Piše: Elis Bektaš
Jezik među južnim Slovenima nalazi se u veoma jadnom stanju. Dovoljno je baciti sasvim letimičan pogled na recentnu literarnu produkciju i medije, te na govor političara, intelektualaca, kulturtregera, aktivista… pa shvatiti da se taj jezik pretvorio u šepanje bogalja i u nerazumljivo mrmljanje mucavca, da je sve manje i manje sposoban označiti stvarnost barem kovačkom preciznošću, ako je hirurškoj već nedorastao i da sve manje i manje može ponijeti teret mišljenja i zapitanosti pred svijetom, zbog čega sve češće na svojoj grbači nosi fraze, parole i doskočicei još se ne libi da tu konfekcijsku vulgarnost proglašava mišljenjem.
Ja lično nisam sklon olako iznositi sud o kvarenju jezika, jer razumijevam njegovu dinamičnu društvenopovijesnu prirodu i njegov metabolizam koji ga čini nadasve adaptivnim fenomenom. Često je ono što se proglašava za kvarenje dobrog, starog jezika ustvari samo njegova vitalnost, njegov odgovor na vječito mijenjajuće prohtjeve i iskušenja stvarnosti u kojoj taj jezik obitava. No, s druge strane, ne treba ni olako poklanjati povjerenje svim jezičkim metamorfozama, jer su one ponekad tek plod zaparloženog i zapuštenog duha koji obuzme jezičku zajednicu i gurne je u stanje umne ljenosti, pa zajednica, lišena odbrambenih mehanizama prevashodno uslijed akademske degradacije, oportuno i nekritički prihvata i usvaja jezička rješenja koja se opiru samom biću jezika.
Takva je zajednica osuđena da se, umjesto jezikom kao pojmovnim organonom, pa i ideologijskim konstruktom, služi jezikom kao alatkom propagande. A propagandi, kako to minuciozno primjećuje Džon Ralston Sol u svom traktatu Civilizacija nesvjesnog, jezik ne znači mnogo, jer se ona svojoj publici obraća u slikama i teži da kod publike potakne asociranje umjesto mišljenja. Jezik propagande, ili, kako ga ja zovem, idiotski jezik, ima tendenciju da, zahvaljujući pojmovnoj degradaciji, vodi i ka degradaciji komunikacije. Korisnici jezika kom nedostaje pojmovna jasnoća sve se slabije i slabije međusobno mogu razumjeti.
Južnoslovenski jezici zasnovani na štokavskom, odnosno istočnohercegovačkom dijalektu, prolaze obrnut proces od onog prije jednog vijeka, kada su ti jezici stupili u dinamičnu razmjenu sa svijetom i kada im je Miloš Đurić otvorio kapije mišljenja svojim grandioznim prevodima helenskih filosofskih i literarnih djela, darujući im tako do tada bolno nedostajući pojmovni organon. Sa propašću ili, da budem precizniji, samoubistvom Jugoslavije, koja nije mogla podnijeti teret vlastite nedoraslosti istorijskoj ulozi koju je preuzela na sebe, njeni su se narodi uplašili tereta nacionalnog i građanskog moderniteta, pa su se, poput beslovesnih stada, zbila oko retrogradnih, monoetničkih pa čak i tribalnih ideja, pritom naivno, kako stadima i priliči, vjerujući da je to put ka bivanju nacijom.
Takvi društveni, politički i ideološki procesi nužno su imali svoje refleksije i u jeziku, koji je postajao sve simplifikovaniji i sve vulgarniji, što je i razumljivo, jer retrogradnim idejama ne treba precizan i vitalan jezik, njemu je potreban jezik koji svojom grmljavinom zaglušuje ne samo značenjske sadržaje, već i neugodna pitanja i još neugodnije odgovore na njih. Na kraju je štokavska jezička zajednica došla do tačke u kojoj joj je najbitnije od svih jezičkih pitanja – njegova nominacija.
A od svih jezičkih pitanja, pitanje njegovog imena najmanje je bitno iz prostog razloga što ono – nije jezičko, već prevashodno političko pitanje. Zamislite tri kukuruza, iz vojvođanskog, rumunskog i mađarskog Banata koji se svađaju koji je od njih više kukuruz i ko polaže više prava na primageniturnost a kao argument iznose svoja imena: kukuruz, növényfaj i porumb. Kao što je s aspekta agronomije ime kukuruza irelevantno pred njegovim osobinama i njegovom sposobnošću da podari korisne plodove, tako je i s aspekta linvistike ime jezika od trećerazrednog i tek posrednog značaja.
Sve naprijed navedeno omogućava da se shvati koliko je duboko pogrešan tekst Je li naš Jadov poliglota? kog na portalu Antena M objavljuje Adnan Čirgić. Čirgić se na predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića obrušava zbog njegove dvije izjave koje su samo naizgled u koliziji, odnosno zbog Milatovićevog predstavljanja sebe kao govornika crnogorskog jezika a potom i kao govornika srpskog jezika. Kritičar Čirgić, koji poseže i za veoma neduhovitim i primitivnim poigravanjem sa Milatovićevim imenom, za sebe vjeruje da je nekakav antinacionalistički modernist, ne shvatajući da upravo on nastupa sa pozicija retrogradnih pogleda na jezik kao na političku alatku, pa čak odlazi i korak dalje, implicitno iskazujući svoje uvjerenje da je državni aparat taj koji je pozvan da oktroiše ime jezika.
Čirgić ne može ili ne smije da shvati da jezici, pa i kad su srodni ili čak isti, nose svoja različita imena isključivo stoga što ih tako nazivaju njihovi govornici. I niko, uključujući tu i državu kao represivni aparat, nema pravo da govornicima jednog jezika, ili dijalekta, osporava pravo da ga nazivaju onako kako oni to žele. Zato su dvije Milatovićeve izjave koje su sporne i međusobno konfliktne samo ambicioznim diletantima poput Čirgića, možda i najumnije riječi koje je Milatović izgovorio u toku svoje političke karijere. Da li je on imao namjeru da nadraste sumanute jezičke podjele ili je sebe označio kao govornika i crnogorskog i srpskog jezika iz nekih znatno oportunijih razloga, nije ni bitno.
Bitno je to što je Milatović ukazao na činjenicu da su štokavski jezici grančice sa istog stabla i da je podsjećanje na njihovo bratstvo i sestrinstvo put ne samo ka naciji kao prostoru moderniteta već i ka jednako modernom građanskom društvu. Istorija i čovječanstvo davno su napustili devetnaesti vijek i teško da će se ponovo naći u situaciji u kojoj neki državni (čitaj: represivni) aparat ljudima nameće ime njihovog jezika, da bi im potom nametao i neka druga imena.
Beskompromisno uvažavanje prava ljudi i da svoje jezike i svoje zajednice nazivaju onako kako oni žele prvi je korak na putu nacionalne i građanske renesanse i napuštanje diskursa konflikta kao nužnosti. Taj korak, međutim, moraju učiniti svi učesnici unutar društvenog okvira, onako kao što se i mostovi prave s dvije obale istovremeno. Oni koji ostaju vjerni naivnim ubjeđenjima da će u Crnoj Gori crnogorstvo u sebe usisati srpstvo ili da će srpstvo usisati crnogorstvo, odnosno da će u Bosni i Hercegovini bosanstvo u sebe usisati srpstvo i hrvatstvo ili da će ma ko koga usisati u sebe, to su vjernici zloduha koji se još uvijek nije zasitio ljudske krvi i patnje, bez obzira da li se njima taj zloduh prikazuje u obličju karikaturalnog plemenskog trudbenika ili jednako karikaturalnog građanskog aktiviste.