Piše: Žarko Marković
Političke elite u Republici Srpskoj tek povremeno učine određene napore da kreiraju situacije kao da živimo u normalnoj zemlji neopterećenoj tranzicijom, lošim standardom, nacionalnim nadgornjavanjima i slično.
Slučaj školskih uniformi jedan je od takvih napora. Kao da je sve drugo na maksimalnom nivou pa, eto, ostalo je još da se riješi problem uniformisanja đaka pa da nam sve bude potaman.
Ali, avaj, realnost nije ni izbliza tako blistava.
Konkretno, ideja da đaci budu jednoobrazno odjeveni može se svrstati u niz onih prilično besmislenih koje je gradonačelnik Banjaluke plasirao u javnost tokom sad već šestogodišnjeg mandata na čelu najvećeg grada u državi. Tu su još civilni vojni rok, gradnja spomenika gdje im nije ni mjesto, a nije ni neko prikladno vrijeme za taj posao te ostali „pamp-trekovi“.
Ali, zaboravimo na trenutak cijeli taj niz i zadržimo se na uniformama. U načelu, ideja da đaci budu jednoobrazno obučeni je prilično plemenita, ali u praksi, ako joj je cilj pokušaj brisanja klasnih razlika među djecom, a to jeste cilj, ne pravi nikakav ozbiljan efekat.
Jer ako dječake i djevojčice obučete u odijelca i suknjice, a roditeljima, među kojima ima svakako nasađenih, ostavite izbor patika i ruksaka, postigli ste jedno veliko ništa, jer se razlika u imovinskom stanju, grubo rečeno, u klasnom staležu, mnogo jasnije primjećuje na obući nego na odjeći. Čak i na toj famoznoj fotografiji djece iz banjalučke OŠ „Borisav Stanković“ vidljivo je da svi nose obuću koju su im kupili roditelji, a patike, svi smo bili djeca pa to pamtimo, nisu iste ako su kupljene na kakvoj pijačnoj tezgi i u ozbiljnom sportskom šopu. Ni izgledom ni cjenovno.
Tako nad idejom o brisanju klasnih razlika kroz uniformisanje, ali ne i nad jednoobraznim obuvanjem đaka, ostaje ozbiljan upitnik.
Segment ove priče nad kojem ne postoji nikakav upitnik tiče se slučaja iz pomenute škole koji je dosegao razmjere ozbiljnog skandala.
Jer, ispostavilo se da je sporna fotografija snimljena bez dogovora sa direktorom, a u sadejstvu sa pojedinim članovima savjeta roditelja.
I šta sve to govori?
Govori da je politika zatrovala i one slojeve društva koji bi trebalo da budu i ostanu nevini, neuprljani, neugroženi dnevnim prepucavanjima kojih svakako ima sijaset. U takvom odnosu snaga sve se dijeli na „naše“ i „njihove“, a u predmetnom slučaju sve sluti da su u savjetu roditelja bili neki „naši“, bliski gradonačelniku, dok je direktor, žestokom reakcijom u medijima, pokazao da nikako nije „naš“ nego je „njihov“, ili iz njihove vizure gledano „naš“.
I dok takav pristup donekle i može da se proguta u velikim javnim preduzećima i sistemima koji su odavno dio stranačkog postizbornog plijena pa smo svi oguglali na podjele na „naše“ i „njihove“ u „Šumama“, „Elektroprivredi“ i nizu drugih preduzeća, agencija i ustanova, fakt da isti recept važi u osnovnim školama izaziva uglavnom gnušanje uz nezaobilazno pitanje – ljudi, da li ste vi normalni?
Srećan početak kampanje svima koji slave.
Izvor: Glas Srpske
