Subota, 25 apr 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
MozaikNaslovna 3

Odnos kategorija vječnosti i vremena u pjesničkom djelu Petra II Petrovića Njegoša

Žurnal
Published: 5. maj, 2022.
Share
Filozofija njegoševa, (Foto: Arhiva)
SHARE

U idealnom (kome pripada i kategorija večnosti) stvoreni svet je dobar i odgovara svojoj svrsi. U idealnom je harmonija konačno uspostavljena. To idealno, u stvari, jeste kategorija koja povlači i mogućnost apokatastaze, one manje vidne struje hrišćanskog učenja po kojoj Bog, konačno, u večnosti, miri stvoreno sa Stvoriteljem a čije pomirenje uključuje sva pala stvorenja – dakle i Svetlonošu, i Lucifera. Ovu ideju Njegoš ne eksplicituje iako je unosi putem Božije tvrdnje da će počinuti od svog rada tek pošto bude uveo celokupni svet – a to mora da podrazumeva kako kosmos tako i haos – oblikovani u neoblikovanu, neobđelanu, pramateriju – u svetlost.

Filozofija njegoševa (Foto: Arhiva)

Kako, na koji način, s obzirom na pad, Bog sada vrši opšti liturgijski preobražaj stvorenog sveta? Preegzistencija i postegzistencija su ključ rezumevanja divino-demonske prirode sveta u koji je izopšten čovek. Bog preoblikuje haos. Njegoš nije odredio da li je haos od početka zadata kategorija , kao što je zadat, po njemu, Bog koji ga preobražava.

Indirektno, po Božijem odgovoru – otkrivamo ontološku deficijentnost haosa. Ono što Njegoš u svom spevu ne imenuje – ono dakle o čemu može samo da se spekuliše – jeste sledeće: ukoliko pretpostavimo da Bog najpre stvara haos pa ga tek potom preoblikuje, tada možemo prihvatiti da se haos upisuje u kategoriju materijalnog i da je podložan svim menama materijalnog sveta; haos se upisuje u vreme. Vreme je okvir za sve stvoreno. Sve stvoreno traje i propada tokom vremena. Neživa i živa, mislena i nemislena bića podjednako. Obrađeni haos, sledstveno, nije vekovečan: u četvrtom pevanju Luče mikrokozma Satana spominje propale svetove iz čega izvodi zaključak (po njega koban) da je Bog uzurpacijom – samom činjenicom da je preživeo kataklizmu koja je progutala raniji svet – za sebe izvojevao položaj Svemogućeg. Satanino ogrešenje o Boga bilo bi tako najpre filozofsko ogrešenje: on uzima svoju pretpostavku za gotovu činjenicu. Njegošev Bog – ljubomoran (na svoj stvoreni, preobraženi svet – čuvaran) nastupa kao starozavetni Bog Savaot. On se raspravlja, on kažnjava. Izdvaja deo neobrađenog haosa u koji smešta pobunjenike. Kakva je priroda tih novih prostora, prostora zatočeništva? Izdvojićemo, za ovu priliku, zemaljski svet.

Zasnovan po meri moralne deficijentnosti palih anđela, takav svet opredmećuje posledice mišljenja i delovanja “besmrtnih “ u preegzistenciji: zemlja je mesto ispaštanja, a kazna nad kaznama je zaborav prvobitnog zajedništva sa Bogom. Anamneza može samo biti posledica borbe sa sobom i sa svetom, ona je posledica nezadovoljstva sobom i svetom koji sopstvo nastanjuje. Zatočenje tako postaje poprište moralne borbe, borbe sa samim sobom. Živeti životom zatočenja značilo bi razumeti sebe i svet u kome se deluje. Kod Njegoša razumeti sebe znači prevazilaziti sebe: junački je podvig najpre podvig moralne prirode. On se odnosi na pobedu nad sobom, nad svojim vlastitim ja, dakle nad demonskim u sebi. To demonsko, međutim, upisano je i u prirodu , ono predstavlja jedno od ovaploćenja posledica preegzistencijalne pobune. Prevazilaženjem sebe stiču se moralne vrline. A živeti vrlinom znači težiti ka idealnom životu u svetu koji se odlikuje ratom sveg protiv svega. Probuđena luča se tako uzdiže nad mrtvom telesinom (nad otelotvorenjem preegzistencijalne zablude o prirodi Boga), nad vlasitim, urođenim slabostima: oslobađa se robovanja sebi, kao što teži opštem oslobođenju od materije, od sveta (ovozemaljskog sveta) kao inkarnacije zla.

Sporno je opstajanje dvojne ontologije kod Njegoša. Priča o probuđenoj luči, o ljudskom samopregoru, jedno je od pojašnjenja odnosa između kategorija haosa i Boga u odnosu na pitanje bitka. Bog, po Luči mikrokozma, jest istovremeno i biće i postojanje. Dijalektalno Božije stvaralaštvo radi na sjedinjenju esencije i bića. Odnos vremena i večnosti je izražen božanskim svetlosnim isijavanjem čiji je krajnji cilj uvođenje vasione u harmoniju. Ontologija određuje antropologiju, hristologija prirodu “luče“ mikrokozma, a figura božanstva figuru romantičnog pesnika koji promišlja i razjašnjava ove kategorije.

Njegoš u Bogu vidi počelo i tvoračku moć ujedno: u Njemu vidi biće čija je prisutnost u svetu imanentna. Po padu u greh, Njegova esencija vrši pozitivno, materijalno i spiritualno dejstvo na čoveka, preobražavajući ga istovremeno svojom svetlošću i upotrebom tog instrumenta koji nazivamo vremenom. Emanacija i esencija su jedno i isto: transcedentni Bog se očituje, i to je očitovanje njegova emanacija, Njegovo imanentno prisustvo. Bog je istovremeno i izvan i unutar stvorenog: Bog je u svemu. On je, drugim rečima, istovremeno i biće i nastajanje, i nužni bitak i vlastito stvaranje u nastajanju, iako ne i, rekosmo, jednosušno s njim. Ta se emanacija očituje kroz haos i kroz kosmos, kroz neobrađenu materiju kao i kroz obrađenu, te misaonih bića koja je nastanjuju (bila ta određena materija kosmos ili pakao i zemlja – prostori zatočenja, prostori materijalizacija prvobitnog ogrešenja). Sukob haosa i kosmosa, nereda i reda samo je premisa za jedan obuhvatniji tvorački rad: to je razlog zašto je Njegoš istovremeno monista i dualista. Božiji dijalektalni tvorački akt radi na sjedinjavanju esencije i bića: igra vremena i večnosti, njihov odnos, kod Njegoša, pretpostavlja čin svetlosnog isijavanja čiji je krajnji cilj uvođenje vasione u harmoniju, čija je krajnja svrha da istrajava, pročišćeno, u Bogu.

Za pala ljudska bića to znači prelazak iz ljudske temporalnosti u Božiju atemporalnost. Njegošev Bog jeste Bog pamćenja u kome sve (dakle svet) istrajava. Liturgički posmatrano, istrajava zato jer je konačno pomiren sa Njim, i dostojan je hvale. Bog, kao nužni bitak, radi na pomirenju između bića i nastajanja, između vanvremenog i vremenog, između sebe i stvorenog. Pitanje apokatastaze se očituje kao paradoksalno upravo po tome što iz perspektive večnosti, konačnog pomirenja, iz perspektive Boga ono i jest i nije problem. Da parafraziramo pesnika: “U poređenju sa Njim mi jedva možemo reći da smo bili“. Drugim rečima, iz perspektive večnosti nema razloga da bude govora o konačnoj kazni, o konačnoj izopštenosti. I ne samo to: Bog, kroz Hrista, postaje saučesnik drame izopštenosti: Bog će sam, paradoksalno, da iskusi smrt. Pošto je dopustio, stvorivši slobodnu volju, mogućnost pobune, iskusiće iskustvo samosaznanja ontološke neutemeljenosti palih. Drama smrti drama je ontološke deficijentnosti. Svest o vlastitoj deficijentnosti srž je Adamovog sna. Tu deficijentnost, u naporu da Adama vrati k Bogu, iskusiće Hrist. Paradoks stvaranja slobodne volje vodi do paradoksa Božije volje da iskusi Adamovu smrt.

Ukoliko Bog, međutim, ne prašta, tada on sebe – ograničava. To ograničavanje se pak upisuje u vremenu, u stvorenom. Dakle, reč je o pedagogiji, o lekciji upućenoj stvorenju. Međutim, zar se može zamisliti da u vanvremenom nema pomirenja? Zar je moguće zamisliti nepomirenost, ograničenost ma koje vrste, u Bogu? Ideja konačnosti, ireverzabilnosti kazne više je predmet etike, pedagogije negoli čiste teologije, ona ima više udela, Volterovski rečeno, u otklanjanju mogućnosti opšte društvene permisivnosti, liberalnosti, anarhije ili terora čiji bi uzročnik mogla biti teologija apokatastaze (kao što bi to mogao da bude ateizam) nego što bi mogla imati udela u prirodi Božijeg kažnjavanja za prestup. Kod Njegoša se ona pak kosi i s pesnikovim psihološkim profilom, s njegovim radikalnim nemirenjem sa zlom, sa njegovom junačkom svešću, sa etikom samopregora. Božanski um, koji radi na stvaranju lepih oblika, uspeva, u idealnom, u vekovečnom, da ostvari ono što se opire pesniku i državniku: savršeni i potpuni sklad između prvobitne zamisli i njenog krajnjeg ostvarenja.

Izvor: Boris Lazić / https://www.ljudigovore.com/

Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article Na Belvederu je restoran a tamo nismo bili nego na Kruševom ždrijelu
Next Article Alister Kruk: Slijepe ulice evropske politike

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

Slika i natpis koji sami sebe objašnjavaju

Crnogorsko društvo u Bjutu, Montana, SAD Ova lenta je poklomljena Nikoli V. Petanoviću čije školovanje…

By Žurnal

U tom Denveru mural Jokiću i Mariju

O ovom muralu izvestili su brojni svetski mediji što utiče na sveprisutnu euforiju u iščekivanju…

By Žurnal

Možda je korona, možda je i Cetinje, sigurno je slabost

Ljekarima poodavno ništa novo nije pojava da čovjek naprasno zaslabi uoči nekih velikih događaja u…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

Mozaik

Vladimir Kolarić: Zanimljiv je onaj u kome spazimo unutrašnju vatru

By Žurnal
Mozaik

I delfini mogu da pate od Alchajmerove bolesti

By Žurnal
Mozaik

Položen kamen temeljac za Hram Svetoga Save na Žabljaku: Hram za novu snagu, radost i slogu

By Žurnal
ŽURNALIZAMNaslovna 3

Interes

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?