Uprkos sve češćem strahu prosječnog čovjeka, eksperti smatraju da smo daleko od ovakvih distopijanskih ideja naučne fantastike. Vještačka inteligencija je svojim postojanjem i dalje vezana za jednostavan cilj, na programerima ostaje da taj cilj ne bude uništenje čovječanstva
Sve su češći strahovi o opasnosti AI (vještačke inteligencije). Oni dopiru iz usta univerzitetskih profesora i tehno tajkuna poput Ilona Maska. Primjer jedne ideje koja na jasan način predstavlja strah od ovog novog fenomena je legenenda o Rokovom bazilisku. Priča je zasnovana na konceptu mitološkog baziliska, stvorenja koje može ubiti svoj plijen običnim pogledom. Kaže se da je ova urbana legenda nastala na nekom internet forumu u kojem je korisnik pod pseudonimom Roko napisao članak o hipotetičkoj budućnosti vještačke inteligencije. Legenda kaže da je administator foruma ubrzo izbrisao ovaj članak jer je smatrao da samo čitanje ove priče predstavlja informacionu opasnost (infohazard), po svakog čitaoca. Tekst teoretiše da će vještačka inteligencija dostići nivo singulariteta. Stanja u kojem će komjuterski softver postati toliko savršen da će iz ljudske perspektive izgledati kao omnipotentno božansko biće. U svom sveobuhvatnom znanju, vještačka inteligencija će tačno znati koji čovjek je učestvovao u njenom stvaranju. Roko pretpostavlja da postoji velika vjerovatnoća da će AI krenuti u osvetnički pohod u kojem će krvavo kazniti svakoga ko je odbio da učestvuje u kreaciji ovog softvera. Autor zaključuje da je svaki čitalac ovog članka ovabezan da na neki način doprinese stvaranju ove vještačke inteligencije, jer ga je, poput legendarnog čudovišta, “bazilisk“ već primjetio i zahtjeva odgovor. Vjeruje se da je administrator obrisao ovaj tekst, misleći da će spasiti čitaoce koji još nijesu obavješteni o ovoj opasnosti, i time nikada neće biti osuđivani od strane osvetoljubivog kompjutera. Pristalice ideje o Rokovom bazilisku strahuju da mogućnost njegovog rađanja raste svakim novim čitanjem. Tako dolazimo do situacije da, što više ljudi vjeruje u ovaj ishod, to će više ljudi učestovati u stvaranju istog ishoda. Kao i kod svake urbane legende, i ovoj je nepoznat datum i mjesto nastanka. Detalji su se rađali i mijenjali da bi došli do ove, savremene verzije.
Poznavaoci filozofije će primjetiti da ovaj koncept nije nova ideja, i da možemo pronaći ovakve argumentacije u Paskalovoj ideji o Božjem postojanju. U kojem se odnos Boga i čovjekove vjere u njega, svodi na izbjegavanje vječne kazne kroz “vjeru za svaki slučaj…“. Ozbiljni softver programeri smatraju da je ideja o ovakvoj verziji vještačke inteligencije, za sad, bliža bajci nego realnosti. Prosječan čovjek sve češće govori o prijetnji generalne vještačkke inteligencije, to jest. softvera koji može da dovede svaki aspekt čovjekovog života i znanja do apsolutne savršenosti, pritom baratajući svim informacijama koje je čovječanstvo akumuliralo za svog postojanja. Momenat u kojem AI poprima ove veličine se kolokvijalno naziva singulritet.
Jedan od predstavnika crnogorske asocijacije za vještačku inteligenciju, Milutin Pavićević kaže da je priča o singularitetu neosnovana i neostvariva. Smatra da taj način razmišljanja više govori o ideji svakodnevnog čovjeka o softveru i konceptu svijesti, nego o trenutnom tehnološkom progresu. Osvrćući se na turbulenciju koju je pokrenula priča o čuvenom jezičkom moedlu: ČetGPT, Pavićević iznosi ideju da je čovjek napravio distinkciju između svjesnog i nesvjesnog bića preko mogućnosti korišćenja jezika. U momentu kada je kompjuter počeo da koristi jezik, na način na koji ga čovjek koristi, tada je započeo strah o rađanju svijesti u softveru. Stiven Pinker u svom djelu ,,Prosvećenost sad“ upoređuje ovakve strahove sa strahom da će avion odletjeti u svemir svojom voljom, samo zato što može da leti efikasnije od ptice.
Uprkos sve češćem strahu prosječnog čovjeka, eksperti smatraju da smo daleko od ovakvih distopijanskih ideja naučne fantastike. Vještačka inteligencija je svojim postojanjem i dalje vezana za jednostavan cilj, na programerima ostaje da taj cilj ne bude uništenje čovječanstva.
Matija Perović
