Piše: Prof. dr Dušan Krcunović
Viševjekovno postojanje i neprekidni kontinuitet čini univerzitet jednom od najstarijih evropskih ustanova, koja je u svojoj istorijskoj stvarnosti vođena idejama, idealima i vrijednostima sadržanim u samom imenu – universitas. Znamo, još od Platona, da su ideja i stvarnost razdvojeni, ali i da su sapripadni i da stvarnost teži da otjelovi svoj ideatum. Utoliko, svaki univerzitet, dostojan svog imena, u kome je sadržano i njegovo znamenje, čak i bez obzira na datum osnivanja i dužinu postojanja, baštini veliku tradiciju nastalu na ideji i idealu universitas-a – kao sinonima za jedinstvo naučnih znanja o svijetu, jedinstvo slobode istraživanja i poučavanja, jedinstvo profesora i studenata – čime se na simboličan, ali i realan način uključuje u tok i dinamiku dugog istorijskog trajanja institucije univerziteta koja svoje postojanje duguje klasičnoj helenskoj intelektualnoj kulturi i duhovnoj kulturi hrišćanstva.
To bi trebalo da važi i za Univerzitet Crne Gore, iza kojeg je samo pola vijeka postojanja, ali „ispred“ kojeg je ideja universitas litterarum kao njegov terminus ad quem, kao suština i smisao, obavezujuća istorijska misija i zadatak institucije univerziteta kao takve.
Ako težnja ka krajnjem cilju, idealu i ideji univerziteta opravdava polaganje prava na njegovu tradiciju, onda se valja prisjetiti i da je pojam universitas, kome danas korespondira pojam univerziteta kao institucije visokog obrazovanja, prvi koristio Ciceron, a da je potom Halkidije, prvi prevodilac Platonovog kosmogonsko-kosmološkog spisa Timej, latinskim pojmom universitas preveo grčke pojmove τὸ πᾶν i τὸ ὅλον koji označavaju „sve“ što jeste ili „cjelinu“ stvari, dakle totalitet svijeta.
U crkvenoj književnosti srednjeg vijeka pojam universitas biva semantički obogaćen značenjem „univerzuma“, dakle svijeta kao Božije tvorevine, ali ujedno označavajući udruženje i zajednicu ljudi – collegium, corpus, communitas, fraternitas – povezanih zajedničkim ciljem i u posebnom smislu, zajednicu učitelja i učenika.
U svom pristupnom predavanju na Moskovskom univerzitetu, glasoviti ruski mislilac Sergej Bulgakov jezgrovito je formulisao ključne dimenzije univerziteta: „Univerzitet kao ideja, kao ideal integralnog, univerzalnog, jedinstvenog znanja izražava neutaživu duhovnu žeđ, moćnu potrebu svakog svjesnog čovjeka. Čim otvori oči i svjesnim pogledom pogleda na Božji svijet, on već pita: šta je sve i šta sam ja u svemu? Tada se u njegovom umu već rađa ideja univerziteta, potreba za integralnim znanjem.“ U tom smislu, zaključuje Bulgakov, „prvi univerzitet je rođen zajedno sa prvim misliocem i njegovom željom za univerzalnim znanjem”.
Dr Dušan Krcunović: Simbolika ježa i lisice u zbirci priča Janka Jelića, Braća na lomači
Univerzitet Crne Gore obavezuju oba baštinjena značenja universitas-a: universitas kao izraz čovjekove težnje ka idealu sveobuhvatnog, integralnog, cjelovitog i univerzalnog znanja, ali i universitas kao kolegijum i zajednica profesora i studenata. Jer, valja se opet prisjetiti da je srednjovekovni univerzitet nastao kao rezultat zajedničkog napora ljudi koji su za cilj imali očuvanje, razvoj i širenje naučnih znanja, koja su isprva njegovana radi njih samih, i koji su u kolegijalnosti i zajedničnosti vidjeli najbolje sredstvo za postizanje tog cilja. Dakle, ideja universitas-a u imenu univerziteta sadrži reminiscenciju na bogatu prošlost tog starog aristokrate na čije se genealoško porijeklo oslanjaju, makar nominalno, i savremeni univerziteti.
Kao i svi savremeni univerziteti, i Univerzitet Crne Gore je svoje ime, strukturnu podjelu na fakultete, titule upravljačkih funkcija, planove i programe, način rada, mjerljivost znanja, licence i zvanja – naslijedio od svog dalekog pretka.
Dakako, izvornom duhu, smislu, univerzalističkom idealu i ideji integralnog znanja univerziteta tuđe je njegovo koncipiranje kao pukog mehaničkog sklopa ili agregata fakulteta, kao što mu je tuđa i specijalizacija znanja i fragmentacija nauka koje ne znaju jedne za druge. Razvoj univerzitetskog obrazovanja iznevjeriće ideju univerziteta, ukoliko ne drži pred očima ideju jedinstva nauka i odustane od nastojanja da se održi ravnoteža između obrazovanih zadataka univerziteta i onih praktično-životnih zadataka ekonomske eksploatacije znanja koje pred univerzitet postavljaju društvo i država. Na tu opasnost upozorio je svojevremeno Dejvid Damroš zapažanjem da savremeni univerzitet sve više postaje „Vavilonska kula od slonovače“. Značenje Damrošove konstrukcije je jasno: s jedne strane, univerzitet gubi svoje unutrašnje jedinstvo zajednice fakulteta i naučnih disciplina, studenata i profesora, s druge strane, univerzitet postaje kula od slonovače čija intelektualna elita nije zainteresovana za ono što se događa u društvu i svijetu.
U periodu od godinu dana koji je omeđen „Sorbonskom deklaracijom“ (1998) i „Bolonjskom deklaracijom“ (1999), nije se dogodio samo puki prelaz sa jedne na drugu deklaraciju, skok sa jednog na drugi akt. Preorijentacija sa „Sorbonske deklaracije“, koja je još uvijek bila zasnovana na tradicionalnoj ideji univerziteta kao zasebnog svijeta sa svojim težnjama ka istini, u harmoničnom spoju obrazovanja i naučno-istraživačkog rada, i usmjeravanje pogleda na „Bolonjsku deklaraciju“ koja je fokusirana na svijet tržišta i poslovnih interesa, s pravom slovi kao promjena paradigmi univerzitetskog obrazovanja. Ta promjena univerzitetskih paradigmi prihvaćena je i na Univerzitetu Crne Gore 2004. godine, u godini u kojoj se obilježavala tridesetogodišnjica njegovog postojanja. Dvije decenije kasnije, na pedesetogodišnjicu postojanja Univerziteta Crne Gore, nazire se linija razdvajanja dva polarizovana gledišta, pri čemu je za jedno gledište tradicionalna ideja univerziteta i dalje idealistička neodrživost, dok je za drugo ta ideja još uvijek referencijalna tačka. To što je debatni talas o ideji univerzitetskog obrazovanja i obrazovnom sistemu, sa uobičajenim zakašnjenjem, zahvatio crnogorsku akademsku zajednicu govori o vitalnosti te ideje i njenoj moći da uzburka duhove i pokrene pitanje, koliko god stidljivo, o smislu obrazovanja u novim naučno-tehnološkim i socio-političkim okolnostima globalizovanog svijeta.
Kao nezamjenljivi i neprikosnoveni nosilac ideje i ideala integralnog, univerzalnog i jedinstvenog znanja, jednom riječju, kao nosilac prosvjetiteljske misije, univerzitet je institucija budućnosti. Univerzitet je budućnosno otrijentisan već po svojoj definiciji, ali da bi to bio ne samo nominalno, već i suštinski, univerzitet mora da odbrani svoj dignitet ustanove obrazovno-istraživačkog poduhvata, da očuva svoju težnju ka univerzalizmu ideje istine i znanja (univerzitet kao universitas litterarum) te da obnovi i učvrsti svoju težnju ka unutrašnjem jedinstvu (universitas kao communitas), da bi putem ta tri akademska načela sačuvao i vezu sa društvenom stvarnošću u kojoj je situirana i za koju je vezana njegova prosvjetiteljska misija.
Kriza obrazovanja na svim nivoima samo potvrđuje teret odgovornosti univerziteta i njegove misije u savremenom svijetu. Tim prije što je došlo do inverzije u osnovnim težnjama univerziteta i do preinačenja njegovih osnovnih pojmova: pojam znanja danas se vezuju za sve veću specijalizaciju znanja, nasuprot klasičnom univerzalizmu; sa specijalizacijom znanja odvija se sve veća fragmentacija i rascjepkanost znanja, nasuprot klasičnoj ideji jedinstva znanja i njihovoj međusobnoj povezanosti; sa traganja za istinom akcenat se prebacuje na traganje za aplikativnim i praktičnim znanjima; društvena funkcija „znanja“ (i nauke) svodi se na ekonomsku dimenziju; tržišna kompetitivnost nametnula se kao kriterijum kompetentnosti; obrazovanje se pretvorilo u obuku za radni proces, pa je humanističku ideju obrazovanja potusnuo vokacionalizam; znanje postaje tržišna roba, ljudski život postaje sredstvo, a sami ljudi se sve više posmatraju kao resursi i kao potrošači.
Pa ipak, u samoj riječi univerzitet čuje se i dalje zov ideala universitas-a koji poziva, priziva i podsjeća univerzitet da slijedi svoju misiju, da slijedi prosvjetiteljsku misiju i obrazovno-istraživački poduhvat za koji je najpozvaniji.
Nema sumnje da se obrazovni zadatak univerziteta našao u tenzionom odnosu sa praktično-životnim zadacima koje nameće država i korporativna kultura pod čijim rastućim pritiskom savremeni univerzitet mora da opravda svoju legitimnost. Ali, koliko god da su kolidirajući zahtjevi novog duha vremena, s jedne, i izvorne univerzitetske misije, s druge strane, u savremenu etapu vječne prosvjetiteljsko-obrazovno-istraživačke misije univerziteta spada pronalaženje i uspostavljanje ravnoteže između dva, naizgled uzajamno isključujuća imperativa obrazovnog i praktično-životnog zadatka. Dobru orijentaciju i oslonac za pronalaženje željene ravnoteže još uvijek može da nam pruži mudrost jednog Fridriha Šilera koji je na početku svoje profesure 1780. godine, studente i sebe suočio sa činjenicom da na univerzitetske studije ljudi dolaze sa dva različita motiva: jedni te studije posmatraju kao sredstvo za sticanje prihoda, dok drugi studije vide kao način da se ispune potrebe za obrazovanjem i znanjem. Filosofski um akademaca koji teže znanju, Šiler je suprotstavio akademcima kojima studije i fakultetska diploma obezbjeđuju hleb (Brotgelehrter). Poenta ovog Šilerovog razlikovanja akademskih motivacija nije samoj u njihovoj polarizaciji, već u pozivu i odgovornosti profesora, u samoj profesuri koja u izvornom značenju te riječi upućuje na ispovijedanje vjere, predanost zavjetu, lično svjedočenje i vjernost, u ovom slučaju akademskim principima i misiji univerziteta, dakle zavjetovanje humanističkoj obrazovnoj ideji i ustanovi u kojoj se, prema definiciji Umberta Eka, „čovjek obrazuje za račun čovječnosti“.
Na kraju, ali ne po značaju, embrion iz kojeg se razvio Univerzitet Crne Gore je Cetinjska bogoslovija, osnovana 1863. godine. Prošle godine je obilježeno 160 godina od rađanja visokoškolskog obrazovanja u Crnoj Gori i prve bogoslovske škole, čiji je izdanak Filozofski fakultet u Nikšiću. Studijski program za filosofiju, po kome je imenovana ova najveća univerzitetska jedinica, bio je glavni nosilac humanističke ideje obrazovanja i integralnog znanja, ali i čuvar ideje antičkog polis-a i središte intelektualnog i duhovnog otpora trodecenijskom autokratskom režimu.
Dok javnu scenu opsjedaju donedavno depolitizovani konformisti, priča o zlatnom dobu jedne univerzitetske jedinice u „olovnim vremenima“ još nije ispričana.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
