Preveo: Danilo Lučić
Živa sam. Moj muž, Pol Oster (Paul Auster) je mrtav. Umro je 30. aprila 2024. godine, u 18:58, ovde u kući u Bruklinu u kojoj sada pišem ove reči. U januaru 2023. dijagnostikovan mu je nemikrocelularni karcinom pluća. Ali pre toga, početkom novembra 2022, Pol je na urgentnom prijemu bolnice Maunt Sinaj Vest (Mount Sinai West) uradio CT skener. Radiolog je uočio neku masu na njegovom desnom plućnom krilu i napomenuo da bi mogla biti kancerogena.
Svi umiremo, ali samo neki od nas znaju da bi im se život uskoro mogao završiti. Iako sam često razmišljala o tome šta bi značilo živeti bez Pola, počela sam to da zamišljam sve češće. Zamišljala sam kako sama hodam po kući. Zamišljala sam kako sam u žalosti. Ako ti otac umre, rekla sam našoj ćerki Sofi (Sophie), izgubiću svoju svakodnevicu.
Ono što nisam mogla da zamislim jeste da će se posle Polove smrti vreme poremetiti do neprepoznatljivosti. Setim se koji je dan, pa odmah zaboravim. Setim se da je maj, pa opet zaboravim. Sati skaču unapred, ali minuti često prolaze sporo. Želim da svoje telo ukorenim u kalendar i časovnik, u te pouzdane, mada na kraju ipak izmišljene markere vremena, ali više ne uspevam da pratim njihov pravilni ritam. Plašim se da ću, ako stalno ne proveravam datum, dan i sat, izgubiti orijentaciju, spotaknuti se na stepenicama i pasti ili odlebdeti, kao u bestežinsko stanju.
Teško dišem. Srce mi lupa prebrzo, ne neprestano, već u naletima. Boli me između rebara, ponekad baš jako. Vrat i glava me bole. Nervi mi podrhtavaju i zuje, a struja mi prolazi gore-dole kroz udove.
Spavam uz pomoć tableta.
Podignem papir ili neki predmet kome moram da se posvetim, a onda ugledam drugi koji me doziva. Spustim ono prvo samo da bih ga satima kasnije ponovo spazila, neživu žrtvu nedovršenog pokreta. Gomila neotvorenih pisama saučešća i čestitki leži na crvenom stolu u trpezariji. Ne mogu da podnesem da ih otvorim. Ne danas. Sačekaću. Sutra.
Sutra dođe. Otvorim pisma, ali ne razumem uvek ono što čitam. Najbolje su kratke, blage poruke. Tu su i duga, rukom pisana pisma na više stranica od ljudi koje ne poznajem. Pol je očigledno na neki način pripadao i njima, ali ne uspevam uvek tačno da shvatim kako.
U danima neposredno posle Polove male sahrane kraj groba, 3. maja, na groblju Grin-Vud (Green-Wood Cemetery), obuzela me je potreba da razvrstavam, bacam i ribam. Kad sam uznemirena ili teskobna, često čistim. Svoj mali svet dovodim u blistav red. Uspostavljam nekakvu kontrolu tako što čistim prašinu, prljavštinu i fleke. Nisam nameravala da budem jedna od onih udovica koje mesecima ili čak godinama ostavljaju muževljevu odeću u ormaru. Mrtvom čoveku ne trebaju košulje, ključevi, pena za brijanje. Mrtav čovek ne može da bude bolestan. On ne pije tablete.
Zapanjuje me odlučnost s kojom sam nasrnula na Polovu radnu sobu. Veći deo svojih dana, od jutra do popodneva, provodio je pišući u maloj prostoriji u zadnjem delu naše kuće, blizu bašte. Rekla bih da je na površini Polovog stola bilo najmanje sto pedeset olovaka. Imao je zalihu traka za pisaću mašinu za svoju mehaničku Olimpiju (marka pisaće mašine, prim. prev.) dovoljnu za još nekoliko dugih života. Imao je više dobro izrabljenih gumica i trideset pet svezaka Klerfonten (Clairefontaine), onih na kvadratiće. Pre nego što bi rukopise prekucao na Olimpiji, sve svoje knjige prvo je ispisivao rukom u tim sveskama.
Nismo dirali jedno drugom radni prostor. Bili su neprikosnoveni. On nikada nije dotakao moj sto. Ja nikada nisam dotakla njegov. Nisam imala predstavu da poseduje toliko olovaka, traka i svezaka. Uvek je imao najmanje jednu, često dve ili tri olovke u prednjem džepu farmerki. Ako je seta osećanje između blage nežnosti i bola, onda sam upravo to osećala kada sam ugledala olovke i otkrila sve te trake. Olovke se još prodaju svuda, ali trake za pisaće mašine i samolepljivi listići više se ne nalaze tako lako, pa je imalo smisla što je Pol bio spreman za mogućnost njihovog nestanka, ne samo iz Njujorka, već i sa lica zemlje.
Volela sam zvuk ritmičkih udaraca njegove pisaće mašine dok je kucao po njoj, brzo, pa sporije, pa opet brzo. Dopada mi se otpor dirki pod prstima, govorio je. Pol je merio vreme svojim alatima. U njegovim spisateljskim navikama mladić je nastavljao da živi u starcu.
Pisaća mašina stoji na njegovom stolu isto kao nekada, nema stvar koja je sada izgubila svoje mesto u ritualu pisanja. Navike, rutine, rituali stvaraju smisao kroz ponavljanje, a ta ponavljanja mogu poslužiti kao tvrđava protiv teskobe. Pol nije cupkao niti grizao nokte. Nikada nije delovao vidljivo nervozno, ali je teskoba bojila njegov život. Na aerodrome smo stizali satima prerano, što je bio nepresušan izvor porodičnih šala. Bio je posesivan prema predmetima koje je smatrao produžecima sopstvenog tela: olovkama, ali i ključevima od kuće, svom malom rokovniku koji sam mu svake godine naručivala iz Čering Krosa (Charing Cross), i novčaniku – sve troje držao je u desnom prednjem džepu. Te predmete niko drugi nije smeo da dodiruje. Kada je bio u bolnici i padao u delirijume, ključevi, rokovnik i novčanik stajali su u plastičnoj kesi u fioci pored njegovog kreveta, ali više nisu bili uz njega. Kada bi se probudio u tom stranom krevetu i ne bi mogao da ih pronađe, zvao bi mene ili našeg zeta Spensera. Bio je zapisao obaveze koje je morao da zapamti. Nije imao novca. Kako će uzeti taksi? Kako će se vratiti u kuću?
Čovek nije mogao sam da ustane iz kreveta.
„Predmet teskobe jeste ‘ništavilo’, a ništavilo nije ‘predmet’“, piše Seren Kjerkegor u delu Pojam teskobe (The Concept of Anxiety). Teskoba je, kaže filozof, nalik pogledu u bezdan. Pol je tu reč upotrebljavao iznova i iznova kada je govorio o smrti tokom poslednje godine svog života. Dugo sam gledao u bezdan, rekao je.
Polova hrabrost dok je gledao u bezdan ostavljala me je bez daha.
Četvorospratna kuća u Bruklinu u kojoj smo Pol Oster i ja živeli 30 godina, i u kojoj je naša ćerka Sofi odrasla, i u kojoj je živeo moj pastorak Danijel kada nije bio kod svoje majke, postala je preko noći ogromna. Dugo smo Pol i ja sami obitavali u tom prostoru, bez dece, i kuća je delovala prostrano, ali ne i ogromno.
Kada smo prvi put počeli da živimo zajedno, 1981. godine, iznajmili smo gornja dva sprata kuće u Tompkins Plejsu (Tompkins Place) 18 u Kobl Hilu (Cobble Hill), Bruklin. Tada sam posedovala vrlo malo stvari mimo knjiga. Poklonili smo duplikate svojih primeraka, kojih je bilo mnogo. Zadržali smo najbolja izdanja. Sećam se da sam tada pomislila: Ovo znači da zaista moramo da ostanemo zajedno.
Sofi sada živi u svojoj kući, u drugom delu Bruklina, sa svojim mužem Spenserom i njihovom bebom Majlsom, koji je rođen na Novu godinu 2024. Bilo bi sasvim razumno da im se pokloni nekoliko soba iz ove kuće, kada bi tako nešto bilo moguće, ali nije.
Pol je voleo biblioteku na trećem spratu kuće. „Želim da umrem u biblioteci. Zamišljam da tu postavimo bolnički krevet“, rekao mi je mnogo pre nego što je bolnički krevet stigao i mnogo pre nego što smo znali da se rak vratio. Znao je da želi da umre u toj prostoriji punoj svetla. Svetlo mu je postajalo sve važnije kako se bližio smrti.
Spavala sam na svojoj strani kreveta. Za sada nisam primetila da zauzimam više prostora nego ranije. Kada se probudim, ne očekujem da će on biti pored mene. Ne očekujem da će ući u sobu. Znam da ne mogu da ga prizovem, koliko god to želela. Predugo sam strahovala od njegove neposredne smrti. Ostajem u istom onom prostoru u krevetu u kojem smo se voleli i spavali, godinu za godinom.
Poslednji put smo zajedno spavali u tom krevetu 28. aprila, dve noći pre nego što je umro. Spenser je dovezao Pola u sobu u kolicima i pomogao mi da ga podignem na krevet. On, Sofi i Majls došli su da ostanu sa nama. Nakon što sam se uvukla pored Pola, dugo mi je milovao ruku i podlakticu, barem mi se tako činilo. Razgovarali smo. Želeo je da nastavim da živim, da živim dugo, da više pišem. Tokom te noći probudila sam se nekoliko puta i posezala za njim da proverim da li diše. To sam ranije radila sa Sofi kada je bila beba. Sofi to sada radi sa Majlsom. Proverava. Samo želim da čujem da diše.
Kada je Pol rekao: „Ovo ide brže nego što sam mislio“? „Ovo“ je bilo umiranje. Možda nedelju dana ranije.
Mislio je da ima više vremena. Verovao je da ima mesece. Ja sam bila sigurna da nema, ali nisam ništa rekla. Na kraju krajeva, niko ne može sa sigurnošću da zna koliko nekome preostaje života. Zašto bih iznosila slutnju? U martu je Pol počeo da piše malu knjigu koju je želeo da nazove Pisma Majlsu (Letters to Miles). Trideset pet stranica koje postoje uglavnom su posvećene pričama o Majlsovim roditeljima. Nameravao je da ispriča priče o nama i drugim članovima porodice, ali tačan oblik tih pisama ne znam.
Poslednje pismo svom unuku napisao je početkom aprila 2024.
Kuća, krevet, moje telo – sve je izbačeno iz ravnoteže. Ovo je kuća u kojoj smo se dozivali sa jednog sprata na drugi; u kojoj smo čitali jedno drugom rukopise naglas u zelenim stolicama u dnevnoj sobi; u kojoj smo sedeli u bašti, a ja sam pokazivala tek rascvetale lale ili ruže u punom cvatu, jer sam se plašila da on može da zaboravi da pogleda i propusti taj trenutak. Ruže sada cvetaju bez njega. Ružičaste su i raskošne i otvaraju se bez njega. Ovo je kuća naših kratkih i dugih razgovora, naših rasprava i izjava ljubavi, kuća naše patnje zbog događaja koje nismo mogli da kontrolišemo niti da sprečimo. Grom udara. Udara ponovo. Ovo je kuća dugog, neprekinutog dijaloga o sitnicama i velikim stvarima, dijaloga koji je sada prestao.
Od početka, lekari su priznali da je Polov „slučaj težak“. Sazvana je „tumor komisija“ da proceni njegovo stanje. Osim njegove istorije pušenja, lekari nikada nisu pitali za njegov život. Sigurna sam da nisu znali šta je sve pretrpeo godinu dana pre nego što su počele groznice. Uprkos činjenici da je imuni sistem, koji kod svakog čoveka redovno uništava ćelije raka, izuzetno osetljiv na na napade, koji se danas široko nazivaju „stres“, standardni biomedicinski model u Sjedinjenim Državama isključuje takve narative iz kliničke slike.
Posle svih užasnih stvari kroz koje smo prošli, Pol mi je rekao: “Ako umrem od raka, to će biti loša priča.” Za Pola, loša priča bila je predvidljiva priča. Zaplet ispunjava uobičajena očekivanja i ostavlja slušaoca ili čitaoca bez iznenađenja. Nije želeo da njegova sopstvena priča završi u toj dosadnoj kategoriji.
Nikada mu nisam odgovorila. Smaračica je držala svoje strahove za sebe.
Istina je da mi se riga od „prethodnih nevolja“, kako je Pol nazivao strašne stvari. Čak i izgovaranje onoga što je stvar javnog zapisa i što je objavljeno u bezbrojnim medijskim izveštajima širom sveta u senzacionalističkim pričama i dalje mi deluje gotovo neizrecivo. Polova desetomesečna unuka, ćerka mog pastorka, Rubi Oster (Ruby Auster), umrla je 1. novembra 2021. Šest meseci kasnije, kada je mrtvozornik utvrdio da je uzrok smrti heroin i fentanil, Polov sin Danijel, koji je bio sam sa Rubi kada je umrla, uhapšen je i optužen za ubistvo iz nehata, zakonski kažnjivu nepažnju koja je dovela do smrti i ugrožavanje deteta. Bio je smešten u zatvor Rajkers (Rikers Island), pušten uz kauciju i nekoliko sati kasnije se predozirao heroinom i fentanilom. Umro je 26. aprila 2022. Imao je 44 godine. Nemoguće je pisati o Polu a da se ne piše o Danijelu, ali ta priča uključuje i druge ljude iz Danijelovog života koji su ga voleli i imaju sopstvene perspektive i sopstvenu tugu.
Ni Pol ni ja nismo znali kako je Rubi umrla sve do dana Danijelovog hapšenja. Pola je smrt njegove unuke rascepila iznutra, a Danijelova nepažnja ga je ispunila besom. Medijska pažnja, delom okrutna i gusta od neutemeljenih spekulacija, insinuacija i otvorenih laži, dodatno je produbila ranu.
U februaru mi je Pol pokazao gde je držao lična pisma, uključujući brojna Danijelova pisma upućena „Tati i Siri“, kao i druga upućena samo „Tati“. Želim da se priča ispriča, rekao je Pol. Pisma i lični zapisi mogu godinama biti zapečaćeni od radoznalih očiju, ali godine nisu večnost. Polova želja bila je da se ništa ne uništi. Neću spaljivati nikakve papire.
U pismu Marti Gilbert Smit (Martha Gilbert Smith) iz 1884. godine, Emili Dikinson je napisala: „Nemoguće je pokušati govoriti o onome što je bilo. Ponor nema biografa.“ I to takođe postoji. Kako artikulisati ponor?
Dupla ekspozicija Pola Ostera: 330 miliona Amerikanaca i 400 miliona komada oružja
Kao što sam rekla Polu, tumor nije drvo. Njegov početak nije moguće datirati i, uprkos dugoj istoriji koja povezuje rak sa emocijama i gubitkom, kao i brojnim novijim medicinskim studijama koje se bave istim pitanjem, rezultati su podeljeni i ne postoji naučni konsenzus o toj temi. Postoji, međutim, saglasnost da različite vrste stresa utiču na imuni sistem. Maligni tumori nastavljaju da rastu jer ih imuni sistem u nekom trenutku njihovog razvoja prestane da prepoznaje.
Nikada neću znati kakvu su ulogu užasne stvari imale u Polovom raku. Naučnu mantru „korelacija nije isto što i kauzalnost“ vredi imati na umu. Mogu sa sigurnošću da posvedočim da smo oboje godinama bili u agoniji, i da je Polu bilo teže, jer je Danijel bio njegovo dete, i jer je on živeo sa više nade nego ja. Došao je trenutak kada sam osetila da bih, ako ostanem otvorena prema Danijelu, bila nepovratno povređena. Kao maćehi, bilo mi je lakše da se povučem. Pol se nadao da će se Danijelov život popraviti. Njegovu nadu su obeshrabrivale Danijelove laži, krađe i izdaje, ali se ipak nadao. Nakon što je saznao kako je Rubi umrla, ta nada je ugašena.
Kada je Pol umro, loša priča se obistinila.
Ali ja ne pišem biografiju ponora. Ovo je priča o Polu i meni, i pišem je iz potrebe da na papiru vratim nešto od tog čoveka.
Dana 15. jun 2024, ti si sa Sofi, Spenserom i Majlsom u prostranoj kući. Sunce je sijalo. Samo je jednom padala kiša, i to jaka. Pirkaju vetrići. Ovog jutra to malo, divlje, veličanstveno biće, tvoje unuče, zaspalo ti je u naručju, sićušna šaka mu je stezala vrat tvog džempera. Blaženstvo. Blaženstvo iz davnina. Sofi u tvom naručju. Tvoje ruke pamte tvoju bebu, sada ženu, kao što pamte i Pola, sada mrtvog. Pogledaj šta smo napravili, rekla si Polu, gledajući bebu. Možeš li da poveruješ? Pogledaj šta su Sofi i Spenser napravili.
Čudesno i užasno mešaju se u životima mnogih ljudi.
Pol je mrtav već 46 dana. Da li je ovo moguće? Gde su ti dani? U četvrtak sam novom terapeutu rekla da pokušavam da zadržim vreme, ali ne uspevam. A ipak, jedna reč sledi drugu dok pišem. Niz je u mojoj glavi i prstima, verbalni hod, kao da mi stopala udaraju o pločnik, ali se istovremeno okreću u vazduhu. “Stopala, mehanička, kruže – / po zemlji, ili vazduhu, ili ičemu – / drveni put.”[1] Opet Emili Dikinson.
Želim da me rečenice vuku ka zemlji. Dok pišem, slušam staru muziku, muziku koju smo zajedno stvarali, tužnu, nežnu, radosnu, umirujuću, divlju. Našu muziku, naše usklađivanje, naše neslaganje. Nije sve bilo harmonija.
Duhovi se roje po stranici.
Dana 27. aprila Pol je rekao da želi da se vrati kao duh.
Ja pričam priče o duhovima.
Pisma koja je pisao takođe su duhovi.
Pismo Pola Ostera njegovom unuku Majlsu:
April 2024.
Dragi Majlse,
Ispostavilo se da imam manje vremena nego što sam mislio. Završio sam zračenje zbog raka pluća 2. novembra (’23), i nakon obaveznog čekanja od dva meseca, urađen mi je CT skener 4. januara (nekoliko dana nakon tvog rođenja), koji je doneo ohrabrujuću vest da je terapija zračenjem delovala i da je rak u povlačenju. Jedan deo mene počeo je da se nada da bih mogao da živim još godinu dana ako sledeći snimci (april) i onaj posle njega (jul) nastave da pokazuju napredak. Prošle nedelje sam imao drugi snimak, i suprotno očekivanjima, slike su pokazale da se rak proširio iz desnog pluća u levo plućno krilo i druge delove mog tela. Neće biti izlečenja, nema oporavka, ničega osim izvesnosti smrti u roku od nekoliko meseci. Koliko tačno meseci nije jasno, ali bilo da je jedan ili dva ili četiri ili pet, nameravam da ih provedem ovde u kući, smešten u sunčanoj biblioteci na trećem spratu. Tvoja baka organizuje kućnu palijativnu negu, što znači da neću morati da trpim poniženje umiranja pod fluorescentnim svetlima neke sumorne, zelenim zidovima obojene bolničke sobe. Biću ovde, u svetlu, okružen tvojom majkom i ocem i mojom voljenom Siri. Po potrebi će se davati morfijum. Kad bih mogao da biram, radije bih umro pričajući vic.
Među mojim brojnim žaljenjima zbog ovog nadolazećeg odlaska, dragi Majlse, jeste i to što ćeš kroz život ići bez ijednog svesnog sećanja na mene. Do prošle nedelje sam barem zamišljao da ću moći da ti napišem dovoljno pisama da ispune jednu malu knjigu, nešto od 100 ili 200 stranica, ali sada shvatam koliko je ta zamisao bila budalasta. Neće biti knjige, ni pisama o tvojim precima (kakve sam priče planirao da ispričam!), ni razmišljanja o savremenoj američkoj sceni i napetim nacionalnim izborima koji nas čekaju na jesen. Imam malo nade da ću biti živ u novembru i zato nikada neću saznati da li je Republika mrtva ili još uvek diše. Na aparatima, možda, ali još uvek diše. Ipak, obećavam da ću nastaviti koliko mogu i dokle mogu, i da ću pokušati da napišem još poneko pismo pre nego što postanem isuviše slab da nastavim.
Tvoj Papa
Izvor: Glif
