Političke elite u Srbiji maštaju o revanšizmu ili lustraciji. O tome će, izgleda, ipak da se odlučuje u embahadama.
Piše: Aleksandar Živković
Jučerašnje saopštenje Spoljne obavještajne službe Rusije i prekjučerašnji, sadržinom i stilom sličan, članak Mihaela Martensa u poluslužbenom Frankfuter algemajne cajtungu, jasno ukazuju da su se Rusija i Njemačka opet sučelile na teritoriji Srbije. Ako su Srbi često, uglavnom sa Zapada, kritikovani da nijesu izvukli prave pouke iz svoje prošlosti, to, kanda, nije pošlo za rukom ni evropskim silama.
Unutrašnjom politikom Srbije trenutno dominiraju elite koje žude za revanšom („vreme odgovornosti“) ili lustracijom naprednjaka. (Na primjeru Crne Gore vidi se da da ta vrsta planirane kazne na ovom svijetu uglavnom pogađa “sitne ribe“.) Ne vide se neke znatnije unutrašnje snage koje mogu odlučujuće da promjene tok događaja i zemlju povedu ka izlazu iz društvene krize. Idealan teren za arbitriranje stranaca.
Narod u Srbiji pitali su iz Eurobarometra i on je orijentisan više ka Rusiji i Kini nego ka EU. (Ta većina nije nastala samo iz redova pristalica režima.) Vlast A. Vučića i nema još mnogo aduta nego da se zaista i osloni na Rusiju i Kinu, mada u Ministarstvu spoljnih poslova Srbije istovremeno intenzivno rade na „strateškom partnerstvu sa SAD. Možda će iz svega nabrojanog da se izrodi neka nova geopolitička pozicija Srbije?
Može da bude, ali ne mora da znači, da se sjetimo i Baje Pašića. U svakom slučaju, čini se, da bi bilo bolje da se misli u malim koracima nego u velikim geopolitičkim zahvatima. U nekim trenucima ne može se ostati neopredjeljen, ali kao što veliki imaju svoje interese, imamo ih i mi. No, pitanje je ko će da ih predoči i ko će da ih uzme ozbiljno u obzir ako se „igra“ prepusti isključivo embahadama. Najprije, nije nimalo izvjesno da velikima uopšte odgovara prevazilaženje društvene krize u Srbiji. „Stabilokratama“ nikada nije odgovarao primjer neke pobune u narodu, ali posljednje čega se sjete jeste da mu ispune želje. A, što bi klinci rekli, realno, ko bi se u današnjoj svjetskoj situaciji bavio srpskim željama i potrebama?
Time ćemo, na kraju, smjestili nas na Istok ili Zapad, morati sami da se pozabavimo. Mnogi misle, i istorija ne može da ih osudi, da će nam drugi skrojiti kapu koliko god se mi trudili da budemo autonomni i kao ličnosti i kao nacija. Bilo kako bilo, makroekonomista i demograf, Miroslav Zdravković, smatra da će rasplet sadašnjih događaja da odredi budućnost Srbije do 2070. godine. Ako i pretjeruje, jasno je da smo na velikom iskušenju. To više nijesu, usko shvaćena, politička, pa i geopolitička pitanja, to su pitanja očuvanja ličnog i kolektivnog duha.
Poslove po embahadama i sa embahadama neko uvijek mora da radi. Da li će se pri tome „lustrirati“ ili „revanširati“ – široko im polje. Naravno, u ovom trenutku, interesantnija su geopolitička pitanja. Tu, hvala Bogu, imate mnogo zanimljivijih autora od mene. Kao narod sa „kućom na putu“ nije čudno što se za ta pitanja toliko interesujemo. Neki misle da u tome nijesmo toliko vješti kao, npr. Hrvati, drugi: dobro je što nijesmo tako vješti, to i jeste naša nesavitljivost. Treći, opet, primjećuju da je lako njima uz podršku germanskog i katoličkog svijeta. Trenutno, mnogo intenzivnije politička Hrvatska zastupa svoje interese u Crnoj Gori, nego Srbija na Kosovu i Metohiji!
Hoće li rusko-kineska podrška takvu situaciju promjeniti? Ili „strateško partnerstvo“ Srbije sa SAD? Ili neko „istorijsko pomirenje“ sa Njemačkom? Probalesu i ranije generacije političara. Moraće i nove.
