U organizaciji Pravoslavne Crkvene Opštine Bar, sinoć je u velikoj sali Doma kulture u Baru održano Svetosavsko veče. U sali koja je bila do poslednjeg mjesta ispunjena, bogat kulturno-umjetnički program priredili su KUD „Sveti Jovan Vladimir“, pjevačka grupa „Darovi Svetog Jovana Vladimira“, Hor pri hramu Svetog Jovana Vladimira kojim je dirigovao profesor Aleksandar Saša Basarab, djeca – polaznici škole vjeronauke u Baru i gošća iz Orahovca – Pavlina Radovanović. Program su vodili dr Dijana Marojević profesor Fakulteta za dramske umjetnosti u Beogradu i Pavle Ilić, glumac Gradskog pozorišta u Podgorici. Svetosavsku besjedu izrekao je dr Dušan Krcunović, profesor na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
Besjedu prenosimo u cjelosti. „U kormilarskim knjigama Svetog Save – a to su sva njegova djela koja sadrže zahtjevne norme moralnosti, primjerene hrišćanskom pogledu na svijet i ljudski život – često se pojavljuju dva biblijska motiva: Riječ i Srce. To su središnji motivi u svetosavskom razumijevanju ideje predanja i na njemu zasnovane kulture kao stalnog upućivanja čovjeka na ono više i božansko, stoga i stalne težnje čovjekove ka samousavršavanju i napredovanju.
Upotreba motiva Riječi i Srca u različitim značenjima, pokazuje da je Sveti Sava vrlo dobro razumio novozavjetnu teologiju predanja, koja se kod apostola Pavla po prvi put primijenjuje na hrišćansku vjeru i hrišćansku zajednicu obrazovanu oko Svetog Pisma i Svetog Predanja. Sam apostol će reći: „Tako dakle, braćo, stojte i držite predanja kojima se naučiste, ili riječju ili iz poslanice naše“. Glavni elementi predanja su činovi njegovog „prenošenja“ i „primanja“, njegovog „držanja“ i „čuvanja“, u čemu je i sama suština vjere kojom se izgrađuje i živi hrišćanska zajednica. Ono što se putem predanja prenosi, apostol Pavle imenuje kao „zalog“, u značenju „dobra“, „blaga“ i „dara“, koji je životvoran, spasonosan i oslobađajući. Napokon, cijela ikonomija čovjekovog spasenja počinje božanskim predanjem, kojim Bog predaje i daruje svijetu svoju jednorodnu Riječ. Otuda je dalje prenošenje predanja, zapravo, dijeljenje neiscrpnog blaga kao dara iskustva vječnog života koji predstavlja pobjedu nad prolaznošću vremena i nad razdvojenošću generacija i epoha.
Sveti Sava je naš prvi tumač ove apostolske ideje predanja, na kome je zasnovan i kosovski zavjet i njegoševski zavjet. Svetosavlje je stoga autentična istorijska modifikacija apostolske ideje predanja.
Kada nam naš svetitelj kaže: „Udahni spasonosnu riječ“, onda nam poručuje da Riječ, koju nam svojim predanjem predaje, nije namijenjena samo slušanju nego i tvorenju, dakle stvaralačkom ispunjavanju i dovršavanju. Ta Riječ koja treba da se udahne, s jedne strane ima višestruku moć: da nas drži, grije, rukovodi, tješi, vaspitava, poučava i podstiče na ljubav i dobra djela. S druge strane, ta Riječ o kojoj piše Sveti Sava, treba da bude zapisana u smirenom Srcu koje je sjedište čovjekove osjećanosti i misaonisti. Tako nam Sveti Sava na jedan nov način otkriva da su Riječ i Srce glavni organoni ili instrumenti predanja, ali i da naše ophođenje prema predanju nije puko pamćenje, mehaničko čuvanje i prenošenje onoga što nam se predanjem zavještava kao nešto spoljašnje. Jer, kada pažljivije oslušnemo poruku Svetog Save – „udahni spasonosnu riječ“ i „zapiši je u svom smirenom Srcu“ – to znači da svoj život treba da hranimo tom Riječju, istovremeno dajući sebe toj Riječi. Ujedno, to znači da je suština svetosavskih svetkovina i smisao proslavljanja Svetog Save u uzajamnom darivanju, u razmjeni dobara i darova, u svojevrsnoj gozbi u kojoj živimo od Riječi vezujući svoj život za Riječ. Ta zdrava duhovno-kulturna atmosfera u kojoj zajedno živimo, udišući Riječ i primajući je Srcem, predstavlja svetosavsku kulturu življenja.
Prenošenje zaloga kao nepromjenljivog i neiscrpnog bogatstva sadržanog u predanju podrazumijeva preuzimanje na sebe tereta odgovornosti ličnog ulaganja sebe u ono što se prihvata. Zato svetosavsko predanje u svojoj osnovi jeste obraćanje koje nalaže najličniji odgovor, čime prenošenje i primanje predanja zadobija karakter istinskog dijaloga.
I samo ako čovjek živi po predanjskoj poruci, za njega se može reći da je istinski stupio u dijalog i da je uistinu shvatio i primio predanje, koje je mnogo više od pukog konzervativizma i držanja do običaja. Zato su Riječ i Srce tijesno povezani u razumijevanju predanja kod Svetog Save, jer predanjem se Riječ neposredno upisuje u Srca i ispoljava u načinu života, u našem etosu. Prenoseći se sa generacije na generaciju predanje zasniva jednu zajednicu koja prevazilazi horizont sadašnjeg vremena. Bogatstvo zaloga sadržanog u predanja izmiče savršenom razumijevanju, formulisanju i opravdanju, i ne može se iscrpiti do kraja ni u jednoj generaciji. Zato je predanje uvijek živo i životvorno, sve do kraja vremena i postizanja punoće poruke koju nam ono prenosi.
Istina je da je u našem shvatanju predanja naglašen konzervativni i zaštitni refleks njegovog očuvanja. Ali, budući da nam se predanje Svetog Save obraća tako što uvijek ima mogućnost da nam kaže nešto novo, u njemu postoji i stvaralački refleks. Jer svetosavlje je spoj sjećanja i nade, spoj istorijske prošlosti i iskustva sadašnjosti u kojoj se na nov i jedinstven način predanje ispunjava, razvija i dovršava, duhovno jačajući i oplemenjujući naš život. Tako i mi danas, kao što su to činile i generacije prije nas, doprinosimo kolektivnom kulturnom fondu svetosavlja koji je stvaran vijekovima i čiji nas krvotok napaja novom životnom snagom.
Istinska postojanost, od čijeg odsustva pati čovjek savremene evropske civilizacije, moguća je samo pod uslovom čuvanja svojih predanja i zavjeta, čega je naša svetosavska kultura življenja danas jedinstven i uzoran primjer. Riječi francuskog filosofa Morisa Blondela, zapisane početkom prošlog vijeka, u najboljem slučaju u ovom našem vijeku pobuđuju samo sjetno osjećanje nostalgije: „Gledajući s ljubavlju prema prošlosti, gde je sačuvano njegovo blago, predanje napreduje ka budućnosti, gde počiva njegova pobjeda i slava“. Zahvaljujući svetosavskom predanju, te riječi u nama danas pobuđuju radosno osjećanje priviligovanosti, ali i našeg neotuđivog prava da ispunimo visoki poziv i dužnost čuvanja svojih predanja i svog kosovskog zavjeta. „
Veče je završeno himnom Svetom Savi koju su zajedno otpjevali svi učesnici programa.
Dejan Vukić
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
