Piše: Dušan Krcunović
Praznik Sretenja Gospodnjeg praznik je čovjekovog Susreta sa Bogom. U pravoslavnom hrišćanskom pogledu na svijet, čitav ljudski život je neko iščekivanje čiji se smisao otkriva upravo u prazniku Sretenja kao radosnog i spasonosnog Susreta sa božanskim Smislom i Ljubavlju.
Praznik Sretenja je i državni praznik bratske nam Srbije koja je na taj dan 1804. godine podigla ustanak protiv otomanske carevine, a posvetom prahu vožda srpske revolucije i oca Srbije, besmrtnom Karađorđu, biču tirana, Njegoš je započeo Gorski vijenac, da bi 1835. godine na taj isti praznični dan Srbija dobila i svoj Sretenjski Ustav. Taj jedinstveni slobodarski i antifeudalni Ustav bio je jedan od najnaprednijih u tadašnjoj Evropi, u kojoj su kolonijalizam, rasizam i robovlasništvo bili u punom zamahu, a ni do danas ne jenjavaju.
Dan uoči ovogodišnjeg praznika Sretenja Gospodnjeg, dakle i dan uoči Dana državnosti Srbije i Dana ustavnosti Srbije, iz kabineta Predsjednika Crne Gore stigla je vijest da je prvi čovjek potpisao ukaze o postavljenju ambasadora Crne Gore u Srbiji i “ambasadora” na “Kosovu”, privremeno okupiranoj južnoj srpskoj pokrajini koju je režim OKG DPS-a mimo volje apsolutne većine crnogorskih građana (njih 85%) na vrhuncu svoje osionosti priznao kao državni entitet. Ako se zna da je praznik Sretenja-Susreta kruna strpljenja vjerujuće duše koja iščekuje Boga i dvostruki državni praznik Srbije, kako objasniti nestrpljenje crnogorskog Predsjednika koji je u jednom danu, jednim nonšalantnim potezom potpisao imenovanje ambasadora u Beogradu i u Prištini, ne razmišljajući o odjeku tog čina u srcima onih u Crnoj Gori i Srbiji za koje je Kosovo srce Srbije?
Ako se zna da u sferi politike čovjek mora misliti o onome što čini, o čemu se “umovaolo” u kabinetu Predsjednika svih građana Crne Gore, iz kojeg nam je saopšteno da će ovakvo postavljenje “doprinijeti daljem razvitku bilateralnih odnosa sa Crnom Gorom, dobrosusjedskoj saradnji kao i napretku regiona Zapadnog Balkana u cjelini“. Kako objasniti ovaj postupak predsjedničkog kabineta: kao stvar neznanja, nemišljenja, nemarnosti ili zlonamjernosti? Možda se “nestrpljivi” sudovi mogu preduprediti jednim zapažanjem ruskog filosofa Ivana Iljina o stanju čovjeka kulture bez srca: “Ljudi su se odrekli srca zato što je počelo da im se čini da srce smeta instinktu, da je ono neka vrsta ‘gluposti’ i sentimentalnosti, da podriva ljudsku preduzimljivost i da dovodi čoveka u smešan položaj”.
Upravo je u tome sva ozbiljnost situacije čovjeka bez srca, jer on nije sposoban da shvati smisao Sretenja i da doživi njegovu radost. Kako bi tek mogao da shvati i osjeti Kosovo i Metohiju kao mjesto našeg Sretenja.
Prof. dr Dušan Krcunović, Povjereništvo Pokreta za odbranu Kosova i Metohije u Crnoj Gori
