Piše: Aleksandar Živković
Crna Gora, srećom, za razliku od bratske Srbije nema tabloide. Ali to ne znači da je medijsko stanje u njoj mnogo bolje. Pojava koja se i ranije uočavala u glasilima „glavnog toka“ u Crnoj Gori, od američko-izraelske agresije na Iran, prosto bode oči. Ta pojava ima jedan naziv – provincijalizam. Dok većina naroda prati ratne vijesti na telegram kanalima, crnogorski mediji o događajima koji bitno određuju sudbinu svijeta izvještavaju krajnje oskudno.
Jeste, dobrana cenzura uočava se na svim ratnim stranima i prećutno je prihvataju i mediji većih zemalja. Ali, to nije opravdanje za medije u Crnoj Gori. Sam interes čitalaca i gledalaca, zahtijevao bi produbljenije praćenje i analiziranje rata i njegovih, već sada vidljivih posljedica. Toga, međutim, nema u crnogorskim medijima. Ili gospodin Miodrag Lekić ne može da postigne da za sve njih napiše kulturnu analizu.
Možda se urednici plaše da bi izvještavanjem narušili neku objektivnost. To je zapravo najgora autocenzura, Treba otvoriti medijske prozore prema najaktuelnijim zbivanjima u svijetu, a sama priroda događaja koji su u toku, ne dozvoljava neku navijačku euforiju s bilo koje strane.
Provincijalizacija medija u Crnoj Gori, koji inače nalikuju kao jaje jajetu, ide na uštrb javnosti, koja bi valjda trebalo da bude sedirana na našem „evropskom putu“. Taj put, međutim, podrazumijeva i elementarnu obaviještenost. Kada se toliko dičimo našim Mediteranom, pogledajmo uzgred italijanske ili španske novine. Rat koji nam se odvija pred očima ostaviće posljedice i po naše živote. Mediji su nam dužni da o tome govore.
Da ne budem sasvim nepravedan, ima ta naša medijska provincijalizacija i dobrih strana. Kada se npr. piše ili snima o životu u manjim mjestima itd. Ali, ako se stvara slika neke za svijet malo ili nimalo nezainteresovane Crne Gore, svi znamo da to nije naša slika. Ali jeste slika naših medija „glavnog toka“. Opasno je i za stanovništvo i za državnu elitu da se informišu iz takvih medija.
