Piše: M. K. Badrakumar
Dva događaja ove nedelje jasno ukazuju da se Netanjahu sada usredsredio na to da osujeti Trampove napore ka postizanju primirja i pokretanju pregovora sa Iranom: Ubistvo Alija Laridžanija i bombardovanje iranskog gasnog polja Južni Pars.
Manje od tri nedelje od početka agresije na Iran, koju je predsednik SAD Donald Tramp nazvao „malim izletom“, rat poprima scenario koji je potpuna suprotnost onome što je on zamišljao. U utorak je Tramp izjavio: „Povlačimo se uskoro, praktično vrlo, vrlo brzo.“ Zaista, Axios je dan ranije, pozivajući se na jednog američkog zvaničnika i „izvor upućen u stvar“, izvestio da je „direktan kanal komunikacije između američkog izaslanika Stiva Vitkofa i iranskog ministra spoljnih poslova Abasa Aragčija ponovo aktiviran poslednjih dana“. (Aragči je, naravno, brzo demantovao ovu tvrdnju.)
Aleksandar Živković: Persijski rat i provincijalizacija medija „glavnog toka“ u Crnoj Gori
Nasuprot tome, Izrael čini sve da osigura da se rat ne okonča „prerano“. Tramp bi najradije video da se u Teheranu pojavi neka vrsta ekvivalenta Delsi Rodrigez, nekadašnje zamenice venecuelanskog predsednika Madura – dakle, veoma pragmatičan lider. Međutim, premijer Benjamin Netanjahu ima sasvim drugačije ideje. On ovaj rat vidi kao pohod za ostvarenje cionističkog sna o hegemoniji nad muslimanskim Bliskim istokom. Ciljevi koje je Tramp sledio nikada nisu bili sasvim jasni niti usklađeni sa Netanjahuovim.
Izraelska misija je daleko od završene. Nemilosrdna strategija „obezglavljivanja“ predstavlja sredstvo za postizanje cilja. Izrael je očekivao da će, nakon likvidacije vrha iranskog rukovodstva u jednom udaru, režim jednostavno kolabirati. Međutim, stvari se nisu tako odvijale.
Američki pogled
S druge strane, Tramp uspeh rata meri obimom fizičkog razaranja koje su američki vazdušni udari naneli državnim zgradama, parkovima, školama, mostovima, bolnicama, vojnim bazama i drugoj infrastrukturi. I ima razloga da bude zadovoljan. Tvrdi da u Iranu više nema ciljeva koje bi trebalo gađati i da bi, ako bi hteo, mogao da prekine snabdevanje električnom energijom širom zemlje u roku od jednog sata.
Međutim, Netanjahu polazi od sasvim drugačije matrice. Njegovo nezadovoljstvo proizilazi iz činjenice da Teheran i dalje raspolaže sa više od 400 kilograma visoko obogaćenog uranijuma, kao i ogromnim arsenalom raketa i dronova; da je iranski režim i dalje stabilan i da nema znakova ustanka. Štaviše, Iranci već diktiraju uslove mira, koji podrazumevaju pravo na obogaćivanje uranijuma, ratne reparacije, bezbednosne garancije, ukidanje sankcija i drugo.
Za razliku od Trampa, koji se suočava sa sve većim unutrašnjim pritiskom da okonča rat, Netanjahu nalazi zadovoljstvo u tome što je rat protiv Irana „popularan“ među izraelskom javnošću, što mu čak može obezbediti novi mandat na predstojećim izborima za Kneset. Ukratko, iz Netanjahuove perspektive, ovaj rat se još ne može prekinuti dok toliko otvorenih pitanja ostaje nerešeno. A on je navikao da istera svoje.
Fajnenšel tajms: Kako je saudijski princ omanuo kladeći se na Iran
Dva događaja ove nedelje jasno ukazuju da se Netanjahu sada usredsredio na to da osujeti Trampove napore ka postizanju primirja i pokretanju pregovora sa Iranom. Prvi potez bilo je ubistvo visokog bezbednosnog zvaničnika Alija Laridžanija u Teheranu u utorak, a već narednog dana usledilo je bombardovanje iranskog gasnog polja Južni Pars.
Uklanjanje Laridžanija sa političke scene praktično znači da se nijedan visoki iranski zvaničnik više neće usuditi da se pojavi kao sagovornik za pregovaračkim stolom, iz straha da bi mogao postati meta Mosada. S druge strane, napad na gasno polje Južni Pars uvodi novu dimenziju u rat, sa sopstvenom dinamikom i dalekosežnim globalnim posledicama.
Diplomatski urednik lista The Guardian, Patrik Vintur, opisao je Laridžanija u potresnom nekrologu kao „ključnu polugu“ iranske politike, čoveka koji je obuhvatao više nivoa političkog života i raspolagao ogromnim ličnim uticajem, kako unutar Irana tako i na međunarodnoj sceni, do te mere da je praktično nezamenljiv. U „Pandorinoj kutiji“ koju je rat otvorio, Laridžani je imao jedinstvene kvalifikacije da bude „alternativni lider Irana u slučaju raspada vlasti ili, praktično, kapitulacije“, napisao je Vintur.
Netanjahu se sada usredsredio na to da osujeti Trampove napore ka postizanju primirja i pokretanju pregovora sa Iranom
Kako je Eli Geranmaje, stručnjak za Iran pri Evropskom savetu za spoljne odnose, rekla Vinturu: „Netanjahu je sada usredsređen na blokiranje Trampovih puteva ka primirju i razgovorima sa Iranom. Laridžani je bio čovek koji je mogao da obavi taj posao.“
Kada je reč o izraelskom napadu na gasno polje Južni Pars u sredu, Tramp tvrdi da ga Netanjahu nije obavestio o svojim namerama. To je, međutim, nemoguće nezavisno proveriti. Ipak, Tramp je na društvenoj mreži Truth Social objavio nijansiranu poruku u kojoj je naglasio da ni SAD, ni Katar, niti on lično nisu imali saznanja o izraelskoj operaciji, dodajući da ubuduće neće biti takvih napada. Zaključio je pozivom Iranu da ne uzvrati. Iran je, međutim, odgovorio gađanjem katarskog Ras Lafana, jednog od ključnih svetskih čvorišta za tečni prirodni gas.
Izrael je, čini se, pokrenuo višeslojnu regionalnu krizu koja je dugo tinjala i čekala da eskalira, krizu koja se više neće ograničavati samo na vojne ciljeve, već će direktno pogađati sisteme koji podupiru ekonomsku stabilnost čitavog Zaliva, uz šire posledice po stabilnost režima koje nije moguće rešiti isključivo bilateralnim kanalima.
Arapski odgovor
Rijad je tim povodom sazvao ministarski sastanak na visokom nivou, okupivši arapske i muslimanske zemlje, uključujući države Zaliva, kao i Egipat, Jordan, Tursku, Pakistan i druge. U zajedničkom saopštenju nagovešten je zaokret ka legitimisanju mogućih odgovora, uz istovremeno formalno zalaganje za deeskalaciju i naglašavanje da će poštovanje suvereniteta i nemešanje u unutrašnje stvari biti ključni principi svakog budućeg odnosa sa Teheranom.
Saudijska Arabija je zasebno signalizirala zaokret ka legitimisanju potencijalnih odgovora, uz istovremeno formalno pridržavanje politike deeskalacije i naglašavanje kontinuirane koordinacije i konsultacija među državama učesnicama.
Suština je u tome da se osnovni stav zemalja Zaliva prema Iranu nije suštinski promenio – očuvanje dijaloga uz istovremeno jačanje odvraćanja – ali se okolnosti u kojima se ta politika sprovodi ubrzano menjaju. Očigledno je da najpre treba prevazići ozbiljan problem kolektivnog delovanja unutar samog regiona, pre nego što se načini kvalitativni iskorak ka stvaranju NATO-u slične vojne sile kao alternative američkom bezbednosnom kišobranu, za koji je rat pokazao da nije od naročite koristi.
Značaj učešća Pakistana ostaje nejasan i podložan je različitim tumačenjima – uključujući i naznake začetka razmišljanja o formalnom vojnom savezu zasnovanom na „islamskom partnerstvu“, koji bi stratešku koordinaciju proširio izvan okvira Zaliva s ciljem obuzdavanja Irana. Dovoljno je reći da izraelsko usmeravanje rata na energetsku i infrastrukturnu metu ni u kom slučaju nije bilo slučajno.
Ipak, u ovako napetoj situaciji, u onome što se može tumačiti kao pomirljiv gest prema Teheranu, američki ministar finansija Skot Besent je juče (uz Trampovo odobrenje, naravno) oprezno izneo jednu potencijalno eksplozivnu ideju: „U narednim danima mogli bismo da ukinemo sankcije za iransku naftu koja se već nalazi na moru. Reč je o oko 140 miliona barela – količini koja pokriva između deset dana i dve nedelje snabdevanja, a koju su Iranci uglavnom usmeravali ka Kini. U suštini, koristili bismo iransku naftu protiv samog Irana kako bismo u narednih 10 do 14 dana zadržali cene na nižem nivou.“
Ovaj potez će, po svoj prilici, imati ograničen uticaj na cene, ali ukoliko bude sproveden, predstavljao bi zapanjujući zaokret u dugogodišnjoj američkoj politici, budući da bi SAD omogućile Iranu da prodaje naftu po tržišnim cenama, svesne da će Teheran od toga ostvariti profit. Reč je o prekretnici.
Izvor: Novi Standard
