Piše: Lidija Glišić
Sjećanje i miris idu ruku pod ruku. Kada je Marsel Prust načinio legendom jedan običan francuski kolačić koji miriše na limun, opisujući koliko ga taj školjkasti madlen umočen u čaj podsjeća na djetinjstvo, stvorio je danas opštepoznatu metaforu sjećanja. Zato ne čudi da se baš Prustu pripisuje izreka o parfemu “kao posljednjoj zaostavštini prošlosti koja nas, kad sve suze presuše, opet može rasplakati.”
Lavanda
Nezaobilazna mediteranska ljepotica koja začas zakotrlja sjećanja, lavanda se oduvijek vezivala za mirisne sapune i kolonjske vode čije bočice su početkom 20. vijeka dizajnirali umjetnici poput Kandinskog i Pikasa.
Najpoznatija među njima, ‘Cologne 4711’, koja je nastala u Kelnu davne 1799. godine, još uvijek se proizvodi. Naziv ‘kolonjska voda’ samo je francuski odjek imena ovog njemačkog grada u kome se nalazi i Muzej mirisa. Osim lavande, i limun, gorka i slatka pomorandža, bergamot i ostali mirisni čuvari sjećanja sa Mediterana preselili su se prije više od dva vijeka u ovu raskošnu bočicu, šireći mirise kroz sve istorijske epohe do danas.
Brnistra (žuka, žutilovka)
Na sjevernim mediteranskim obalama gdje je i rođena, svojim jarkožutim cvjetovima brnistra odolijeva i buri i suši, hraneći se suncem u zenitu. Ume lijepo i da zamiriše. Mirise širi uljem koje se danas dodaje parfemima, a “na žar i pepeo starih krušnih peći”, piše Predrag Matvejević, “bacala se njezina grana da unese u pogaču vlastiti miris.”
Njom su žene punile jastuke i madrace, ili pravile žutu boju koju su impresionisti rado koristili slikajući ovaj osunčani cvijet.
Zato joj je pjesnik Leopardi posvetio stihove “Brnistra ili pustinjski cvijet”, kao odu njenom skromnom cvijetu koji se odupre nemilosrdnim nasrtajima bure i suše.
Bosiljak
‘Duša mu miriše na bosiljak’, kaže se u narodu za dobrog čovjeka. Njegov miris simbolizuje blagodat Svetog Duha, njime sveštenik škropi ukućane prilikom osvećenja slavske vodice, ako su ga za jesenji Krstovdan u septembru ubrali i osušili.
Idealan je sastojak tzv. ljetnjih parfema koji mirišu na Mediteran, baš kao i hrane ovog podneblja čiji je bosiljak nezaobilazan začin.
Poreklo imena je grčko i znači “trava dostojna kralja”.
Limun
Citrusni parfemi su omiljeni ljeti, jer je i limun, iako porijeklom iz daleke Kine, postao simbol Mediterana. Njegov razbuđujući i osvježavajući miris, nasuprot uspavljujuće ljetnje žege, podjednako okrepljuje i duh i tijelo. Iako do neprijatnosti kiseo, sok mu je nezaobilazan u pripremi slanih i slatkih delicija.
“Limunovi rasipaju polen ljeta”, pjeva pjesnik mediteranskih nemira, Krićanin Odisej Elitis, dok Euđenio Montale, pjesnik rođen u najvećoj italijanskoj luci, upozorava: ”Slušajte me, pjesnici, ne govorite mi o lavandi ni o ružama: mene zanima žuto čudo limuna.”
Limun nalazimo na platnima vanitas slikara koji su ga ostavljali do pola oljuštenog na svojim mrtvim prirodama, kao simbol raskoši, ali i prolaznosti.
U srednjem vijeku, punom tajni, limunov sok je korišćen za izradu nevidljivog mastila.
Ne bismo pogriješili kada bismo mirise svih ovih nabrojanih stanovnika mediteranskih obala pomiješali poput parfimera, jer se harmonično uklapaju uz morsku obalu, kao i među sobom. Lavirintima uspomena i sjećanja vode nas iskusno, budeći uspavane emocije ili inspiraciju, isijavajući sunce i more koje godinama upijaju.
Mirisni tunel i skulpture koje dišu
Porijeklom iz krajeva daleko od Mediterana, umjetnik Olafur Eliason, zasadio je zidnim cvijećem 2.160 saksija koje se vrte oko posjetilaca, obavijajući ih svojim mirisom. Zavisno od godišnjeg doba, umjetnik koristi šest vrsta biljaka, među kojima su nezaobilazne i mediteranske, lavanda i žalfija. Posjetioci hodaju kroz ovaj mirisni tunel, dok se biljke lagano okreću oko njih.
Kako umiru pisci: Glava Jukija Mišime, revolver Vladimira Majakovskog i pepeo Haše Popa
I dok Eliason gradi mirisne tunele kako bi posjetioci lakše stigli do zaboravljenih emocija budeći im uspomene, brazilski vizuelni umjetnik Ernesto Neto pravi skulpture koje dišu. To su mreže koje vise sa plafona ispunjene aromatičnim biljem i začinima, instalacije koje mirišu na rituale i dom. To je umjetnost koja nas poziva da budemo dio nje, da aktivno učestvujemo u njoj udišući mirise mente, bibera, ruzmarina, limunske trave, lavande, bosiljka…
Iznenadnu nostalgiju koju je kod Prusta izazivao limunkasti kolačić umočen u čaj, kod nekih budi džačić lavande u fiokama i ormarima, ili opran veš koji se suši na vjetru, miris knjige ili tek zarezane olovke, ženske kose ili bebine kože…
Čulo mirisa je jedino “nefiltrirano” čulo, jer je njegov nervni put direktan, njegovi signali nijesu prerađeni u mozgu kao kod drugih čula. Kažu da to datira od vremena kada se čovjek oslanjao na intuiciju i mirise.
Zato ne postoji odbrambeni mehanizam kada mirisne informacije krenu ka našoj amigdali, centru emocija i sjećanja, koje je ime dobila, ne slučajno, upravo po mediteranskoj biljci – bademu, na koga oblikom podsjeća.
Dakle, borba sa mirisima unaprijed je izgubljena jer oni napadaju iz zasjede, a u ove ljetnje dane mediteranski mirisi to čine bez milosti.
Izvor: RTCG
