protivuslugu za njeno ponovno ujedinjenje. Ipak, već od 1993. godine njemački politički vrh počinje da podržava politiku koja je vodila upravo kršenju obećanja datih Moskvi.
Drugo – svjedočanstvo same kancelarke Merkel. U svojim memoarima Angela Merkel s neobičnom otvorenošću piše da je već u vrijeme samita NATO-a u Bukureštu 2008. godine razumjela da bi poziv Ukrajini i Gruziji da pristupe Alijansi bio ravnoznačan objavi rata Rusiji. Znala je gdje se nalazi ruska crvena linija. Ipak, popustila je pod američkim pritiskom i prihvatila kompromisnu formulaciju u završnom saopštenju da će Ukrajina i Gruzija „postati članice NATO-a“.
Ta jedna rečenica pokrenula je niz događaja koji su doveli do katastrofa 2014. i 2022. godine. Iskrenost koju je Merkel kasnije pokazala predstavlja dragocjenu pouku njenim nasljednicima: ona je jasno i nedvosmisleno posvjedočila šta se u tom trenutku znalo i razumjelo. Njemačka danas ne bi smjela da se ponaša kao da toga nikada nije bila svjesna.
Treće – iznevjeravanje sporazuma od 21. februara 2014. godine. Toga dana je u Kijevu tadašnji njemački ministar spoljnih poslova Frank-Valter Štajnmajer, zajedno sa svojim poljskim i francuskim kolegama, posredovao u postizanju sporazuma između predsjednika Viktora Janukoviča i opozicije. Sporazum je predviđao povratak na Ustav iz 2004. godine, formiranje vlade nacionalnog jedinstva i raspisivanje prijevremenih predsjedničkih izbora. Predsjednik Putin bio je upoznat sa sadržajem dogovora i sporazum je bio potvrđen. Radilo se o ozbiljnom diplomatskom uspjehu postignutom u okolnostima izuzetne napetosti i nasilja.
Međutim, manje od dvadeset četiri časa kasnije, Janukovič je nasilno svrgnut u državnom udaru.
Njemačka nije insistirala na sprovođenju sporazuma čiji je garant upravo postala. Naprotiv, slijedeći politiku Sjedinjenih Država, podržala je novu vlast kao da prethodni dogovor nikada nije ni postojao. Tom odlukom Moskva je dobila snažan razlog da zaključi kako se potpisi zapadnih sila više ne mogu smatrati pouzdanom garancijom.
Četvrto – Minsk II. U februaru 2015. godine kancelarka Merkel je lično učestvovala u pregovorima koji su doveli do Minska II u okviru Normandijskog formata i preuzela političko pokroviteljstvo Njemačke nad sporazumom kroz Deklaraciju o podršci usvojenu u Minsku 12. februara 2015. godine. Tokom narednih sedam godina ključna politička odredba sporazuma – autonomija regiona Donbasa u okviru suverene Ukrajine – nikada nije sprovedena. Njemačka nije vršila ozbiljan pritisak na Kijev da ispuni obavezu koju je sama zastupala i podržavala. Štaviše, Angela Merkel je kasnije priznala da je sporazum poslužio kao sredstvo za kupovinu vremena kako bi se Ukrajina ponovo naoružala. Istu ocjenu iznio je i bivši francuski predsjednik Oland. Drugim riječima, garancija nije bila prava garancija. Bila je taktički manevar – još jednom u skladu sa politikom Vašingtona. I još jednom je Moskvi poslata poruka da se potpisi zapadnih sila ne mogu smatrati pouzdanim.
Peto – Sjeverni tok. Sedmog februara 2022. godine, u Istočnoj sali Bijele kuće, predsjednik Bajden je, dok je tadašnji kancelar Olaf Šolc stajao pored njega, izjavio: „Ako Rusija izvrši invaziju… Sjevernog toka 2 više neće biti. Stavićemo mu tačku.“ Na pitanje kako namjerava to da učini, odgovorio je: „Obećavam vam da ćemo to moći da uradimo.“ Sedam mjeseci kasnije gasovodi su uništeni u činu sabotaže u Baltičkom moru. Prema tvrdnjama autora, raspoloživi dokazi – uključujući istraživačke izvještaje u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj, istragu njemačkog saveznog tužilaštva i javne izjave bivših zvaničnika – u velikoj mjeri upućuju na zajedničku ukrajinsko-američku operaciju. Njemačka vlada, navodi Saks, to odavno zna. Ipak, dozvolila je da odgovornost u javnosti bude pripisivana Rusiji uprkos dokazima koji upućuju u drugom pravcu, dok je čin industrijske sabotaže usmjeren protiv njemačke privrede ostao bez sudskog epiloga i političkog odgovora.
Šesto – istanbulski mirovni sporazum koji je bio nadohvat ruke. Samo nekoliko sedmica nakon ruske invazije u februaru 2022. godine, ruski i ukrajinski pregovarači u Istanbulu približili su se dogovoru o mirovnom sporazumu. Predviđena je bila ukrajinska neutralnost izvan NATO-a, višestrane bezbjednosne garancije, dogovorena ograničenja vojnih snaga, kao i postepeno političko rješavanje pitanja Donbasa i Krima. Sporazum je, prema svjedočenjima učesnika, bio na korak od potpisivanja. Bivši izraelski premijer Naftali Benet, koji je posredovao u razgovorima, javno je potvrdio da je dogovor bio blizu i da su zapadne sile, prije svega Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, radile na tome da ga spriječe.
Posjeta britanskog premijera Borisa Džonsona Kijevu u aprilu 2022. godine, sa porukom da Ukrajina ne treba da potpiše sporazum, dobro je poznata i dokumentovana. Cijenu tog američko-britanskog miješanja, tvrdi Saks, platile su stotine hiljada ukrajinskih i ruskih života, kao i cjelokupni evropski bezbjednosni poredak. Njemačka o tome nije podigla svoj glas, iako je upravo ona, više nego bilo koja druga evropska država, podnijela najteže ekonomske posljedice tog rata.
Druga katastrofa: samouništenje njemačke privrede
Vaš prvi prioritet mora biti mir. Jučerašnja poruka iz Moskve pokazuje koliko je trenutak ozbiljan i koliko je malo vremena preostalo. Ali uporedo sa ovom prvom katastrofom razvija se i druga: svjesno razaranje njemačke privrede, pri čemu je Berlin istovremeno i njen tvorac i njena žrtva.
Njemačka industrijska moć izgrađena je na trgovini sa Rusijom. Uništenje gasovoda Sjeverni tok i kasniji prekid ekonomskih odnosa sa Rusijom doveli su do toga da Njemačka danas kupuje prirodni gas iz Sjedinjenih Država po cijenama koje su višestruko veće od cijene ruskog gasa koji je nekada stizao cjevovodima. To predstavlja čin ekonomskog samopovređivanja bez presedana. Njemačka hemijska industrija, čeličane, proizvodnja stakla i čitav niz energetski intenzivnih proizvodnih grana – dakle sami temelji njemačkog Mittelstand-a i industrijske snage zemlje – iz dana u dan gube konkurentnost na svjetskom tržištu. Kvalifikovana radna mjesta postepeno nestaju iz njemačke privrede. Istovremeno, njemački poreski obveznici i potrošači finansiraju ogroman transfer nacionalnog bogatstva iz Njemačke prema američkim proizvođačima gasa, u razmjerama kakve poslijeratna Evropa nije zabilježila.
Džefri Saks i Sibil Fares: Sveobuhvatni mirovni plan za Bliski istok
Povrh svega, njemačka vlada se sada obavezuje na ogromno povećanje vojnih izdataka – stotine milijardi evra tokom naredne decenije – kako bi se pripremala za rat koji bi diplomatija mogla spriječiti daleko manjim troškom. To predstavlja duboko pogrešno usmjeravanje nacionalnih resursa. Osnovni izazov sa kojim se Njemačka suočava u ovoj deceniji nije vojni, već tehnološki i ekonomski: očuvanje konkurentnosti u digitalnom dobu. Svaki evro uložen u tenkove, rakete i artiljerijsku municiju jeste evro koji nije uložen u njemačke kapacitete u oblasti vještačke inteligencije, u razvoj i proizvodnju poluprovodnika, u energetsku infrastrukturu i u brze digitalne mreže koje su neophodne da bi Njemačka ostala jedna od vodećih svjetskih privreda.
Surova stvarnost, gospodine kancelaru, jeste da ne postoji nijedan stepen bezbjednosti koji se ovim naoružavanjem može kupiti, a koji se diplomatijom ne bi mogao obezbijediti uz djelić tog troška. Isto tako, ne postoji put ka budućem prosperitetu ako sredstva neophodna za tehnološki razvoj, energetsku obnovu i modernizaciju privrede budu potrošena na vojnu izgradnju koja istiskuje upravo one investicije od kojih zavisi ekonomska budućnost Njemačke.
Moj apel
Kancelaru Merc,
Više nego kod bilo kog drugog evropskog lidera, od Vas danas zavisi da li će Evropa skliznuti u širi rat ili će se vratiti pregovorima, razumu i ekonomskoj racionalnosti. Vrijeme ističe. Jučerašnja zvanična poruka Moskve upućena Vašingtonu to nedvosmisleno potvrđuje.
Molim Vas da otvorite neposredan dijalog sa predsjednikom Putinom. Pošaljite svog ministra spoljnih poslova u Moskvu ili pozovite ruskog ministra spoljnih poslova u Berlin. Oživite kanale Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS), koje je Njemačka dozvolila da postepeno zamru. Pozovite Kijev da obustavi napade na civilne ciljeve.
Najvažnije od svega, recite njemačkoj javnosti istinu: da je pregovarački mir zasnovan na ukrajinskoj neutralnosti jedini realističan put izlaska iz sadašnje katastrofe i da je obnova normalnih ekonomskih odnosa sa Rusijom jedini realističan put zaustavljanja industrijskog opadanja Njemačke.
Okviri prihvatljivog sporazuma koji bi Njemačka mogla predložiti jasni su. Borbena dejstva bila bi zaustavljena duž linije primirja. Sve strane bi se odrekle buduće upotrebe sile u rješavanju graničnih pitanja. Ukrajina bi obnovila svoj neutralni status, dok bi NATO trajno odustao od daljeg širenja prema istoku.
Džefri Saks: Zaustavite Netanjahua prije nego što nas sve poubija
Evropa i Rusija obnovile bi ekonomsku saradnju i prekinule politiku ratne konfrontacije. OEBS bi ponovo postao centralni forum evropske bezbjednosti, zasnovan na temeljnom načelu da je evropska bezbjednost nedjeljiva i da ne treba da počiva na vojnim blokovima koji dijele kontinent. Istovremeno, Njemačka bi svoje nacionalne resurse usmjerila ka investicijama u digitalne tehnologije, vještačku inteligenciju, poluprovodnike i energetsku infrastrukturu – oblastima od kojih zavisi njena ekonomska budućnost.
Istorija će zabilježiti ono što budete učinili u sedmicama koje dolaze, ali i ono što propustite da učinite. Sud o tome donijeće njemački narod. Sud o tome donijeće i narodi Rusije, Ukrajine i čitave Evrope.
Došlo je vrijeme za diplomatiju, gospodine kancelaru. Izbor je u Vašim rukama.
S poštovanjem,
Džefri D. Saks je univerzitetski profesor i direktor Centra za održivi razvoj pri Univerzitetu Kolumbija, gdje je od 2002. do 2016. godine rukovodio i Institutom Zemlja (The Earth Institute). Takođe je predsjednik Mreže Ujedinjenih nacija za rješenja u oblasti održivog razvoja (UN Sustainable Development Solutions Network) i član Komisije Ujedinjenih nacija za širokopojasni razvoj (U.N. Broadband Commission for Development). Tokom svoje karijere bio je savjetnik trojice generalnih sekretara Ujedinjenih nacija, a trenutno djeluje kao zastupnik Ciljeva održivog razvoja (SDG Advocate) pod pokroviteljstvom generalnog sekretara Antonija Gutereša. Najnovija Saksova knjiga je Nova spoljna politika: s one strane američke izuzetnosti (A New Foreign Policy: Beyond American Exceptionalism, 2020). Među njegovim značajnijim djelima nalaze se i Izgradnja nove američke ekonomije: pametne, pravedne i održive (Building the New American Economy: Smart, Fair, and Sustainable, 2017), kao i Doba održivog razvoja (The Age of Sustainable Development, 2015), koju je objavio u saradnji sa Ban Ki Munom.
Izvor: Consortium News
