Piše: Časlav D. Koprivica
U onome što slijedi, na podstrek sasvim nedavnog, fenomenološki pokaznog slučaja, pažnju ćemo pokloniti jednoj, držimo izuzetno važnoj, nažalost već uveliko poodmakloj usmjerenosti srpskog društva.
1. „Zabavno veče“ – uz Jasenovac i Košare
U subotu, u društvu, bijah na koncertu „Pravoslavnih srBskih pojaca“. „Prekomjerno B“ je, valjda, simbolička lozinka tobožnjeg hipersrBstva – ali na ta kič-pretjerivanja već smo se i navikli. Nesvakidašnji utisak s događaja obilježen je mješavinom solidne, na momente sjajne vokalne izvedbe, nekih od potresnih rodoljubivih pjesama, ali i neuravnotežen izbor programa, uz neprikladno scensko ponašanje, prije svega od strane „frontmena“, koji kao da sam nikada nije prisustvovao pristojnom scenskom nastupu – onih koji ne kamče pljesak od publike, ne prilaze svake malo rubu pozornice, kao da je kraj koncerta, koji ne prave pauze koju popunjavaju neprimjerenim verbalnim nastupima, punih raznih ispada, tako da povremeno prelaze u trabunjanje. Ukratko, nastup je bio u znaku pomiješanosti onoga što u takvim prilikama ne bi smjelo miješati, tj. u znaku „lošeg tona“.
Prvi put sam prisustvovao njihovom nastupu. Njihov rad mi je poznat preko jutjuba, od kojih je vjerovatno bio najupečatljiviji ovaj nastup s kraja 2015, koliko mogah vidjeti, potpuno lišen neprofesionalnih „izlijetanja“. Međutim, na koncertu 21. februara u Dvorani Doma sindikata, koji možda nije bio reprezentativan za to kako oni inače nastupaju, od te otmjenosti od prije deset godina, kakva jedino dolikuje ovakvom repertoaru, nije ostalo ni traga.
Primjera radi, nekoliko tačaka nakon užasavajuće, dobro izvedene pjesme posvećene stradalima u genocidu nad Srbima u NDH, praćene u pozadini pozornice stravičnim slikama sa stratišta, uključujući i slike umiruće srpske djece-uznikā, počinje žovijalna melodija u ritmu zabavne muzike tridesetih godina prošloga stoljeća, koju je razdragni frontmen, očigledno zadužen za „dizanje atmosfere“, najavio sa Hajde da se igramo! Nakon niza (manjih) neprimjerenosti – to je bio skok u moralni ponor, poslije kojega mi/nam više nije bilo moguće ostati na toj priredbi… Na djelu je bila ista „logika“ kao i kod televizijskih emisija „magazinskog“ tipa, ali i kao kod novina, naročito tabloida. Nije se, naime, osjećala ni najmanja potreba za održavanje emotivno-stilske dosljednosti, za držanje istog tematskog nivoa, koji bi konzistentan sa, na primjer, nacionalnim ponosom i pogotovo pijetetom prema nacionalnim žrtavama evociranim samo koji minut ranije. Umjesto toga – nedostojna mješavina. Tu važi, dakle, samo jedan interni imperativ – kao i kod medija, koji se na sve razvijenijem tržištu, sve izraženije konkurencije, bezobzirno bore za opstanak – a to je držati pažnju, odnosno biti zabavan. Nacionalni identitet naroda kojem se trenutno finalizuje otmica nacionalne kolijevke, i koji se i moralno, i biološki i geopolitički bori za opstanak – sveden je na sporednost zabave.
No, to za onu stvar koju ovdje želimo da dotaknemo nije toliko važno, osim što je još jedan od, eksponencijalno umnožavanih simptoma galopirajućeg uprostačenja Srba posljednjih godina, i zaborava donedavno poznatih, a još ranije i samorazumljivih kriterija normalnosti i pristojnosti… To, naravno, nije nepovezano s onim o čemu ovdje želimo da progovorimo, jer s narodom, kao poprostačenom „pučinom“, moguće je činiti svašta, što se nad namauveliko praktikuje.
2. Estradni „patriotizam“
Ipak, najbolniji trenutak koncerta bio je delirijum publike na Vilu s Košara (u, zaista dirljivom, pritom, primjećujemo, tek usput, samovoljno preekavičenom izvođenju) – skakanje na noge, pljesak, oduševljenje…. Zapitah se gdje ste vi, ljudi, bili kada smo mi, ne samo mi iz Pokreta za odbranu Kosova i Metohije, zvali da se brani sveta srpska zemlja, kada smo zvonili za uzbunu zbog veleizdaje…? Od ozbiljnih, političkih skupova zaziraste, ali se zato nadoknadno-samoutješno pjeva o Kosovu, ali neozbiljno? Nijeste čuli za Pokret? U redu – trude se sve vrijeme, još od naše prve inicijative 2018, da ostanemo nečujni i nevidljivi, ali šta je s drugima koji su dizali glas protiv Veleizdaje? Ako ni za koga od njih ne čuste, što je unekoliko moguće (mada je nemoguće da nikada ni za koga od nas nijeste ništa čuli; sigurno ste, makar jednom, samo u sebi „odmahnuli“), budući da se u režimu mješovite, unutrašnje-spoljašnje okupacije, kakav je na djelu u Srbiji, takvi glasi daleko čuti ne smiju – zašto sami nešto ne preduzeste? Nije vam bilo do „politike“? A zar je „politika“ kada branite svoje, kada ostajetee na tragu zavjeta predaka, onoga zavjeta kojem se pjeva i u Vili s Košara? Jeste, i to je politika, ali u najboljem smislu riječi – održavanja svoje kulturalno-istorijsko-politike zajednice.
Uzgred, pitam se, samo primjera radi, da li bi Pojci nastupili na nekom protestnom skupu protiv režimske veleizdaje KiM? Ako se varam sav grijeh na moj dušu, ali čisto sumnjam – jer to bi bila „politika“. Nje se treba čuvati, jer u suprotnom, na primjer, ne bi u prvom redu na koncertu mogla sjedjeti „Zavetnica“, osoba koja je svoju nekadašnju opozicionost vjerolomno konvertovala za „portfelj“ drugorazrednog služinčeta u AVovskoj veleizdajničkoj „Vladi“. A takvo kontekstualizovanje – to nije „politika“? Sistemsko ogađivanje politike – ne samo, zaista mahom nedostojnim, djelovanjem naših političara nego i generalnom antipolitičkom propagandom, praktičnu politiku ostavlja uglavnom najgorem soju ljudi, vrlo podobnom za upravljanje spolja (iz sfere kapitala, stranih ambasada, obavještajnih pogona…). No osim toga, tim se, u našem slučaju, bez sumnje, perfidno isprogramirano, dotiče i sposobnost političke zajednice za istorijsko mišljenje, osijéćanje, najposlije i djelovanje, u službi samoodbrane i golog opstanka. Naime, upravo sve te životno važne sposobnosti, koje bi svjedočile da je jedna duhovna zajednica uistinu živa, kod Srba su, u posljednjih četvrt stoljeća, konzistentno imobilisane.
Stoga u Srbiji više nije društveno korektno javno djelovati u odbranu svoje države – „dopušteno“ je samo „izražavanje osjećanja“, tj. emotivnoekonomska praksa, koja, tehnikom suštinske laži, olakšava dušu onima kojima je (bilo) „teško“ zbog sudbine KiM, ali koji pritom ništa ne žele da pokušaju da učini za njegov spas – da se ne bi „ukaljali“ politikom. Pjesma Vidovdan na svadbi ili u kafani, ili na dočeku sportista koji su donijeli neko novo „zlato“ – ne znači ništa (u stvari, može značiti amoralnu negaciju onoga o čemu se pjeva) – ako Vidovdan nije na pameti kada se ide na glasačko mjesto, kada se razgovara o ozbiljnim društvenim i istorijskim, kada se odmjeravaju važne životne odluke.
Marginalizovanje Vidovdana i Vidovdanskog opredjeljenja u sferu zabave, estradnog dizanja triju prstiju, nije samo moralno nedosljedno već je oblik svetogrđa, trivijalizovanja svetogā, kojim ono biva ne samo obesnaženo već postaje krajnje signifikantna vinjeta ogavnog moralno-istorijskog posrnuća. Nacionalni identitet tako biva potisnut u sferu zabavnog, sporednog, marginalnog – onoga što nam pada na pamet kada se veselimo, kada nijesmo ozbiljni. To je pokazatelj da sa svojim identitetom, a time ni sa svojom sudbinom, ne mislimo ništa ozbiljno. Sve zajedno, to je indikacija da smo dopustili da, kao narod, budemo izbačeni u sferu postistorijske neozbiljnosti. Mi nijesmo više akteri sopstvene, „srpske“ istorije, koja kao takva, u dvadesetpetogodišnjem okupacionom režimu i ne postoji, već smo veseli, opijeni „troprstodizači“, a umjesto istorijske narodnosne zajednice, duhovno razrijeđeno mnoštvo nesvjesnikā.
Prihvatanjem takvog, spolja isprogramiranog, obrasca „nacionalnog ponašanja“, dolazi se u situaciju statiranja u posmatranju jednoipodecencijske veleizdaje od strane aktualnih vlasti, uz puštanje pokatkad koje kosovske suzice, samo da bi se nastavljalo dalje, ostajući unutar „mape puta“ kukavičke, ali povremeno – režimu nacionalnootpadničke ekonomije psihodinamike – prilagođene kolaboracije i dalje (tobože) „nacionalno opredijeljenih“, koji su vidljivi samo „statistički“, u istraživanjima javnog mnijenja, ali ne i u društvenoj stvarnosti.
Časlav D. Koprivica: AVlašće nasuprot plenumaniji – ili o komplementarnom državomornom poduhvatu
3. Rodoljubiva zabava umjesto nacionalno osviješćenog djelovanja
Mjera te najnovije pomodne, spolja projektovana, a od mnoštva Srba prihvaćene izvedbe srBstva jeste samo pojanje, „dundulikanje“, u stilu udri srBstvo na veselje – ali tako da od stvarnog djelovanja, tj. od nacionalne borbe – ne bude ništa. Ispade da ko danas srpski pjeva – srpski zapravo više ne misli, iako se još možda (ponešto) osjeća, ali svakako srpski ne djeluje. Pritom nije riječ samo o tome da je prvo, ili prvo dvoje, samo odnekud prestalo da implikuje drugo, odnosno drugo dvoje, već je, na jedan izopačen način, prvō postala planski vođena supstituacija drugogā. Uveden je novi režim srpske nacionalno-rodoljubive korektnosti: riječi, ne bez dijela, već umjesto djelā, tj, u krajnjem: riječi i pjesme – da se ne bi djelalo.
A zamislite samo da je nekada bilo tako, tj. da su pjevali nacionalne pjesme samo da bi pjevali, da bi se „istutnjali“, dali oduška, „olakšali dušu“, a zatim nastavljali dalje, kao da se ništa nije desilo. Zamislite guslare kao nacionalno-estradne zabavljače, koji ne bi zaista mislili ono što su pojali? Zamislite da ikada, ijednom srpskom poslijekosovskom naraštaju, pjevanje nije bilo vazdašnje buđenje duha, poziv za djelanje, već alibi za nedjelanje? Zamislite da je, primjera radi, knjaz Nikola napisao Onam’namo (https://www.youtube.com/watch?v=Njra0wnFOxU) – zato da nikada ništa ne bi uradio za oslobađanje Stare Srbije? A uradio je – na kraju je njegova vojska otišla tamo gdje se „mora[lo] jednom oružan poć’“. I to, naravno, nije bila slučajnost, jer je ta pjesma i bila napisana i zato da bi se njeno prorčanstvo jednom zbilo. Rodoljubive pjesme, makar kod duhovno neoduzetih naroda, kakvi su Srbi trećeg milenija postali, služe evociranju, odnosno pozivanju, pokretanju. Danas se, međutim, međ’ Srbima pjeva da se ne bi djelovalo, da bi se, na metanivou, slavila svoja nemoć, da bi se ovakvom naglavce okrenutom kontekstualizacijom patriotske pjesme potvrđivala i petrifikovala nacionalna katatonija.
4. „Narod“ i „elita“ po mjeri „liderā“
Metastaza hibridizovanja rodoljublja kod Srba – kafansko-estradno „srbovanje“, umjesto nacionalno-oslobodilačkog djelanja, kongenijalno je s izumom, inače kontrauintuitivne konjunkcije verbalnog „srbovanja“ i djelatne izdaje kod političkih „lidera“. Prvi takav, istina dosta proziran, i zato, u krajnjem, politički ne odveć uspješan model – iako je i on napravio ozbiljnu, unekoliko i trajnu, nacionalno-duhovnu štetu, bio je: Vuk Drašković. Nakon njega je došao znatno savršeniji (proto)tip, AV, vjerovatno najuspješnije zamaskirani veleizdajnik cjelokupne srpske istorije, najubitačniji je nacionalnoštetočinski snajper, koji uvijek iznova puca i pogađa u svoju stalnu metu – srpstvo, srpski identitet. No poslije jednoipodecenijskog veleizdajničenja, „tamo gdje treba“ vjerovatno razmišljaju ko bi mogao, na istom kursu, za zamijeni najstrašljivije agenta stranog uticaja na čelu moderne Srbije. Sada postoje već dosta ozbiljne indicija da se za tu poziciju, koju opisuje kvadraturu kruga skrivenog nacionalnog otpadništva, usrdno kandiduje novoprojavljeni korifej, nekad srpskog, a danas ProGlasaškog stanovišta. Predstojeće vrijeme će pokazati ko će produžiti lanac „srpstvujuće“ izdaje.
Ono što nema sumnje, jeste da upravo takav čovjek treba Zapadu, radi očuvanja geopolitičkog statusa quo, a uporedo s time, i nastavka proizvodnje drugačijeg, postsrpskog identiteta među nekadašnjim Srbima. U po njih idealnom slučaju, ako bi projekt preumljenja Srba bio doveden do kraja, više ne bi bila potrebna nacionalnoretorički pokrov, s predstavama upečatljivih inscenacija marginalizovanosti nacionalnogā, bilo bi svršeno, pa bi se od strane aktkualnih izvođača tog razistorijskog igrokaza, primjera radi, u Londonu/Berlinu/Vašingtonu… mogao i podnijeti izvještaj: Mi smo svoj zadatak obavili – Srbi (ni kao folklorni relikt) više ne postoje. Kada se „nacionalno“ pjeva i zbori da se ne bi nacionalno djelalo – tada takve priče i pjesme u jednom trenutku postaju redundantne, besmislene. Pod ovakvim pretpostavkama one su već a priori besmislene, ali takva praksa – ako se ništa ne desi da preokrene samoubilački istrijski vektor aktualne srpske socijetalne stvarnosti – jednom mora postati manifestna besmislena, i za one koji je sada upražnjavaju. I tada bi čak i ovakva, lažna srpska riječ i lažna srpska pjesma mogle zauvijek umuknuti.
Takav, spoljašnom, zapadnjačko-oupacionom dresurom uvježbani, do psihosocijalnog obrasca interiorizovani ketmanski manevar počiva na razvrgavanju riječi i djela, teorije i prakse, prošlosti i budućnosti. Tako nešto je moguće kod niskoobrazovanih naroda, kojima je intelektualna vrhuška neobrazovana ili potkupljena/potkupljiva, ili pak oboje. Kod nas je baš ovo potonje na djelu.
Ne stoji, naravno, da neke važne pretpostavke za sve ovo nijesu postojale i ranije, ali su ipak tek poslije Petog oktobra bile srušene sve, mahom spontane i nehotične, a manje promišljene prepreke ovakvoj identitetskoj rekonstruciji po mjeri geoplitičke kontrole „Zapadnog Balkana“. I tada je postalo moguće sistemsko uprostačavanje (što pomenusmo na početku ovoga štiva), kada je i dvojni proces radikalnog snižavanje duhovnog kapaciteta srpske intelektualne, prije svega univerzitetske, vrhuške, te njihovo socijalno korumpiranje za nacionalnu izdaju, krenuo punom parom.
Dakle, ono što bi trebalo da se nalazi u samorazumljivoj, svrhovitoj, podrazumijevanoj vezi, kod nas je ne tek razdvojeno već prvi članovi implikacija (riječ/pjesma), koje se u normalnim, neprimitivizovanim društvima i kulturama podrazumijevaju, kod nas djeluju kao zamjena za druge (misao – djelo), do kojih se nikada ne dolazi. To svjedoči o strahovitom kulturnom slomu, te moralnom padu, koji ide do stepena egzistencijalne depersonalizacije glavnine srpske kulturne „elite“. Unutar nje, naime, ton ostatku socijeteta daje lukrativno podešeni s(l)oj ljudi koji ne samo što se više ne dvoume između ličnih/grupnih interesa i opštih moralnih normi već im je takav način („suvišnog“) rasuđivanja posve uklonjen iz vidokruga, jer: „sada se tako radi“, to je „zastasrjelo“, „dogmatski“…
Dezakumulacija potencijala za intelekt i uopšte za humanitet kod srpske „elite“ dostigle je takve razmjere, da se više čak ne može govoriti o njihovom svjesnom izboru izdaje. To je modalitet koji je korišćen jednu (izdajničku) generaciju ranije među srpskom inteligencijom. Danas je nacionalna izdaja postala nova, automatizovana normala srpske „inteligencije“ koja zauzima institucionalno značajna mjesta. Ona se kreće po izdajničkom kolosijeku – kojem više ne prethodi izdajnički izbor, bez jasne svijesti da su zapravo izdajnici. Naravno, neće biti da baš u potpunosti ne znaju šta rade, ali je, međutim, to, spoljašnjom, obavještajno-informativno-kulturalnom proizvodnjom svijesti u srpskom društvu dalekosežno normalizovano. Pretpostavka za sve ovo je kulturalno-personalna involucija, te pomasovljena proizvodnja moralno indiferentnog, odnosno moralno dekompenzovanog interesualca, kod koga je ljudskost degradirana do nivoa oruđa koje govori i djeluje isključivo radi unapređenja vlastitih interesa. Takvo nakazno ideološko hibridizovanje Srba u nekom trenutku nakon 2000. postalo je dosta masovno zastupljeni, ne više individualni izuzetak tzv. NATO-četnika, već socijalnostatistički ustanovljiv fenomen uopštenog zastupanja ili manifestno ili latentno antinacionalnih pogleda. Ovi posljednji su i ritualno-estradni „troprstaši“, kojima srce zatreperi na Vilu s Košara – do poniznog priznanja (natocentričnih) „realnosti“, koji sat, eventualno dan, nakon što umine čarolija lažne inscenacije nacionalnoga.
Za pomenute interesualce, opšta stvar – ni kada je riječ o naciji, vlastitoj kulturi, vlastitim ustanovama, vlastitom gradu – ne postoji. Šta onda očekivati od „običnih“? Ovakav personalno-kulturalno degradirani tip oličen je savremenom srpskom inteligencijom, koja je već i „spontano“, stranom vladavinom srpskim društveno-humanističkim univerzitetskim pogonom, podešena za kolaboraciju s veleizdajom, bilo da podržava aktualni, veleizdajnički režim, ili da mu su u nekim, po veleizdaju irelevantnim stvarima, suprotstavlja, pritom nikako ne dovodeći u pitanje režim spoljašnje okupacije. To je nova mjera nato-drugosrbijanski-neojugoslAvodino korektnog srpskog „rodoljublja“. Obezubljeno, lažno srpstvo – konačni je ishod više od jednostoljetnog eksperimenta rasrbljivanju Srba, kojim se dobija novi model post-Srba – prihvatljivih za Region, Zapad, i, ne naposlijetku, za ovdašnje neojugoslavoidne rasrbice, koji od 2000. daju ton srpskom obrazovanju, kulturi, informisanju, uopšte čitavom javnom prostoru.
Časlav D. Koprivica: Đukanović je antagonizovao srpski i crnogorski identitet
5. Istorijska evolucija „identitetskog menadžmenta“ nad Srbima
Nekad, u Kroatoslaviji, hapsili i sudili zbog naših nacionalnih pjesama, zbog toga što se okupimo u kafani za Pravoslavnu novu godinu, čak i prije što dođemo u priliku da bilo šta „osjetljivo“ i zapjevamo. A sada nas puštaju da pjevamo šta nam je volja, jer je neizrečeni uslov dresure za hibridizovanje Srba u post-Srbe u čitavu situaciju ugrađeno „uputstvo“, odnosno naš, takođe prećutni pristanak, na to da su riječi umjesto djela jedini dopušteni vid „srbovanja“ i „srpstva“. U skladu s tim obavezujućim okupacionim predloškom, antinacionalni mediji, koji treba da osiguraju kontinuitet okupacije i kada AV bude „arhiviran“, favorizuju „nacionalne“, a zapravo jugonatovski korektne intelektualce, naime, one za koje je već pouzdano ustanovljeno da ne misle to što pričaju, već da je to stvar samo ketmanske nacionalne estrade, na već pomenutoj liniji Drašković – AV – …
Titoistička, oktroisana, paska nad Srbima, u vidu prepodešavanja srpskog identiteta za vremena Kroatoslavije, u poslijejugoslovenskom razdoblju dvostruko je usavršena. Prvo, glavni repetitori okupacije umjesto antinacionalno, sada verbalno istupaju „nacionalno“. Drugo, umjesto otvorene jugoslavodine propagande, sada se čitav „srpski narod“ upodobljuje obrascu „srpskih lidera“: zbori nacionalno, djeluj antinacinalno, ili makar ne ometaj antinacionalne tokove.
Tako bi, poslije „srpskih lidera“, bio „proizveden“ i „srpski narod“, koji bi bio po mjeri ne samo Berlina, Brisela, Londona, Vašingtona i Ankare, već i Sofije, Budimpešte, Zagreba, Sarajeva, Tirane (s Prištinom). Pojavio bi se – u stvari, već se pojavljuje – taj artificijelni postsrspki „narod“ upodobljen želji svojih neprijatelja, koji više ne bi bio po mjeri svojih predaka i svojeg nacionalnog identiteta. Suština tog pri-mjeravanja jeste da se ostvari ideal srpskih neprijatelja da nas više efektivno, identitetski nema, umjesto da se pokušava s biološkim brisanjem, kako je rađeno nekada, dok intelektualna vrhuška i dominantni kulturalni tip ne bijahu antinacionalni, odnosno pseudonacionalni, kao što je danas slučaj.
Ti najnoviji, frankeštajn-Srbi, koji bi još, obmanjivački, odnosno samozvanački, nosili ime svojih predaka, bili bi sposobni, štaviše voljni, da „u svakoj zgodnoj prilici“ zapjevaju Ko to kaže, ko to laže – edabi se (dakako, na, za njih, neesvjesnom nivou) prikrivalo da su Srbija i Srbi sve manji i manji – prostorno, moralno, intelektualno, duhovno… U svemu ovome, međutim, nije riječ ni o kakvoj srazmjerno spontanoj istorijskiinteraktivnoj evoluciji identiteta jednog naroda, koji, kao i ostali narodi, suočen s novim istorijskim uslovima, pronalazi drugačije modalitete svojeg opstajanja i boljitka. Riječ je egzemplarnom, okupacionim drilom nametnutom konformiranju projekcijama onih koji su mu bili i ostali protivnici, čiji je rezultat aktualna kolektivnoidentitetska malformacija dobrog dijela srpskog naroda. Tako smo postali „narod“ na daljinsko upravljanje svojih neprijatelja, i to čak ne samo onih najmoćnijih, zapadnjačkih nego i onih obližnjih, pa i „bivšesrpskih“.
Časlav D. Koprivica: Olimpijske igre ili važno je (ne) saučestvovati
6. Poslušni objekt neprijateljske želje
A sve je – u masovnoj društvenoj praksi (a ideološki i kudikamo ranije) –započelo u drugoj Jugoslaviji, zaobilaženjem „nezgodnih tema“ za „drugove iz republike“ od strane srbijanskih komunista (srpski komunisti izvan Srbije su tim identitetskim treningom „ovladali“ i ranije, prevashodno tako što su se počeli smatrati nekakvim novim nesrbima, ili samo institucionalno-folklornim „da-‘prostite-Srbima“, odnosno „srpskim kadrovima“). Zatim su – najprije zvaničnom propagandom, a na osnovu nje i spontanom inercijom, koja je učinjena stvarju nove, jugoslAvenski korektne, antisrpske običajnosti – Srbi, kao narod, izdresirali da te „nezgodnosti“ ne pominju pred nesrbima – pravim i lažnim, tj. starima i novima. A svašta je bivalo „nezgodno“ na antisrpskom „meniju“, koji je dobro „pamtio“ i habsburšku (a time, prirodno, i kominternovsku i ndh-ovsku) i osmanlijsku vizuru „remetilačkog“ naroda – od Vidovdana i Kosovskog zavjeta, svetosavlja i pravoslavlja, Njegoša i ćirilice, do Prvog svjetskog rata, Jasenovca i Jadovna i Radovana Karadžića. Druga Jugoslavija, iako pojavno komunistička, bila je osveta nama Srbima od strane dviju imperija, koji smo uspjeli da na bojnom polju potučemo, čak i da daju odsudni doprinos njihovom uništanjeu – Habsburške (prije svega preko Hrvata), ali i Osmanlijeske (preko muslimana i Šiptara u SFRJ).
I stotine hiljada, ako ne i milioni Srba tu su dresuru „maestralno“ usvojili, te socioidentitetski interiorizvalo. To je obavljeno toliko uspješno, da je režim kroatoslAvenske izdresiranosti Srba, preuzet i unaprijeđen i postpetooktobarskim režimom zapadnjačke okupacije. Nijesu, naravno, hrvatski komunisti bili tako ingeniozno-dalekovidi duhovni okupatori Srba u drugoj Jugoslaviji, već su oni nastavljali tradiciju habsburških, antisrpskih narativa, koje su, još prije Prvog svjetskog rata, bili dobrano prihvaćeni u Britaniiji, na primjer. Na osnovu tog, okupacionog kontinuiteta, postalo je moguće da novi, poslijejugoslovenski naraštaji, ne samo usvajaju nekadašnje, drugojugoslovenske traume kolektivne dresure svojeg naroda, dodjeljujući im vrednosno pozitivan predznak – tako da smo, bezmalo, postali žrtve produženog kolektivnog Stokholsmkog sindroma – nego je spisak „nezgodnih“ tema, imena, izraza, riječi, s lakoćom, bio proširivan i novim, poslijejugoslovenskim motivima.
U suštini, posrijedi je otvoreni spisak, jer kada su Srbi jednom, u svoje okupaciono oktroisano „identitetsko apriori“ ugradili form(ul)u neprijateljskog virusa, aktualni neprijatelj je, ko god to bio, suverenim nadzorom srpskog kulturalno-obrazovano-informativnog prostora, ponovo neopozivo uspostavljenog Petog oktobra 2000, u tekuću srpsku kolektivnu „svijest“, koju negativno konstituiše i taj nezaključeni spisak „nezgodnostй“, mogao ubacivati šta mu je volja. Srbi su postali identititetski džuboks srbofobnih ubacivača sitnine. Još jednom, savremeni post-Srbi – i to ne samo neojugoslavoidi već i mnoštvo (za sebe) „nacionalno svjesnih“,– otisak su želja svojih neprijatelja. Spoljašnjim „rukovanjem“ došlo je do perverznog „izmirenja“ među Srbima, gradnjom antisrpskog socijetalnog konsenzusa, tako da smo, na koncu, postali tragikomična antisjenka nekadašnjih Srba.
Modus operandi ove lobotomne mutacije bijaše sekundarna osjetljivost među (post-)Srbima na to to kako se drugi osjećaju – kada mi zapjevamo o svojim oslobađanjima, o svojim žrtvama. Valjalo je, naime, bezuslovno imati saosjećanja za Hrvate, muslimane, Šiptare (akcidentalno, valjda, i za Bugare i Mađare) – jer zamislite kako je njima dok slušaju o tome kako pričamo i/li pjevamo o tome kako su nas istrebljivali, klali…? A kako je, u moralnom smislu, bilo našim nevinim žrtvama, koje smo praktikovanjem ove neprijateljski „aploudovane“ osjetljivosti planski zaboravljali? Ili kako je bilo našim potomcima koje nijesmo naučili da pamte vlastite žrtve, da poštuju sopstveno, ćirilično pismo, jer i ono je, najkasnije još od NDH, na spisku naših izuzetno predusretljivih, receptivnih osjetljivosti za (neprijateljska) osjećanja drugih prema nama?
Svojevremeno je jedna koleginica, inače srbista, na moju konstataciju da je nedvosmislena, naučno ustanovljena istina da je istorijsko područje štokavice prostor srpskog jezika, te da, sljedstveno tome, „hrvatski“ objektivno spada u srpski jezički sistem, uzvratila pitanjem: Kako bi se osećali Hrvati kada bi to čuli? Nije, dakle, rekla da nijesam u pravu, već je potegnut „argument“ tuđih osjećanja. U stvari nauke, a njome se, valjda, bavimo da bismo ustanovljavali kako stvari zapravo stoje, upliću su „osjećanja“… A kako su se ljudi osjećali kada su konačno shvatili/priznali da Zemlja nije središte vasione? Je li ih iko pitao, ili je samo trebalo primiti k znanju istinu koja ne zavisi od njihove, ili bilo čije, ljudske, dobre volje? Ili, kako se osjećaju Njemci kada ih uvijek iznova uče o genocidu koji su izvršili nad Jevrejima (ne i nad Slovenima!) u Drugom svjetskom ratu? Treba li na ovo nesuvislo pitanje, koje pokazuje do koje mjere društvenoskupinska osjećanja mogu biti pretvoreni u ribnjak ideologijā, uzvratiti: A kako bi se osjećali Srbi iz Hrvatske, kada bi – zbog očiglednih sličnosti sa govorom okruženja – njihov govor bio proglašen hrvatskim, a ne srpskim? Ili je možda dovoljno samo priznati ono što smo morali znati i prije sveg ovog emotivnoideološkog zamešateljstva, da u stvarima činjeničnih, afektivno-emotivno indiferentnih istina, osjećanja (i „osjećanja“) treba dosljedno držati po strani?
To naglašena zabrinutost (post-)Srba za tuđa osjećanja prema sebi simptom je neprijateljske prevlasti nad našom sviješću i našim identitetom. Prema takvom držanju, treba imati obzira prema drugima – a za sebe ćemo lako, pa mi smo „široki“, toliko da su nas sužavali, iskrivljavali, brusili, tesali… oni koji bijahu radi da nas uopšte nema. Konačno, to kako je nama ispalo s našom preosjetljivošću za neprijateljska osjećanja prema nama, vidimo, na primjer, po postojanju „Inicijative mladih za ljudska prava“, spolja koordinisanom, ali ovdje stasalom, antisrpskom kanceru koji se, ni od koga ometano, godinama širi po zemlji Srbiji, po tome što mlade aktivistkinje 2025. skrnave spomenik Gavrilu Principu crvenom bojom. To su plodovi našeg razumijevanje za neprijateljska osjećanja prema nama, pri čemu je i samo to razumijevanje plod neprijateljske namjere tvoraca srpske politike osjetljivosti, ali i duhovno-kulturalne pometenosti, ,nedoraslosti, a onda i prodanosti naše intelektualne „elite“. A kada si previše osjetljiv za neprijateljstvo prema sebi, neizbježno postaješ, najprije samoneosjetljiv, samobezosjećajan, da bi se vremenom razvila neprijateljska metaosjećajnost prema svojim osjećanjima, prema onome što jesi. To je „dobitna formula“ autošovinizma, koja u Srbiji i među Srbima uopšte, „radi“ kao nigdje drugdje, makar u okvirima Evrope. I još jednom, to je direktna posljedica vodećeg tona prostačko-prodane izvedbe srpske intelektualne „elite“.
Neprekidno smo se pitali kako je drugima („od nas“), ali smo zaboravili da se pitamo kako je nama, sa samim sobom, s onim što je naše. A onaj ko ne smije da se pita kako mu je, vremenom zaboravi da to osjeća, da bi na kraju to prestao da bude – bilo u manifestnom, neojugoslavoidno-autošovinističkom, bilo u latentnom, frankeštajn-srpskom, ali svakako u oba slučaja, u nakaznom obličju. DrugojugoslAvenska korektnost (za Srbe) nije samo vremenski nego i po opsegu i rigidnosti fetišizovanja tuđih, a tabuisanja sopstvenih osjećanja, nekoliko decenija preduhitrila postmoderni kôd političke korektnosti. Naša dresura je počela ranije, mi smo je „odlično“ usvojili – i zato duhovno čilimo, već decenijama…
