Piše: Đuro Radosavović
Primorski grad ne vidi se najljepše s brda. To je naša novonastala navika, naš point of view. Primorski gradovi koncipirani su tako da izgledaju lijepo gledano s mora, zato su uglavnom okrenuti moru. Prije svega, zovu se primorski, a ne ispodbrdski ili podbrdski. Svi primorski trgovi, ključne palate i spomenici uglavnom su tako poizicionirani da ih ugledaju i da im se dive oni koji brodom pristižu u taj grad.
Ako bi nekad primijenili tu tezu i promijeni ugao posmatranja, da ne gledamo na naše primorske gradove sa brda, već da sjednemo u bilo kakvu barku i da se otisnemo, pa s mora da bacimo pogled na gradove, imali bi što vidjeti. Prije svega, vidjeli bi da je ljepota samo tamo gdje se nismo mnogo miješali.
Dakle, sve što smo od 1990. godine na ovamo mi “gradili“ zapravo smo nepovratno sredili. Jer, od prirode ne može da se otme, kolika god želja bila za tim. Dokaz je brdo Spas iznad Budve, Petrovac koji je betoniran i Ulcinj koji djeluje kao lavirint bez izlaza.
Naša obala je izgrađena kao da je neko zažmurio i rekao “sad što izgradite u narednih par godina to vam je to“, a graditelji bez škole krenuli da miješaju beton u sve šesnaest.
Zanimljiv prilog prikazan je prije nekoliko dana, anketirani su gosti u Krašićima. To mjesto može da bude pokazno, case study za cijelu obalu. “Kako betonirati primorje?“ može da nosi naziv.
S pravom govore ljudi o tome kako više ne prepoznaju Krašiće. Jedan čovjek govori, a konstantno se pravda što iznosi istinu. On prije svega govori kako je porijeklom iz Nikšića, kako mu je otac rođen u Nikšiću, pravi uvertiru da bi imao alibi zašto kritikuje situaciju. Dakle, on govori kako su Krašići bili oaza, kako je Bokokotorski zaliv najljepši na svijetu, ali da je uništeno sve, toliko da on gleda i ne vjeruje.
Sve je to neko odobrio, potpisao, “planirao“ i sagradio. Ništa od toga nije niklo preko noći. Sve te vile, zgradurine i kuće, za sve je to neko dao zeleno svijetlo ili makar zažmurio. Kako god, neko je to fino naplatio.
Čemu se danas divimo? Onome što je gradio neko daleko prije nas i onome što nismo gradili mi: prirodnim ljepotama.
Ostalo je naših ruku djelo, na što ne možemo nikako da budemo ponosni. Ako postoji plan, mi smo izmislili ne-plan.
Primjer je Monte bar na 1350 metara nadmorske visine sa prelijepim pogledom. Viralni su bili snimci žurki sa tog mjesta. Ali u jednom trenutku, ako se posmotre zakoni Nacionalnog parka, tu muzika ne može da gruva. I opet smo u situaciji da smo prvo gradili pa razmišljali. Greška u koracima. Uvijek ista priča.
Možda je to sve zbog razrijeđenog vazduha. Pogled sa brda uvijek opija ljude. Padaju nam svakakve ideje na pamet.
Ali ideja bez egzekucije i plana je samo san. Puni su naši ljudi ideja, samo nikako da se ostvare.
Naša obala je prelijepa, to je fakat. Takođe je urnisana, i to je činjenica. Ako to spojimo, dobijamo formulu: prelijepo urnisana obala.
Sve tačno.
Izvor: RTCG
