Piše: Đuro Radosavović
Svega smo se nagledali. Što uživo, što na mrežama. Ali ko je sanjao da ćemo vidjeti u sred sezone čovjeka kako traktorom i plugom ore put ka kućicama na Adi Bojani. On je nešto kivan, vidi se po položaju tijela, vidi se po hitrim pokretima. Nešto ga žulja. Ali ideja da se preore put nije pitanje sijanja, gajenja žitarica i prehrane. Ovo oranje je očito iz inata!
Sve se vrti oko imovinsko-pravnih odnosa, odnosno, oko para. “Nećete vi meni“ je sidrom. Ako pogledamo unazad, to “oranje drumova“ nije od juče. Najupečatljivije je u pjesmi “Oranje Marka Kraljevića“ kad se Marko inati sa Turcima. On namjerno pogrešno shvati i preinači savjet majke Jevrosime da treba da se okane četovanja i sablji, da uzme ralo i volove i da ore zemlju.
Drugi primjer jeste u filmu “Ko to tamo peva“ kad deda sa sinovima ore drum i ne dozvoljava da autobus pređe preko, prije nego mu se plati. Komična scena u kojoj Pavle Vuisić nosi dedicu u rukama je simbol tog konflikta.
Ali ovaj naš, ovdašnji, suvremeni, slobodno možemo reći “moderni“ konflikt, djeluje kao sudar civilizacija, iako je riječ o antičkom konfliktu. Zamislite samo, na svega kilometar ili dva od ulice koja se ore je apsolutna sloboda i nudizam. Dolaze ljudi da uživaju, surfuju i sunčaju se, plivaju, oslobođeni svih stega. Sa druge strane, naš čovjek je sjeo u traktor i ore drum. Ne da da se prođe. Mora ili da se on pita ili da mu se plati. Možda bi volio i jedno i drugo da bude.
Sigurno da obje sukobljene strane imaju svoje razloge koji sigurno jedva mogu da stanu u 24 časa objašnjavanja, ali ne postoji izgovor zbog kog bi neko orao ulicu 2026. godine u primorskom gradu u državi koja navodno živi od turizma
Takvo ponašanje ostavlja posledice po cijelo društvo. To je samovolja, to nije puka odbrana svog imanja. To je inat koji je kontraproduktivan i služiće kao primjer drugima, da ne daju dok im se ne da. Radikalizacija je uzela maha. Puni su ljudi srdžbe, ali energiju ne kanališu u dobrom smjeru. To je kao ideja sa parkom i klupom, više je katkad energije potrebno da se klupa u parku fizički sruši nego što je potrebno da se sagradi, a ljudi i dalje ruše li ruše.
Da je čovjek koji ore drum upotrijebio svoju mehanizaciju, kreativnost i energiju u neki konstruktivan poduhvat, možda bi se stvorio alternativni put, možda bi sve moglo da funkcioniše drugačije. Ili da je neko pokušao dijalogom da riješi stvar, ali očito da za to niko ne mari.
Javnosti do kraja nije jasno što se to događa oko Ulcinja i kućica na Adi Bojani. Suviše konfuzno je sve i niko koncizno da objasni o čemu se radi. Uglavnom, postavljena je rampa i počela je naplata, pa se stvaraju gužve. Pojedini mještani negoduju, a pojedini traže da im se iz nekog razloga plati.
Na protestu građana, jedan od ljudi koji je upozoravao na problem i govorio kako ne može da se dođe do kućica u slučaju nužde, nedugo zatim je preminuo. On je svojim primjerom ukazao na problem, životom je dokazao, ali kako nismo odgovorno društvo, smrt toga čovjeka nije nam poslužila kao simbol, i nije nas kolektivno bilo sramota i nije nas to toliko dirnulo. A moralo je.
Čovjek se zvao Dejan Janković i do njegove kuće hitna nije mogla doći već su išli okolnim putevima. I opet, nakon svega, neko je sjeo u traktor i ore ulicu.
Nekad se čini da nam nema spasa. Nekad se čini da samo reagujemo kad nas udare po džepu i da tražimo strahovladu. Valjda naši istaknuti orači samo umiju da reaguju na to, na jače od sebe, pa makar to bila država.
Izvor: RTCG
