Piše: Igor Đurović, Elektrotehnički fakultet, Univerzitet Crne Gore
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti
Odmah možemo dati odgovor na postavljeno pitanje u naslovu: neće, odnosno, neće u ovom obliku. Da budem još precizniji, univerziteti u ovom obliku ne mogu doživjeti ni sredinu ovoga vijeka (2050. godinu). Izgleda prehrabro to predvidjeti za samo 25 godina, ali mislim da se radikalne promjene mogu dogoditi i ranije te da bih bio zadovoljan da univerziteti ostanu u trenutnoj formi narednih 10-tak godina, kako bih na miru dočekao penziju.
Šta su uzroci ovakve prognoze?
Mišljenja sam da je aktuelni koncept visokog obrazovanja u dubokoj krizi, a da su uzroci i geneza krize različiti u raznim zemljama svijeta. Stoga nije jednostavno dati iste imenitelje. Kriza je globalna, ali je više izražena u zemljama Zapada i onima koje im konvergiraju. Nešto je manje izražena u rastućim ekonomijama nekadašnjeg trećeg svijeta, Dalekog istoka, bogatim zemljama Zaliva, Turskoj itd., ali se i tamo pojavljuje u ovom ili onom obliku.
Pokušaću da pobrojim neke od glavnih uzroka navedene krize:
- Demografija. U čitavom svijetu, a posebno zapadnom, došlo je do dramatičnog pada fertiliteta, što je za sobom povuklo smanjenje broja kandidata za upis na studije. Zapad je dobrim dijelom to nadoknađivao imigracijom, ali sada mnoge zemlje koje su bile bogati izvor kadrova i same prolaze kroz demografski deficit, a neke od njih su utemeljile respektabilne univerzitete, tako da se smanjuje mobilnost prema Zapadu, a posljedično i prema tržištu rada.
- Politika. Loše, ili preciznije, lakomislene politike dovele su do ubrzavanja negativnih procesa na univerzitetima i obrazovnim sistemima širom svijeta. Kako se kaže, „put do pakla popločan je dobrim namjerama“. Statistika je pokazala da jedan zaposleni diplomirani visoko školovani radnik u Skandinaviji doprinosi tokom radnog vijeka ekonomiji države u prosjeku 10 miliona evra više nego ostali. Suočeni sa privrednim problemima, postepenim usporavanjem ekonomije, neatraktivnošću STEM zanimanja, došlo se na „epohalnu“ ideju da treba povećati broj studenata i onih koji studije završavaju, kao i omogućiti veću dostupnost univerzitetskih programa i stepena. Najpoznatija takva politika oličena je u sloganu Tonija Blera, premijera Ujedinjenog Kraljevstva: „Education, education, and education“. Za nas malo starije to je neodolljivo podsjećalo na komunističku Lenjinovu maksimu „Učiti, učiti i samo učiti“. U maksimama, zapravo, nema ništa pogrešno, ali je stvarnost donijela suprotnost. Došlo je do pada kvaliteta prosječnog upisanog studenta. Studenti su upisivali ono što vole da uče i ono što su mogli da završe, a ne ono što su države i privreda očekivale. Pojavilo se mnoštvo „čudnih“ studijskih programa, broj „third tier“ univerziteta je drastično uvećan, a procenat studenata koji je obuhvaćen takvim studijskim programima u ukupnoj studentskoj populaciji drastično je povećan. Inercija velikih i tromih sistema teško se preokreće.
Slično se dešavalo u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su se po prvi put, zahvaljujući državnim subvencijama, pojavili relativno ozbiljni „for profit“ univerziteti. Dakle, pored klasičnih „diploma mill“ programa (nije na našim prostorima izmišljen „štanceraj“ diploma), pojavili su se relativno ozbiljni univerziteti koji su mogli da posluju sa profitom (99% univerziteta u SAD su non-for-profit organizacije kako bi bili oslobođeni određenih poreza koji bi ih spriječili u obavljanju naučno-nastavne aktivnosti). Najčešći izvor profitabilnosti takvih „novel epoche“ univerziteta je država!? Budžetske linije koje su omogućavale veliki priliv studenata bili su programi pomoći studiranju beskućnika, pa tek onda svi ostali prihodi koje takvi univerziteti ostvaruju.
Četvrta godišnjica litije “U imenu Božijem je sud i pravda!”
Širenje mreže univerziteta u Njemačkoj dovelo je do povećanja broja diplomiranih studenata u oblastima za koje je tržište rada bilo manje zainteresovano. To je dovelo do generisanja nezaposlenosti. Prvi put u novijoj istoriji Zapada univerziteti su postali generatori nezaposlenosti, a ne generatori novih poslova! Slično se počelo dešavati u Francuskoj. Nije neobična situacija da turistički vodič ili bileter ima diplomu najuglednijih francuskih univerziteta.
Ni Daleki istok nije imun na ovakve pojave. U Japanu je postojao hijerarhijski sistem univerziteta na čijem vrhu su se nalazili oni koji su otvarali vrata najjačih korporacija. Sistem kvaliteta japanskog visokoobrazovnog sistema temeljio se na prijemnim ispitima. Suštinski, nije srednja škola garantovala kvalitet upisanih kadrova, već potreba da se đaci, najčešće eksterno, pripremaju za prijemni ispit. Veliki značaj koji je pridavan upisu na najkompetitivnije japanske univerzitete dovodio je do toga da neupisana djeca čekaju godinu dana da ponovo probaju, pa i do teških duševnih lomova. Na stranicama štampe i u elektronskim medijima mogle su se naći informacije i o samoubistvima. Kako bi to spriječila, japanska vlada je humanizovala sistem prijemnih ispita i, na neki način, umanjila pritisak na studente. Takođe, došlo je do postepenog umanjivanja važnosti najtraženijih studijskih programa i univerziteta. To je uzrokovalo smanjivanje priprema za prijemne ispite i pad kvaliteta studenata. Jedan ugledni japanski profesor objavio je studiju sa podnaslovom „studenti koji ne znaju razlomke“ u kojoj je zaključio da je stagniranje japanske ekonomije („izgubljena decenija“, a danas bi se reklo možda i dvije decenije) uzrokovano humanom reformom prijemnih ispita.
Da potreba za profesionalcima koji će gurati privredu i društvo naprijed postoji, a da ih je teško obezbijediti, to postaje svima jasno. Nedavno se njemačka vlada dosjetila „genijalne“ ideje kako povećati broj stručnjaka: tako što će plaćanja prema univerzitetima vršiti na osnovu broja diplomiranih, a ne na osnovu broja upisanih studenata. Moje kolege koji drže teže ispite rekli su mi da su im dekani, ne baš diskretno, sugerisali poslije ispitnih rokova sa slabijom prolaznošću: „pazi da nam ne zatvoriš fakultet“. Svima razumnima (gdje da tu stavimo političare?) jasno je kako će se ovaj „reformski iskorak“ završiti.
Šta reći za Bolonjski proces i način provođenja ovog procesa na našim prostorima? U osnovi, ovaj veoma napredan koncept stalnih aktivnosti i pripreme studenata za rad – osmočasovno radno vrijeme – u prvom trenutku doveo je do napuštanja veoma negativnih trendova u studiranju, prije svega veoma dugog studiranja koje je u prosjeku ponekad prevazilazilo dvostruko trajanje studijskog programa. Takođe, pogodno je bilo i zbog umanjivanja monopola državnih (kvalitetnih, ali tromih) visokoškolskih ustanova. Međutim, brzo su se pojavile brojne devijacije.
Posljednji zakon koji je regulisao visoko obrazovanje u jednopartijskom sistemu definisao je visoko obrazovanje kao sistem koji kroz „naučni rad stvara uslove za obrazovanje“. „Moderni i napredni“ zakoni visoko obrazovanje, programe i univerzitet definisali su kao „svaki i neki“ program ili univerzitet koji „skupi toliko i toliko kredita“. Dakle, osnivanje i uslovi za održavanje studijskih programa svedeni su na puko administriranje koje provode ad hok komisije za akreditaciju i licenciranje i organi stalnog karaktera koji donose odluke po predmetnim izvještajima. Univerzitet i pripadajući studijski programi svedeni su na „ispunjavanje štrikova“, što je, uz posljedično blizikaštvo i druge negativne trendove, kao i uz blagonaklon odnos međunarodnih faktora, dovelo do drastičnog širenja broja univerziteta, univerzitetskih jedinica i programa, i ogromnog prosječnog pada kvaliteta i studenata i studija.
Uposlivost kadrova sa mnogih studijskih programa i iz institucija svedena je skoro isključivo na državni sektor kroz otvoreno koruptivne postupke — sjetimo se onoga „jedan zaposleni – četiri glasa“. Negativni trendovi su, izgleda, nezaustavljivi i niko nema (osim deklarativne) volje da ih zaustavi, jer bi se podigla „kuka i motika“ svih učesnika u ovom procesu. Srozanje kvaliteta visokog obrazovanja kao pošast se širi i na druge sektore, pa smo ušli u „vrzino kolo“ iz koga se teško može naslutiti put izlaska. Situacija se dodatno pogoršava time što univerziteti koji proizvode diplome sada proizvode diplome i postdiplomskih i doktorskih studija, obezbjeđujući, nazovi, „kadrove“ za nastavak ovako „uspješnog“ sistema.
Izbori u zvanja, kriterijumi za sticanje doktorata takođe klize ka prostom ispunjavanju elementarnih, skoro administrativnih, kriterijuma. Ideja Bolonjske reforme sada izgleda kao u sopstvenom ogledalu, odnosno, nalazimo se u visokobrazovnom „svijetu čuda“. Gdje i kako dalje?
- Mana ekonomske atraktivnosti univerzitetskih stepena. Već smo rekli da produkcija slabo uposlenih kadrova u svijetu dovodi do toga da ti kadrovi rade ili za male zarade ili da rade na poslovima duboko ispod svojih stvarnih ili formalnih kvalifikacija. To dalje dovodi do smanjene ekonomske atraktivnosti studija, pa i do smanjenja interesovanja za studiranje, a ovo ponovo povećava pritisak na visokobrazovni „balon“ koji nije „napumpan“ „reformskim“ i „merkatilnim“ procesima iz neposredne prošlosti.
Prije nego što pređem na ostale bitnije uzroke krize visokog obrazovanja, ovdje mogu da napravim nekoliko primjera koji ilustruju posljedice prva tri uzroka krize.
U SAD je prije desetak godina dostignut rekord od 19,5 miliona studenata na svim univerzitetskim nivoima. Postepeno se ovaj broj smanjivao, da bi u doba koronakrize bio sveden na 15,5 miliona. Dakle, 4 miliona manje za neke 10 godina. Poslije koronakrize ovaj se broj nešto oporavio do 16 miliona, ali su procjene da će zbog negativnih demografskih trendova doći do smanjivanja broja studenata u SAD na 11,5–12 miliona. To već sada dovodi do redukcije broja studijskih programa (posebno skupih i sa malim brojem polaznika), spajanja kampusa, pa i ukidanja univerziteta (istina, third-tier).
Po prvi put vlada SAD vodi „rat“ protiv nekih od najuglednijih univerziteta na svijetu. Javnost ćuti! Samo prije nekoliko godina „diranje“ univerziteta dovelo bi do medijske i druge „histerije“. Danas jedva da ima nekoga ko diže glas protiv. Prijetnja redukovanjem federalnog finansiranja nauke nadvila se nad mnoge univerzitete. Glasovi otpora su rijetki. Sa druge strane, budžetom SAD predviđeno je 500 milijardi dolara subvencija za „trade-schools“ – čitaj radnička zanatska zanimanja („stručno je ključno“). Čime ovo opravdavaju? Ekonomijom.
Preko 70% diplomiranih studenata u SAD u prvih 5 godina karijere ima platu u rasponu od -20% do +80% prosječne, uz trošak „izgubljenog“ vremena na studiranje, velike finansijske troškove i često zaostali studentski kredit koji treba da otplaćuju godinama. Sa druge strane, pojedine zanatlije (električari, vodoinstalateri itd.) imaju prosječne zarade na nivou +80% do +120% prosječne u SAD, nisu gubili vrijeme (nekoliko godina), i najčešće škola ili kursevi koje prolaze su im plaćeni (njima se plaća). Šokantno! Nije mnogo različita situacija ni „preko bare“. Prije nekog vremena bio sam u društvu ljudi našeg porijekla koji su u Ujedinjenom Kraljevstvu dio profesionalne pa i poslovne elite. Nekoliko njihove djece nije željelo ni da razmišlja o studiranju, već su se okrenuli ka radničkim-zanatskim zanimanjima.
Slična situacija se dešava i u drugim zemljama svijeta. Čak i u NR Kini, koja najviše ulaže u STEM obrazovanje, imamo situaciju da značajan broj diplomiranih studenata je ekonomski u lošijoj situaciji nego ljudi koji su karijere gradili bez visokog obrazovanja. Japan je pokušao da napravi radikalan zaokret u finansiranju nauke i visokog obrazovanja samo ka onim oblastima koje imaju direktan i pozitivan efekat na privredu, što je zbog otpora javnosti usporeno.
Kod nas, državni Univerzitet je prije desetak godina upisivao gotovo 2.000 studenata više nego danas. Dio je prešao na privatne univerzitete, druge univerzitete u okruženju i svijetu, dio je nestao zbog negativnih demografskih kretanja, dok, po mojoj procjeni, preko 800 traže karijeru bez visokog obrazovanja. U gradu u kome sam završio srednjoškolsko obrazovanje do skoro se upisivalo 5 odeljenja gimnazijalaca, a ove godine samo 3. Sličan trend je u Podgorici, gdje sada skoro svi zainteresovani za gimnaziju sa ispunjenim uslovima imaju mjesto, što je do samo prije par godina bilo teško zamislivo. Nemojmo zabijati glavu u pijesak. Ovaj trend će se nastaviti.
Univerziteti postaju manje atraktivni i za zapošljavanje nastavnog i naučnog kadra, posebno u nekim oblastima. Na naučnim radovima u adresama naučnika sve češće se vidi odrednica „on-leave at“ u kompaniju, a ne na drugi univerzitet ili istraživački centar. Pretpostavimo prvo „on-leave“, a za par godina za stalno u kompaniji. Vodeće kompanije vode opsežne i sofisticirane kampanje privlačenja mladih talenata (neko od mojih bivših studenata je uključen u procese u svojim kompanijama). I u medijima se može pročitati o aktuelnom ratu u privlačenju „talenata“ između vodećih tehnoloških kompanija. Talenti nisu samo mladi naučnici, već i akademsko osoblje univerziteta. Imajući na umu i usporavanje mobilnosti iz nekada siromašnih zemalja prema zapadu, postavlja se pitanje ko će uskoro predavati na univerzitetima?
Slično je i na brdskom Balkanu. Postoji nekoliko jakih softverskih centara koji kadrovima pružaju jako dobre uslove u lokalnoj ekonomiji, pa se istraživački centri, a od nedavno i univerziteti, nalaze u problemu pokrivanja saradničkih, pa i nastavničkih pozicija. Taj proces postepeno se širi prema Crnoj Gori, pa smo se i na našem Fakultetu već susreli sa situacijom da najbolji studenti neće da se zaposle kao saradnici (jedan broj ostaje u lokalnim softverskim kompanijama koje im pružaju veću zaradu). I ovaj trend će se nastaviti i širiti.
- Odvojenost visokog obrazovanja od „stvarnosti“. Prije par godina studenti ekonomskih fakulteta u SAD pobunili su se protiv nastavnih sadržaja za koje su tvrdili da su modeli koji ne odgovaraju stvarnom stanju na tržištu. U Evropi se ova pobuna ukorijenila u Francuskoj. Mnoge od primjedbi koje su tim povodom iznesene nisu daleko od istine. Da li je ovaj procjep između stvarnosti i onoga što se na univerzitetu uči ograničen na ekonomiju? Ne! Ne padaju mostovi, ne ruše se avioni, svemirski brodovi ne otkazuju, ne padaju gondole, a da to nema veze sa procjepom između (kvaliteta) obrazovanja i stvarnosti. Studijski programi zagledani su u rješavanje nekih prošlыh problema, koristimo pristupe koji ne odgovaraju stvarnosti, modeli izučavanja su presimplifikovani ili pogrešni. Studenti to osjećaju i „gunđaju“ ili se otvoreno bune. To zna i privreda, ali ne razumije stanje na univerzitetu i teško može da prenese i sugeriše način kako se navedeno može ispraviti.
- Nove tehnologije. U toku je druga informatička revolucija – rana faza revolucije vještačke inteligencije. Mnoge ljudske aktivnosti biće drastično izmjenjene, uključujući i obrazovanje. Već su se pojavili brojni alati koji na drastičan način mijenjaju mnoge segmente obrazovnog procesa. Grubo govoreći: „ubaci poglavlje knjige, dobićeš na izlazu PowerPoint prezentaciju i video sa avatarom koji predaje“. I to solidno. Da ne govorimo o ostalim mogućnostima. Kolike su šanse da se prilagodimo ovome, ako smo tek na početku navedene revolucije?
Prije nego što pokušamo da odgonetnemo šta će se dešavati u budućnosti i kako se možemo makar djelimično prilagoditi trendovima ili odložiti negativne efekte istih (da nas ne iznenade požari usred suše ili snijeg u januaru), postavljamo pitanja da li univerziteti ostaju bitni i da li će svaki univerzitet biti bitan?
Četvrta godišnjica litije “U imenu Božijem je sud i pravda!”
Na prvi dio pitanja odgovor je potvrdan. Uvijek će postojati potreba za tercijarnim obrazovanjem određenog procenta populacije, kao i za obezbjeđivanjem najvišeg nivoa ljudske ekspertize, te za proširivanjem znanja u odnosu na dosadašnje nivoe, čak i ako to podrazumjeva upravljanje inteligentnim mašinama. Univerzitet (i neprofitni naučni ekosistem) jedini mogu da se bave fundamentalnim istraživanjima. Postoje oblasti (npr. medicina) koje će se značajno unaprediti putem tehnologije, ali će dugo vremena čovjek biti osnova stručnog rada. Privatni sektor je iznenađujuće neefikasan u situacijama kada nešto nije profitabilno ili u početku nije profitabilno, a istraživački akademski sektor to je decenijama nadomještavao. Univerziteti umeju da ocjenjuju i garantuju minimalni kvalitet ljudstva koje proizvode; univerziteti su koncentrisani na obezbjeđivanje kvaliteta; poznaju procese akreditacije i licenciranja, koji su u temelju savremenog društva; mora postojati sistem za edukovanje edukatora itd.
Na drugi dio pitanja odgovor je negativan. Samo oni univerziteti koji budu u stanju da se, koliko-toliko, prilagode biće bitni, ma kolika bila njihova istorijska važnost. Neće zidovi od cigle i bršljan spasiti univerzitete od gubitka važnosti, već samo sposobnost prilagođavanja i pronalaženja pravog modusa operandi u budućnosti.
Često propagirani scenario
Najčešće se propagira scenario u kome će se drastično smanjiti broj univerziteta koji pružaju usluge obrazovanja na osnovnom univerzitetskom nivou. Odnosno, da će doći, zahvaljujući tehnologiji, do mogućnosti da se obrazovanje ogromnog broja studenata obavi centralizovano od strane velikih i uglednih provajdera znanja. Npr. globalna dostupnost diplome Harvarda, Kembridža ili MIT u odnosu na lokalne univerzitete. Lokalni univerziteti bi se onda specijalizovali za neke oblike kurseva kontinualne edukacije, mali broj studijskih programa koje tehnologija ne može preneti na daljinu, saradnju sa privredom, za postdiplomske stepene gde će dugo vremena ostati potreba rada u timu, interakcije sa mentorom, pristup laboratoriji.
Ova predviđanja nisu nova. Online edukacija nije novog datuma. Još u XIX vijeku pa sve do Drugog svjetskog rata bila je razvijena edukacija putem dopisnih škola-kurseva. Radio kursevi i radio škole bili su dosta zastupljeni u prostranim zemljama, na primjer Australiji, gdje se takva edukacija primjenjivala za rad sa djecom koja su živjela na udaljenim farmama. Internet je ovome dao novu snagu. Brojni alati za online edukaciju su sada poznati praktično čitavom društvu zbog korona-krize. Manje je poznato da se oko 2010. pojavio ogroman broj online kurseva, nekih organizovanih od najznačajnijih svjetskih univerziteta, koje je pratio na desetine hiljada osoba pod nazivom Massive Open Online Courses. Npr. ja sam bio jedan od 10.000 polaznika kursa za predmet koji držim na fakultetu u realizaciji jednog od vodećih američkih univerziteta. Danas postoje online univerziteti koji dozvoljavaju rad u nekoliko modova: nastava online – ispitivanje uživo obično u iznajmljenim prostorima, ili čak ispitivanje online sa instaliranim softverima koji sprečavaju prevare. Neki od vodećih svjetskih univerziteta su imali programe koji dozvoljavaju polaganje i praćenje nastave besplatno, a školarina se plaćala na kraju studiranja!
Već se tada pričalo o krahu standardnog univerzitetskog (pa i drugog) obrazovanja. Zašto se to nije dogodilo? Odgovor: nizak prosječan nivo znanja koje su studenti usvajali na ovim kursevima. Više relevantnih studija je pokazalo da u prosjeku student koji je završio 6 semestara online ima znanje kao onaj koji je završio 4 do 4,5 u redovnim uslovima. Postoji više razloga za ovo. Jedan koji je po meni najvažniji jeste jasan svakome ko je ikada držao nastavu ili vježbe u laboratoriji. Prosto, moje je iskustvo da profesor predaje jedan, eventualno dva termina, a onda studenti uče gledajući kolege koje su to malo bolje savladale. Da ne govorimo o motivaciji u takvom radu. Lateralni prenos znanja ima ogroman značaj, često veći nego prenos od profesora ka studentu.
Vjerovatno će se pokušati (to se već radi) da se dodatno humanizuju i personalizuju aktivnosti zahvaljujući personalnim čat-botovima uz dalje usavršavanje tehnologije podučavanja na daljinu.
Između ostalog, skeptičan sam da će se u dogledno vrijeme prevazići socijalna barijera edukacije putem elektronskih sredstava. Mogu biti od ogromne pomoći, nekima može biti jedino što treba, ali većini? Nedavno je kolega iz Francuske, koji nam je bio u posjeti, rekao: „Nikada sistemi ne mogu da zamjene baku koja kaže ‘bravo ti ga’“, odnosno druge oblike isticanja, samopotvrđivanja, konkurentnosti, na koje smo navikli, makar ih ponekad i ne bili svjesni.
Ovaj scenario bi bio katastrofalan za univerzitete danas, čak i kada bi se ostvario za 20 godina. Podrazumijevao bi smanjivanje nastavničkog kadra za 60–90%, slično smanjivanju broja standardnih studenata, pretvaranje dijela univerziteta u neke vrste škola za kontinualnu edukaciju ili profesionalno usmjeravanje, u uslovima da se kursevi moraju mijenjati svakog nekoliko ciklusa. Za takve kurseve nisu potrebni profesori – doktori, akademsko osoblje, nego drugačiji oblici edukatora. Čak i ako se održi istraživačka i postdiplomska komponenta univerziteta, postavlja se pitanje ko će biti učesnici u tom procesu i sa strane nastavnika i sa strane polaznika. Veliki dio resursa današnjih univerziteta bi se pokazao nepotrebnim.
Najvjerovatniji scenario
Pored drugih scenarija, od kojih nijedan nije „business as usual“, prelazim odmah na scenario koji ja vidim kao najvjerovatniji. Po mom mišljenju, to je model postepenog, veoma sporog, odumiranja postojećih univerziteta uz određenu adaptaciju. Taj model sam nazvao scenarij „full-service airlines“, koji je veoma sličan onome što se desilo u avio-saobraćaju kada se veliki prevoznici, a posebno veliki državni prevoznici „flag carrier airlines“, nisu prilagodili pojavi „low cost airlines“, pa su ili propali ili suštinski žive na političkim odlukama država (čak i kada su direktne subvencije zabranjene – naiđe korona-kriza koja „podigne ustave“ državne pomoći).
Univerziteti (posebno veliki i/ili opšti i/ili državni) su postali ponos svojih zajednica. Još zanimljivije, oni su ogromni poslodavci. Propadanje takvih univerziteta bio bi veliki politički, sociološki, pa i ekonomski udarac na lokalnu zajednicu, čak i na velike desetmiljonske gradove i regije.
Stoga vjerujem da će se standardni univerziteti pokušati održati što je moguće duže sa više ili manje izdašnim finansiranjem i sa pritiskom donosioca političkih odluka da se prilagode demografskim, ekonomskim i tehnološkim promjenama. Ovo neće sprečiti krizu univerziteta, ali će je ublažiti i produžiti. Kako donesioci odluka često rade impulsivno, nesagledavajući složenost problematike, već se koncentrišu na izborni ciklus (sagledavanje samo vremenske koordinate procesa iz svoje perspektive), vjerujem da će, po pravilu, odluke biti populističke i pogrešne, jednom riječju – lakomislene. Pritisak političara u smjeru stvaranja „preduzetničko-istraživačkih univerziteta“ i „univerziteta kontinualne edukacije“ biće stalan.
Koliko je vjerovatan ovaj scenario? Po mom mišljenju veoma vjerovatan i on se već provodi.
Nekoliko primjera. Filadelfija je grad u SAD koji je u prethodnih 30 godina doživio postepeno ali očigledno ekonomsko propadanje. Odgovor vlasti je bio prije svega ulaganje u dva velika univerziteta. Rezultat: visoko obrazovanje je danas broj 1 ekonomija u gradu, prosječni prihodi u gradu su porasli, nezaposlenost je opala. Sjajno, ali median prihodi nisu se pomjerili ili su pali. Dakle, ulaganja u ekonomiju visokog obrazovanja (projekti, infrastruktura itd.) nisu se odrazila na ostatak ekonomije grada.
Greater Manchester Index se koristi kao mjera ekonomskog stanja u regiji Mančestera. Indeks ukazuje na permanentni pad ekonomije ovog grada: pad prodaje u gradu, pad proizvodnje, posebno one izvozno orijentisane, pad tokova gotovine i investicija. Jedini odgovor koji daje neki rezultat jeste investicije u dva velika i značajna univerziteta u ovom gradu.
Francuska aktuelna neoliberalna vlada vrši veliki uticaj na institucije Evropske unije da obezbijede fondove za finansiranje francuskih naučno-istraživačkih institucija. Profesori univerziteta se ohrabruju na interakciju s privredom, pa i na osnivanje start-up-ova u kojima imaju pravo da rade neko vrijeme nedjeljno kao konsultanti. Ovo je po prvi put u dugoj istoriji francuske republike da je dozvoljeno javnim službenicima (takvog je statusa profesori univerziteta) da imaju paralelni privatni posao, čime se na neki način čine privilegovanim u odnosu na ostatak francuskog javnog sektora.
Prva dva primjera iz anglosaksonskog svijeta su posebno indikativna. Kriza u ekonomiji povlači investicije u visoko obrazovanje i univerzitet, a sa druge strane po prvi put vidimo da u tim ekonomijama univerziteti generišu posao samo na univerzitetu, a ne predstavljaju inkubator poslova oko univerziteta. Do sada smo mislili da je samo u netržišnim ekonomijama ili onim koje su izašle iz komunističkog okruženja moguće da univerziteti budu generator nezaposlenosti, ali evo, došlo je i do ovog obrta. U nekim zapadnim zemljama niska zaposlenost diplomiranih studenata je fenomen koji je poznat već nekoliko decenija, čime potvrđujemo priču sa početka teksta o uzrocima krize univerziteta.
Ovdje neću da prepričavam ono što već vidimo: programe cijeloživotnog učenja, priče o inovacijama, integraciju istraživanja u okviru studijskih programa, dualno visoko obrazovanje – praksa/teorija itd.
Ne vjerujem, međutim, da će ovo donijeti dugoročni boljitak univerzitetu, već da ćemo se samo „krpiti“. Sa druge strane, inertni sistemi, kakvi su univerzitetski, biće pod velikim udarom impulsivnih sistema, kakvi su politički. Bojim se da će ovo biti gore nego da se sistem pusti da sam pokuša da preboli ili propadne.
Nemojmo misliti da je situacija sa privatnim visokim obrazovanjem bolja. Slična je, osim u dijelu upravljanja, koje može biti nešto efikasnije i bržeg odziva na promjene, odnosno da se brže prilagodi, ali i da pogriješi.
Šta činiti?
Ne postoji čarobni štapić. Moje je mišljenje da univerziteti treba da urade sve što je u njihovoj moći kako bi se usporili negativni procesi i kako bi se „kupilo vrijeme“ da bi se vidjelo kako se može izvršiti dalje prilagođavanje. Nekoliko preporuka:
- Univerziteti bi trebalo da formiraju poseban centar za kurseve/kontinualnu edukaciju. Po mom mišljenju, to treba da bude posebna jedinica van standardnih fakulteta, na kojoj predavači ne moraju da budu sa izborima u akademskim zvanjima, niti postoji obaveza da se bave naučnom djelatnošću, već da se koncentrišu na unapređenje kontinualne edukacije. Dobrim dijelom ovo bi moglo da bude komercijalna aktivnost, a nekomercijalne obuke bi se mogle pružati studentima, nastavnom kadru univerzitetskih jedinica ili nastavnicima srednjih škola.
- Moraju se pod hitno izmjeniti nastavni planovi i programi gotovo svih studijskih programa. Moraju se sagledati promjene tehnologije i okruženja, i reforma mora da gleda u budućnost, a ne na prevazilaženje nedostataka postojećih programa (uvid u skoro sve reforme koje su aktuelne u okruženju pokazuje da se „pokrpe“ nedostaci nekog postojećeg programa, što nas nigdje neće dovesti). Smatra se da je „vrijeme poluraspada“ svih tehnoloških studijskih programa bilo 6 godina (pola predmeta treba inovirati ili zamjeniti nakon 6 godina). Po mom mišljenju, sada je 3 godine (da li univerzitetski kadrovi koji rade pored nastave istraživanje i administrativne poslove to mogu postići?). Čak i na netehničkim i netehnološkim fakultetima, prilagođavanje novim tehničkim sredstvima, okruženju, populaciji studenata i tehničkim alatima zahtijeva temeljne promjene i prilagođavanje. Kako promijeniti programe? Pogledati najsavremenije programe na najprestižnijim univerzitetima svijeta (iskustvo je da Holandija, neki univerziteti u Velikoj Britaniji i neki univerziteti u SAD idu ispred ostalih u tom pogledu; prihvatiti ali uz kritičko sagledavanje).
- Multidisciplinarni studijski programi mogu dosta pomoći. Varjante major-minor specijalizacija mogu biti od koristi. I ovdje imamo na koga da se ugledamo, jer čak i u okruženju imamo kvalitetne multidisciplinarne programe.
- Dizajn programa „znanje → primjena“. Na primjer, ljekari moraju da znaju tehnologiju, a inženjeri ili informatičari medicinu.
- Mnogo više se moramo posvetiti istraživanju i projektima.
- Moramo da se mobilišemo. Zahtevani ritam promjena je moguć ako se aktivira 70–80% zaposlenih.
- Boriti se za mladi kadar – svaki nam je čovjek bitan.
Da li će ovo riješiti krizu? Ne, ali bi moglo da nam da nekoliko godina, možda desetak, tokom kojih će se iskristalisati šta će se događati u budućnosti i kako se možemo daljim promjenama prilagoditi. Pasivni i/ili destruktivni odnos nas nigdje neće odvesti.
Može se dati primjedba da su sva tri scenarija slična: globalistički – propagirani, „full-service airlines“, ili set aktivnosti koje sam djelimično sumirao. Moram se sa time složiti. Bitna je razlika ko provodi ove promjene: haotični tržišni-tehnološki mehanizmi; politika ili sami univerziteti.
