Piše: dr Nikola Banićević
Dvanaesti oktobarski dan 2023. godine u Gazi je osvanuo kao i mnogi prethodni. Borba za život isprekidana strahom i strijepnjom postala je svakodnevica. Međutim, sukob Izraela i Hamasa nagovještavao je početak nove patnje palestinskog stanovništva. Naredba o iseljavanju Palestinaca iz pojasa Gaze zatekla je staricu Abla Awad u potrazi za vodom i hranom. Njoj će toga dana sudbina dodijeliti da drugi put nakon 1948. godine napusti dom, koji je teškom mukom stvorila u izbjegličkom kampu Jabaliya. Spašavajući život, jedan kamp zamijenila drugim Khan Younisom, na jugu Gaze.
Danas živi u privremenom skloništu na pijesku, okružena hiljadama drugih raseljenih Palestinaca. Njen susjed Ismael Mohammed bio je prisiljen da napusti svoj dom sa suprugom i djecom, ali su se nakon primirja vratili, uprkos saznanju da je njihova kuća uništena u izraelskom vazdušnom napadu. Putovali su pješke, jer nisu mogli priuštiti prevoz.
Izbjegličke krize karakterišu nekoliko elemenata, od kojih svaki na svoj način ugrožava ljudsku bezbjednost. Masovno raseljavanje, humatirna katastrofa i dugotrajnost krize su njeni elementi. Traju godinama ili decenijama. Primjer je palestinska izbjeglička kriza, koja traje od 1948. godine. Njihova zaštita međunarodno pravnim normama samo je trag na papiru, koji ih ne vodi ka sigurnom životu i povratku u svoje domove. Ženevska konvencija i dodatni protokol u članovima 33 i 49 jasno kaže da se zabranjuje kolektivno kažnjavanje, prinudno raseljavanje i napadi na izbjegličke kampove.
Palestincima ova norma ne štiti život i ne pomaže u povratku u svoje domove. Gaza je uništena izraelskim vojnim dejstvima sa namjerom obračuna sa Hamasom. Raketirane su bolnice, škole i stambeni objekti u kojima žive civili. Hamas je i dalje na nogama, pregrupišući snage sprema se za dalje akcije. Proklamovani cilj Izrael – nije postignut. Koji onda jeste? Prinudno raseljavanje Palestinaca može ukazivati samo na jednu stvar, namjeru izraleske vlasti da prisvoji teritoriju koja pripada Palestinicima. Onu teritoriju koja je njihova patnja, ali nada i dom.
Danas je namjera da se raseljena lica ponovo presele u okolne države. Ne samo da je to kršenje svih humanitarnih normi međunarodnog prava, već je kraj ljudske bezbjednosti, koja u ovom slučaju ne bi postojala. Pravo na život, slobodu kretanja i život dostojan čovjeka nema cijenu. Pravo je Izraela da svoju teritoriju i stanovništvo štiti od ugrožavanja Hamasa i drugih elemenata. Međutim, to pravo ne smije da ima za posljedicu uništavanje života civila.
Američka administracija ima plan za Gazu. Plan, koji ako se sprovode u djelo ne znači uspostavljanje mira na Bliskom istoku, već produbljivanje daljih podjela i stvaranje tenzija. Stav SAD i Izraela je jasan, ali nije EU. Izgleda kao da je Briselu Bliski istok daleko. Neke države Bliskog istoka imaju jasan stav, sa mogućim djelimičnim revidiranjem. Jordanski kralj nakon posjete Bijeloj kuću, ima manjak odlučnosti. Ostaje da vidimo kako će reagovati predsjednik Egipta nakon iste posjete. Arapska liga izražava protivljenje ovom planu, ali je upitno koliko on snažno odjekuje međunarodnom zajednicom.
Ko će zaštiti ljudska prava i slobode Palestinaca? Odgovor na to pitanje trebao bi da bude najvažnije pitanje na svim međunarodnim forumima. Međutim, o njihovim pravima se priča ispod glasa. Njima ostaje jedino nada, koja im svakim danom klizi niz dlanove poput pustinjskog pijeska.
Izvor: RTCG
