Piše: Milovan Urvan
Nu, štovani čitatelji, neke stvari nijesu u balansu mita o vječnom povratku istoga, već su u džepčiću političke aristokratije, onom na stražnjem dijelu hlača.
Dočim, to što se promijeni neka vlast ni najmanje ne znači da se mijenjaju principi po kojima se dodjeljuju državne nagrade, koje su većma važne ne što su državne već što su finansijski unosne.
Princip rada, kažem, ostaje nepodnošljivo isti. U redu, ne bi se tome moglo nešto prigovarati; ta pravedno je, zar ne (!) da oni što su juče bili žrtve, danas postanu dželati morala, poetike i estetike!?
Iliti, ne mora Urvan uvijek biti grub sa ljudima i riječima. Pravedno je da veliki umjetnici koji juče nijesu bili podobni vlast napokon izađu iz diskriminacije i ignorancije uvijek pažljivo odabranih i plaćenih članova žirija.
Ali, ima nešto zbog čega raste kamenac u žučnoj kesi, veliki žuti i melanholični kamen. Elem, dojučerašnji dželati morala i ove godine su, očekivano, bolno predvidljivo, ustali da brane nekakve vrijednosti, najzad i smisao same nagrade.
I, šta nam to govori, štovani čitaoci!? Samo jedno, da živimo u Karađozovom pozorištu sjenki. Eto, kad bi to imalo smisla mogla bi se napraviti neka panorama naših žrtvenih jarčeva i dželata, kako se oni rotiraju kao šrafovi istog mehanizma a promjenjive funkcije. Oni se sukcesivno smjenjuju, ali uvijek su to jedni te isti ljudi.
Pljuni pa poliži, do sljedeće nagrade.
