Piše: Oliver Janković
Teško mi je pala priča oko Piksija. Nekada fudbalska legenda našeg djetinjstva, a danas žrtva sopstvene neodmjerenosti (da ne kažem težu riječ) i selektorskih ambicija nekih političara.
Žao mi je kako se tako troše naši sportski amblemi, i kako bezidejno izgleda srpska fudbalska situacija. I Piksi je morao da ode. Da li baš sad, dok još ima posla (teorijske šanse i par mečeva do kraja) i kad ovaj „poslije njega“ nema šta da traži? Ili je trebalo sačekati sami kraj započetog posla? Možda je psihološki bolje ovako. Bar smo dobili efekat onog posljednjeg mogućeg šamara za buđenje, kada je o samoj ekipi fudbalera riječ. Ali…
Piksi je odavno izgubio kontrolu nad situacijom, i oko toga ne bih trošio riječi. Međutim, ako se samo malo izmaknemo, i pogledamo nešto širu sliku srpskog sporta (bar kada je riječ o ekipnim sportovima sa loptom, a to su nama najomiljeniji) vidjećemo da je „slučaj Piksi“ samo jedan u nizu nedosljednosti državnih sportskih saveza Srbije, koji u posljednjih nekoliko godina tumaraju za adekvatnim selektorom. I to tako i u tolikoj mjeri, da to postaje i neukusno i simptomatično.
Zašto je neukusno? Neukus se pokazuje u nizu selektorskih smjena, koji unosi konfuziju i nesigurnost u brojne srpske selekcije. Drama oko Svetislava Pešića i košarkaša, uprkos zapaženim uspjesima na Mundobasketu 2023 i OI 2024, tiče se vezanih neuspjeha na prvenstvima Evrope – takmičenjima gdje nema Amerikanaca i Kanađana, i gdje smo bar „na papiru“ imali priliku za najsjajnije odličje. Svako normalan zna da je u cijeloj priči najmanje odgovoran čestiti starac, koji za razliku od Piksija, iza sebe ima vrhunske rezultate. Šuška se da su isti „izvođači radova“ rušili navijačku atmosferu jednako oko fudbalera kao i oko košarkaša. Elem, Srbija je u samo mjesec dana smijenila dva važna selektora. Ali to nije sve!
VAR SOBA: Prejaki za domaću ligu, slabi za Evropu – dosadno!
Ženska srpska odbojka (posljednjih decenija trofejnija i od fudbala i od košarke) doživjela je od 2022. do danas pravi rulet. Najprije je doveden jedan Italijan na selektorsku klupu (Santareli), da bi poslije godinu dana bio zamjenjen drugim Italijanom (Gvideti). Epilog: ovaj prvi je otišao na klupu Turske, i tamo postao prvak Evrope i vicešampion svijeta; a ovaj drugi ostavio Srbiju bez trofeja. Zato je, na-vrat-na-nos, vraćen Zoran Terzić. Muška odbojka? Posljednjih 5 godina: Kovač, Grbić, Kolaković i onda stranac – G. Krecu. Rezultat? Za sada ništa.
Još je luđa situacija sa muškim i ženskim rukometom. Ja ovdje ne umijem ni nabrojati koliko se ljudi smijenilo i najavljivalo na mjestu selektora rukometaša? Od jednog Španca koji je godinama radio bez rezultata, preko drugog koji nikad nije ni došao, pa do nekih domaćih privremenih rješenja. Kod dama je, takođe, dugo godina radio, bez većeg uspjeha, Slovenac Uroš Bregar. Onda je njega zamijenio Norvežanin, pa ovog opet Španac, i sve to u nepunih godinu dana…
Zašto kažem da je ovo, osim što je neukusno, još i simptomatično? Zato što godinama od srpskih političkih lidera slušamo koliko se mnogo ulaže u sport, a velike rezultate nam donose uglavnom usamljeni heroji (Đoković, Topić, rvači, veslači…). Osim toga, pojedini političari svojim komentarima u javnosti ostavljaju utisak da su oni „kalifi umjesto kalifa“ odnosno „selektori“ iz sjenke. Što bi se reklo – pravi „Iznogudi“ srpskog sporta. Oni komentarišu postavku igre, poteze na terenu, najavljuju pobjede… i sl. I sve bi to bilo možda i simpatično kada bi išlo uz sportske uspjehe i određenu stabilnost na selektorskim pozicijama. Ovako, doima se da je njihovo petljanje u ovaj posao, dijelom uzrokovalo nemoguće uslove za rad sportskih saveza i ovaj gotovo komičan bilans promjene selektora sa dolaskom svakog novog godišnjeg doba.
