Piše: Đuro Radosavović
Granice su naša sudbina. Bolujemo od granica. Oduvijek.
Kad nagazite nekog teškog jugonostalgičara, prvo će zaljubljeno govoriti o snazi JNA, pa o sportskim uspjesima, a onda će reći kako se lako putovalo od Vardara pa do Triglava, s kraja na kraj velike Jugoslavije. Istina. Putovalo se, sa crvenim pasošem se lako špartalo po svijetu. Ali sve je to prošlo vrijeme i sve su to platile generacije koje su došle kasnije, ni krive ni dužne. Svo to loženje na snagu i oružje, svu tu megalomaniju i grancioznost, sve kredite i ležernost, sve to dođe na naplatu. Uvijek zaborave da nam kažu da se vozilo par-nepar dan po dan, da je bilo restrikcija struje, da je katkad falilo kafe i ulja. Ali sve su to razlike između sjećanja i uspomena. Nije to isto.
Ali, gdje smo mi danas? Zamislite samo nekog iz Evrope ko godinu dana planira svoj odmor i dođe u Crnu Goru 2026. godine, sleti u Tivat. I dođe u Tivat i ne zna kuda, ne zna kako, i sve što vidi je gužva. Prvi susret nekog turiste sa državom izuzetno je važan kao impresija koja će da mu oboji cijelo ljetovanje. Tivat takav haos nije zaslužio. Tivat se transformirao, to je divan omanji grad, sa fantastičnom perspektivom. Ali za početak, bilo bi dobro da kad već ima aerodrom, da ima funkcionalan aerodrom. Niko ne traži premnogo.
Opšti utisak turista sa kojima sam imao prilike da se sretnem i čujem njihove utiske o Crnoj Gori jeste da ne mogu da vjeruju kako jedna zemlja ima sve: more, jezero, rijeke, planine, pećine, a ne umije da iskoristi ništa od toga. Neće da kažu direktno, ali to je ipak neki talenat, imati sve i ne činiti ništa povodom toga.
Zli jezici će reći da smo kao potomci drumskih razbojnika nenaviknuti da razmišljamo strateški. Fali nam kontinuiteta i osjećaj opšteg društvenog dobra. Preveliki smo individualci i interes se završava kad i spisak uže familije. Da isključivo razmišljamo stihijski, od danas do sutra, i zato nikako da dobijemo turiste koji će se vraćati svake naredne godine. Jer da brinemo o tome, bolje bismo imali puteve, javne toalete, parkove, parkinge, trgove i menije.
Veliko je naše gostoprimstvo ali zna da bude agresivno. Pomiješali smo uljudnost i ugostiteljstvo, pomiješali smo servilnost sa poštenjem, ponos sa „izvolite“ i grubost sa stavom.
Otuda u Tivtu na aerodromu kolone i gužva, haos i nesnalaženje. Jer nikoga nije briga za to sve dok mediji ne krenu da izvještavaju i prenose ogorčenost putnika. Tad se upali lampica. Kad dogori. Tipično.
Ako analiziramo komentare turista o Crnoj Gori, jedan komentar se ponavlja, kao da je kod nekog programa, iz godine u godinu isti komentar: “Mnogo lijepa zemlja. Šteta“. Ovo “šteta“ se odnosi na sve, šteta je propuštena šansa. Nije toliko utješno koliko je bolno čuti i pročitati to “šteta“.
Sigurno da nije bilo potrebno previše mozganja i ulaganja da bi se aerodrom u Tivtu doveo u red. Samo je potrebno bilo misliti na vrijeme. Samo to. Ništa drugo.
Izvor: RTCG
