Da živimo u „staklenom društvu“ ili društvu krhkih institucija potvrđuje i zbunjenost u fundamentalnim stvarima. Prvo obilježavanje Njegoševog dana prati nedoumica: ukoliko državni praznik pada u nedjelju, u ovom slučaju 13. novembra, da li je ponedjeljak neradni dan?
Ovu, koliko intrigantnu, toliko banalnu i utoliko iritirajuću birokratsku finesu učiniće beznačajnom kratko podsjećanje koje slijedi, u susret Njegošeom danu.
Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, osnovana je prije dvanaest godina sa blagoslovom i svesrdnom podrškom tadašnjeg predsjednika Matice srpske iz Novog Sada, prof. dr Čedomira Popova.
Novoosnovano Društvo izabralo je za svoj praznični dan 13. novembar, dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša, na Skupštini održanoj u martu 2017. godine, ali je praznovanje Njegoševog djela obilježavano na raznovrsne načine još od godine osnivanja.
Te 2010. godine, kada je donijeta odluka, u jeku vladavine antinjegoševskog režima i sistematske negacije svega što je predstavljala njegoševska Crna Gora, ni u najmaštovitijim predikcijama ne bi se moglo zamisliti da bi Njegošev rođendan u 21. vijeku mogao biti ozakonjen kao Dan kulture.
Nad crnogorskim političkim bezdanom dizaše se duh Njegošev
Njegoševo božansko fiat, „neka bude što biti ne može“, bješe zapovijest koja sagledava mogućnost nemogućeg. „I bi što biti ne može“, i dočekasmo da pjesnikov rođendan postane državni praznik kulture u Crnoj Gori. Njegošev dan, makar na kratko rastjera tamu i ozari bezdan. Ali, i osvježi pamćenje da je upravo Društvo članova Matice srpske u Crnoj Gori proglasilo Njegošev rođendan svojim praznikom, koji ove godine zvanično obilježava šesti put. Sasvim logična odluka, imajući u vidu da je najveći pjesnik srpskog jezika i najveći pjesnik srpstva bio prvi član Matice srpske sa prostora današnje Crne Gore, koji se može smatrati i simboličnim osnivačem crnogorskog Društva članova te najstarije institucije srpske kulture i nauke kod nas, koja postoji od 1826. godine. Njegoševe veze sa Maticom su višetruke i dalekosežne.
Prva recepcija Njegoševe poezije pojavila se upravo u Letopisu Matice srpske, najstarijem časopisu u Evropi koji izlazi od 1824. godine u kontinuitetu, bez prekida i u najtežim vremenima, nadživjevši nekoliko carstava.
Na desetu godišnjicu izlaženja Letopisa, njegov urednik Teodor Pavlović objavio je prikaz prvog Njegoševog djela Pustinjak cetinjski, koji je objavljen upravo te 1834. godine. Ubrzo je u Letopisu Njegoš počeo da objavljuje svoju poeziju. Najprije se u ovom slavnom časopisu pojavila njegova pjesma „Nalažnij znak pameti prahu narodoljupca“ (1837) koja je bila posvećena preminulom Lukijanu Mušickom, a potom alegorijska proza „San na Božić“ (1838), djelo koje je preuzeto iz „Pevanije“ Sime Milutinovića Sarajlije.
Njegoš postaje član Matice srpske
Napokon, 1845. godine, tek što je objavio svoju Luču mikrokozma, Njegoš i zvanično postaje član Matice srpske, čijoj biblioteci daruje prvi primjerak svoje Luče mikromozme i pet primjeraka Gorskog vijenca, koji je objavljen 1847. godine.
Kada je vladika, pjesnik i vladar promijenio svijetom, prvi nekrolog pojavio se u Letopisu 1852. godine, pod naslovom: „Slovo Petru II Petroviću Njegošu, gospodaru Crne Gore i Brda“, i to iz pera urednika Jovana Subotića koji je 1851. godine u Beču održao govor na parastosu. U nekrologu na parastosu, koji je organizovao knez Mihailo Obrenović, Subotić je govorio o Njegošu kao velikom državniku i izuzetnom pjesniku, geteovske, dakle evropske veličine, čiji će spomen „živjeti dok je srbstva i srbske povesnice“, ističući pritom da su Vladika Danilo, Sveti Petar Cetinjski i Petar II Petrović Njegoš „tri najsjajnije zvezde na nebu crnogorskom“, jer „Danilo je Crnu Goru obnovio, Sveti Petar održao, a Petar pesnik državom učinio“. Bez te tri zvijezde, nebo nad Crnom Gorom – za koje se danas govori da „nigdje nije plavo“ kao tu – bilo bi samo onaj „prazni užas“ (horror vacui) čije se hladnoće i nijemosti grozio Blez Paskal u svojim Mislima, ali i Šarl Bodler u pjesmi „Labud“.
Posmatrano iz današnje perspektive, posebnu pažnju zavređuje uvid Jovana Subotića da Njegoševa Luča mikrokozma „predstavlja njegov sobstvenij život u mitosu – borbu načela veličestva sa protivnicima, borbu zakona sa samovoljom, borbu zakona sa tamom, borbu stalnosti sa promenitelnošću“. Tim prije što su protivnici veličestva, samovoljni bezakonici, mračnjaci i promenitelni prevrtljivci posljednjih decenija vodili glavnu riječ u Njegoševoj Crnoj Gori, u pokušaju da raznjegoše zemlju. Subotić je istakao jedan od najvažnijih motiva Njegoševe poetike, motiv borbe, agona, one iste stvaralačke sile koja je u staroj Grčkoj iznjedrila brojne kulturne žanrove: od filosofije, politike i retorike, pa sve do drame i tragičkog pozorišta. To je onaj isti agon o kome je pisao Gerhar Gezeman, slaveći našeg agonalnog čovjeka i posebnu ideju humanosti koja se u njemu otjelovila. Njegoš je bio agonalni pjesnik i agonalni čovjek, a to znači pjesnik „ljudske borbe za čovječnost“, za kulturu i prosvjetu, što sve skupa znači slobodu. Rečeno riječima Iva Andrića, „biti kulturan i biti svoj“, zajedno sa drugima i opet kod sebe.
Neraskidiva veza Njegoša i Matice srpske potvrđena je u našem vremenu, tačnije 2006. godine kada je Matica srpska, nakon odvajanja Crne Gore od same sebe, osnovala Njegošev odbor koji je 2007. godine odlučio da svake treće godine priređuje naučni skup (prvi je održan 2009) i pokrene Njegošev zbornik Matice srpske (svake treće godine od 2010).
Njegoševim odborom Matice srpske predsjedavao je njegov nasljednik na vladičanskom tronu, Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, nakon čijeg je upokojenja na to mjesto nedavno stupio Mitropolit Joanikije, i sam proučavalac isihastičke tradicije u Njegoševom djelu.
Gdje je Njegoš tu je i Matica
Gdje je Njegoš tu je i Matica. Tako će i prve godine u kojoj se proslavlja Njegošev dan, 13. novembar kao državni praznik kulture u Crnoj Gori, knjižara Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, biti glavno mjesto obilježavanja praznika, našeg praznika. Punoća praznika i potpuno razdanjivanje Njegoševog dana desiće se obnavljanjem Njegoševe zavjetne crkve na Lovćenu, na kome je počela Njegoševa drama i drama njegove zemlje.
Dr Dušan Krcunović
Izvor: maticasrpskacg
