Piše: Aleksandar Živković
U jednom malom crnogorskom gradiću koji, hvala Bogu, još ima gimnaziju, obilježena je 50. godišnjica velike mature. Bilo je lijepo bilježe mediji.
Dali su riječ i dvoma zlatnih maturanata. Jedan je poslije gimnazije studirao u Prištini i potom živio u rodnom mjestu do danas; druga, gospođa, završila je studije u Beogradu gdje je i ostala. „Volim ovaj grad i često sam gost u njemu“, kaže ona.
Trgla me je ta rečenica.
Nije to samo kaža ona „svi se đaci kući vraćaju samo crnogorski ne, kao da ih uče da se ne vrate“. Nije to ni samo Deridina priča o politici gostoprimstva.
Čini mi se da riječi ove pametne gospođe osvjetljavaju jedan tabuisani fenomen koji, vjerovatno, nije samo crnogorski, nego svih „pasivnih“ krajeva.
Zbilja, može li se biti gost u rodnom mjestu?
Može, naravno, kad mora.
Ali: čiji gost? U praksi to znači biti gost brata koji je ostao na imanju. (Ili sestre, razumije se.)
Podsvjesno ti njemu nešto duguješ. Podsvjesno on ti ne da da se vratiš.
I tu se završava priča o povratku đaka i počinje ona o politici gostoprimstva.
Za Crnu Goru sa „megapolizacijom“ Podgorice, to više nije problem samo sa Beogradom.
Možda je vrijeme da se, šire i dublje od mene, razmišlja o gostoprimstvu rodnog mjesta?
